LAŽNI CAR ŠĆEPAN MALI I PRIČA O BOSANSKOM VEZIRU
slika: internet
Kako i sam Njegoš zapisuje u svom Predgovoru ovom vijencu, Šćepan mali je bio “...laža i skitalica, ali je znamenitu epohu u Crnoj Gori i u okolini učinio imenujući se ruskijem carem. Njegov život niko opisao nije jerbo se samo u predanjima glavna stvar sadržavala, a druge se sitnarije s drugijem vremenom gube. Dokumenata slabo se kod nas nalazi jerbo po nedostatku hartije često puta i listovi svetijeh knjiga za fišeke su se upotrebljavali: stoga se i o Šćepanu na Cetinju nije našlo ništa do ovi listić od igumana Mrkojevića…”
Dobar dio ovog vijenca, ako ne i najveći nastao je kod Mlečana za Njegoševa boravka tamo 1847. Godine, a i objavljen je također prvi puta u Trstu 1851. godine. Ova knjiga ima i svoj in memoriam, da tako kažem, koji glasi:
“Ne pita se ko se kako krsti, no čija mu krvca grije prsi, čije l’ga je zadojilo ml’jeko.”
Ovaj tekst je ispisan na tabli naslovne strane prvog izdanja Lažnog cara Šćepana maloga i napisan je i ćirilicom i latinicom, a izdao je godine 1851. Andrija Stojković u Trstu, kako kazasmo. Kažem “in memoriam”, jer je doista istina, da jako puno stvari ima na Balkanu danas koje su umrle i koje su pokopane zajedno sa velikim našim piscima i pjesnicima.
Ima ta istina, da je Njegoš ponekada pravio svoje vijence uzimajući u obzir događaje iz povijesti Crne Gore pa je tako i ovaj vijenac priča o jednom takvom događaju, ali je Njegošu trebalo da zađe u venecijanske arhive i na fundamentu takva njegova istraživanja kao i iz pričanja ljudi nastade knjiga o Šćepanu malom. Za mene osobno ova knjiga je bitna s obzirom, da se u ovom vijencu spominje ime bosanskog vezira, a kako obrađuje događaje iz 1774. Godine, to je sasvim sigurno kako je riječ o Osman paši tzv. Resulbegoviću koji je upravljao Bosnom iz Trebinja gdje je bilo njegovo sjedište. Naime, ove godine bila je poslana silna vojska iz Stambola od preko 100 tisuća vojnikan da udari na Crnu Goru. Ima više Osmana u Bosni i u Turskoj Carevini, ali svi imaju isto ime.
O jednom Osmanu kako već rekosmo pisao je Gundulić, a ovaj Osman je njegov najbliži rod i kao što se može vidjeti nosi isto ime kao i njegov prethodnik, jer je uprava i vlast nad Bosnom bila takoreći stvar obitelji iz kojih su se regrutirale paše, veziri i sultani. Ovoga Osmana je često boljela glava pa je patio od glavobolja. Dunque taj je Osman, poznat danas kao Resulbegović, opisan također i u ovom Njegoševom vijencu i Njegoš ga opisuje u smislu čovjeka intriga i spletki koje se zaposjedaju između turskih snaga i svećeničkih crnogorskih lica kako bi se izbjeglo krvoproliće naroda.
Pa je tako Osman paša u tim intrigama i spletkama na strani Turskoj, dok proto Avramović sa strane Crnogoraca i taj razgovor među njima izgleda u skraćenom obliku nekako ovako:
“Dobro ste se, pope, potezili i dobar ste kolac donijeli kad su samo dvije-tri riječi, dobro ste se dogovorit' mogli, da nam i taj kolac otpravite. Hajde pričaj, što će i to biti da vidimo i to čudo što je”.
A onda kasnije paša zbori:
“Vjera i bog, pope, sijaseta! Kako bi se ovaj belaj moga o manjojzi trsit glavobolji?!”
A Proto Avramović odgovara:
”Lako, pašo, da je vama drago, od napasti da nam se prođete, to je lijek ovoj glavobolji.”
Isto tako upozoruje Osman paša, da valjade otkloniti krvoproliće pa kaže:
“Kada posa do ovoga dođe ne može se lako razmrsiti, ali smo se dužni postarati no nek način prekinut poklaće.”
A onda prota kazuje:
“Ja drugoga ne znadem načina do ovoga te sam ti kazao”.
“Čudna posla što se opravili! Ja sam čisto znao i mislio to će biti, ali nešto takvo i sa tijem vi ste namislili i u vašu pamet okrajili, da vratite jednu silnu vojsku sto i dvadeset hiljada Turakah, da ne svrši što je naumilo! I sa tijem vi ste namislili zaslijepit oči serackijem i svima nama drugijema?! Smiješna posla i mišljenja!”
Dočim vezir savjetuje:
“A ja znadem jedan dosta laki, primite ga da se ne kajete”…
”Kada biste vi trojica sćeli opremit se pravo put Stambola, da pokornost caru izručite da rečete er među vam nema toga vraga te se carem zove.”
“Deder, pope, domisli se sada kako bismo i na koji način ovo vražje kolo razmetnuli?”
”Rašta ćemo razbijat glavu o stijeni ovoj krvavojzi?”
Pa se prota Avramović zamisli pa kad se domisli odgovori:
“Iguman ni pješice ne može te pojaši hata Šćepanova, kad budemo kod gospode turske sve ćemo im po čistini kazat, brnjaša im dati Šćepanova, tada će nam vjerovati Turci i vidjelo nigdje, da mi znamo tijem ćemo zadovoljit Turke i glavare od turske ordije, glas će pući u tursku ordiju, cara nema no je pobjegao, nu mu evo debela brnjaša, Turcima ga daju Crnogorci i cara bi za brnjaša dali, da on nije nekud utek'o. To će silnu povratiti vojsku, rat krvavi odmah prekinuti.”
A na te riječi paša kaže:
”Musafi mi i moga kurana u popa glavi ima soli.”
”U popa je jezik ka u zmije, pop je punan svake đavorije, k svačemu se umije primaći, od svašta se umije odmaći, svačemu se znade domisliti.”
... i to poglavlje završava zapisom:
“Smiju se tri paše, a i Beglerbeg se malo osmjehiva.”
Eto tako nekako završi ta priča o lažnom caru Šćepanu malom Petra Petrovića Njegoša.
