Koliko ima pokvarenog svijeta u Adelaideu, možda najbolje ilustrira slučaj gradskog prijevoza.
Vi tako uredno uđete u gradski autobus, mirno sjednete i gledate ispred sebe, ali u autobusu naravno niste sami. Ima još ljudi koji sjede i čekaju svoje odredište, a onda se dogodi da autobus naglo skrene u lijevo ili desno i ako niste pri sebi, onda se dogodi da čovjek padne sa sjedala na pod i ako tu ne možete kriviti nikog, posebno u slučaju o kojem govorim, svakako možete, to je slučaj nesavjesnog vozača.
Uđem tako ja jednom u autobus pa sjednem na invalidski stolac i autobus krene, ali nedugo zatim naglo zakoči, ja se zaljuljam na sjedalu pa padnem na pod pa kako sam jako težak od pretjerane težine inducirane mojoj bolešću i lijekovima, to je bila velika opasnost, da na tom podu i ostanem, jer mi nije moguće dignuti se na ruke bez obzira koliko snažan bio i kod mene i inače postoji jedan veliki stah, ukoliko padnem na pod, da se nikako neću sam moći podići.
Uspijem nekako zahvaljujući i dvjema ženama koje mi priskočiše u pomoć, ali kada se dignem na noge, otkrijem da je sjedaća ploča sjedala na kojeg sam bio sjeo - odšarafljena i da je to razlog moga pada, jer sam skliznuo na pod sa čitavom sjedaćom pločom.
Odatle shvatih, da bi to mogla biti i neslana šala onih vozača kojima smeta to što invalidi i stariji ljudi imaju posebna mjesta u autobusima i gradskom prijevozu.
Sa takvim uvjerenjem danas živim u Adelaideu stalno provjeravajući sjedala u gradskim autobusima.
iz moje knjige RAZGLEDNICA IZ AUSTRALIJE izdane 2014.
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic25.php