Još ima mnogo neobičnosti kad gledamo ovaj grad Adelaide, a jedna od njih je svakako i multikulturalizam koji se nametao kao jedno rješnje s obzirom na britansku dominaciju. Danas je to već otišlo toliko daleko, da u nacionalnim zajednicama Australije ima preko polovice migranata koji ne poznaju elemente britanske culture, a da ne govorimo o kulturama drugih ili srodnih naroda. Tako je i sa Židovima u Adelaideu koji redovito održavaju kontakte sa maticom zemljom pa onda imaju svoje škole, svoje klubove, svoja naselja, svoje zanate, ali se malo prožimaju s okolnim svijetom koji im, istina, i nije svagda sklon, ali imaju također i svoje predrasude koje su nekada tako snažne, da ih niti jedna ideologija ne može dovesti u pitanje.

Tako je bilo i sa nama koji smo stigli do Adelaidea, a onda se preko židovskih veza nađosmo u židovskoj općini koja se u početku pokaže jako susretljivom i gostoljubivom, ali ne za dugo, jer se preko nekih ljudi u Zagrebu saznalo, da sam se ja bavio politikom i da sam bio hrvatski orijentiran, ako ne i ustaški. Tako je na koncu ispalo, da su me izolirali u stanu Housing Trusta za kojeg su govorili, da je za mene najbolje rješenje, primao sam penziju, patio od aritmije srca za koju se u najnovije vrijeme uspostavi kako je uzokovana totalnom blokadom koronarne arterije, na psihofarmacima posljednje generacije, jer je bilo sasvim prirodno, da se ustaša podvrgava psihijatrijskom tretmanu i u slučajevima kada nije procjenjen mentalno retardiranim, nego sa blagim mentalnim insuficijencijama, sa nedostacima D vitamin, jer sam uglavom bio zatvoren između četiri zida s ograničenim radijusom kretanja, ali uglavnom prilično zdrav s obzirom na okolnosti pod kojima sam došao do Adelaidea.

Tako sam živio nekih pet godina. Za to vrijeme moje je dijete Ezra pohađalo Massada College u Adelaideu, a to je jedna židovska osnovna škola visokog renomea u kojoj je Ezra bio outsider, ali dovoljno inteligentan da tu dobrostojeću židovsku djecu adelaidske srednje klase podnese bilo svojim lukavstvom, bilo svojom domišljatošću, bilo svojom ljupkošću sa čime se ne bi mogli podičiti mnogi židovski studenti kojima je bio okružen, jer je Ezra bio lijepo, pametno i ljupko dijete koje se u dobroj mjeri voljelo, koje su ljudi zapazili po skladnosti izgleda i pameti što se ne bi moglo reći za mnoge njegove vršnjake pa kao takav naravno i kao dijete oca sumnjive prošlosti, ali i iz ljubomore i zavisti on omrzne nekima uticajnim ljudima židovske zajednice pa nije čudno, da je sa vremenom doživljavao svakojake nepodoštine i to od židovske djece za koju je on sam osobno mislio kako su posebna i izuzetna u svojim sklonostima i interesima. To je u dobroj mjeri točno, jer budući su iz dobrostojećih obitelji, mnoga židovska djeca već se od rane dobi orijentiraju prema studijima medicine ili prirodnih znanosti, a nerijetko poznaju jedno ili više glazbenih instrumenata, ali je bio poseban i Ezra u svojim sklonostima prema prirodi i njenim fenomenima, prema biološkom svijetu u kojem je on odrana primjećivao simetrije i harmonije baš onako kako je naučio od svog oca u prelijepim vremenima prigorskog egzila gdje je učio o ljepotama Medvednice i zapadne Hrvatske.

Međutim je težina židovskih predrasuda bila teža od tog realiteta pa bih ja mogao danas slobodno reći, da bi bilo bolje za Ezru da je pohađao neku drugu državnu osnovnu školu.

Ovako je doživljavao samo poniženja, a jedno od njih je bila i optužba kojom su ga teretili da je na zidiću učionice Masada Collegea upravo baš on iscrtao njemački kukasti križ. Svako jutro su studenti ovog Collegea bili prisutni na intoniranju himne i podizanju državne zastave, ali je jedno jutro bilo neobično, jer je na zidiću koji je gledao prema sabirnom mjestu bio iscrtan veliki nacistički kukasti križ i naravno nedugo iza toga Ezra je bio optužen, da je baš on iscrtao taj križ i jednim dijelom je škola ciljala na politički profil njegovog oca koji je bio ocijenjen kao konzervativna hrvatska desnica ustaškog karaktera, a drugim dijelom kao Ezrin bunt protiv najvećih tekovina židovskoga naroda pa onda kao njegov bunt protiv čitave škole, nastavničkog osoblja i samih studenata. Da čovjek pukne od smijeha.

Ezra je za vrijeme svog ranog djetinjstva upravo od svog oca učio što znači petokraka, na primjer, koju su onda već mnogi u Hrvatskoj držali četničkim simbolom pa je tako zahvaljujući svojoj domišljatosti sam otkrio kako je to zapravo oblik čovjeka raširenih ruku baš kako je i stoljećima ranije razmišljao i crtao Leonardo da Vinci u svojim studijama o ljudskoj proporciji. Prema tome njegov ga otac nije učio kukastim križevima, nego sasvim suprotno crvenim petokrakama koje će Ezra ponovno otkriti desetljećima kasnije za vrijeme svog boravka u Kini. Međutim je ispao skandal, a njegova majka idući linijama manjeg otpora i iz razloga vlastitog komoditeta složi se sa mišljenjem većine pa svoje dijete podvede pod najstrože kazne.

Danas je to naravno sve prošlost, ali ostaje upamćeno i zabilježeno, da ima i mnoge židovske djece kojima je drag nacistički kukasti križ, ali to ne smiju javno izreći pa onda svojim nepodoštinama optuže druge koji nemaju nikakve veze sa tim i takvim stanjem fakata. Sva je sreća, da je Ezra nešto naučio iz tih događaja, ali je naučio i njegov otac kojem je već od ranije bila poznata sramota praksisovaca i njihovih doušnika.