KAKO JE U ADELAIDEU TEŠKO POPITI KAVU
slika: internet
U Adelaideu ima mnogo neobičnih stvari na koje se vremenom naviknete: naviknete se na uredne autobuse s urednim planom vožnje, na sređene kvartove pune ruža i mirisnog cvijeća oivičene lijepim obiteljskim kućama, na monumente koji slave hrabrost i junaštvo britanskih ljudi u Australiji i još koješta drugoga, ali ima i takvih neobičnih stvari, da se čovjek zapita pa kakav je to grad?
Adelaide je u usporedbi sa drugim australskim gradovima sasvim mali. Melbourne ili Sidney su nekoliko puta veći i površinom i brojem stanovnika. Zato se Adelaide drži unekoliko omanjim country gradom u kojem je stil života sasvim drugačiji od onog u velikim gradovima, ali ima u tom gradu takvih neobičnosti koje ne možete na primjer sresti drugdje što se najbolje vidi iz primjera koje ovdje bilježim:
Bilo je rano ljetno jutro, sunce tek što je provirilo iznad adelaidskih nebodera, a ja sam žarko želio popiti jutarnju kavu. Međutim, kako grad sniva sve tamo do 9 sati kada se otvaraju dućani, to sam se nalazio u neprilici, jer nije bio otvoren niti jedan restoran niti bar u kojem bih mogao popiti jutarnju kavu pa tako u neprilici uputim se prema Hindley streetu. Ta je ulica u samom središtu grada u kojoj baš u tim satima zamire buka prethodne noći pa još uvijek ima mjesta koja je moguće obići, jer je to ulica u kojoj se nalazi mnoštvo noćnih klubova i kina, bordela i pubova u kojima se okupljaju adelaidski kriminalci i britanski polusvijet i dok je za vrijeme noći to jedno sumorno i opasno mjesto puno lokalnog svijeta, danju ono vodi sasvim običan život obične normalne gradske ulice.
Govori se kako je ova ulica najopasnija ulica u Australiji, jer noću strada barem jedna ljudska osoba, ali ja nisam siguran u to, jer ima sigurno u Australiji i puno opasnijih mjesta i opasnijih ulica od ove.
S istoka Hindley street se nastavlja na Rundle Moll, glavno adelaidsko šetalište, dok sa zapada ova ulica prelazi preko Light Square i biva naglo odsječena West Teraceom koji predstavlja zapadni rub ovog pravilnog gradskog kvadrata.
Tako hodajući stignem do jednog velikoga puba pa naručim jutarnju kavu: ‘’Molim vas veliki esspreso sa šećerom’’, a barmen me značano pogleda pa stane odugovlačiti i na koncu mi ponudi kavu, ali nisam bio miran neko vrijeme, jer se oko mene stanu okupljati neki nepoznati ljudi pa sam se pitao u čemu je problem i na koncu odem iz puba nervozan, dok na koncu ne shvatih, da ti ljudi za ‘’šećer’’ misle u slengu, da je ništa drugo, nego heroin. Po njima ja sam naručio heroin, da čovjek pukne od smijeha, a nisam ništa drugo htio, nego popiti jutarnju kavu i onda pomislih kako niti kavu ovdje sa mirom ne može čovjek popiti.
Drugom prilikom sam navratio do jednog kafe bara u blizini botaničkog vrta, ali se ispostavi kako iza tog noćnoga kluba, unekoliko disco kluba, egzistira ovo mjesto kao bordel, ali po ničemu ne možete to prepoznati, nego sticajem okolnosti kada vam biva jasno, da ste izabrali pogrešno mjesto. Tako ja naručim coca-colu, ali kako bijah kratak sa novcem, to ja barmena zamolim: ‘’Molim vas jednu malu coca colu sa ledom’ i opet se dogodi, da me barmen čudno pogleda i opet se dogodi, da neki nepoznati ljudi stanu obilaziti oko mog stola, dok na koncu ne shvatih kako je to njihovo britansko tajno leglo gdje sam ja tražio zapravo jednu mladu crnku koju sam predstavio kao ‘’malu coca colu’’.
I konačno bih ispričao jednu zgodu koja mi se dogodila u velikom adelaidskom Hilton hotelu. On se nalazi pokraj glavne gradske tržnice poznate kao Central Market, danju je pun stjuardesa raznih avio-kompanija, a po noći je mjesto okupljanja sredovječnih rastavljenih muškaraca koji su u potrazi za provodom i ženama.
Uđem ja u taj hotel pa zamolim konobaricu za čašu vode, jer bijah silno ožednio, a od nje dobijem pitanje:
‘Hoćete li jednu čašu vode ili dvije ili tri?’’
‘’Hoću samo jednu čašu vode’’ odgovorim ljut, jer mene ne zanima koliko escort dama ima u tome hotelu i čemu one služe i koliko njih poslužuje, nego sam u potrazi za neobičnostima grada u koji sam tek stigao iz porušene i ratom opustošene domovine, ali to ovdje nikoga nije zanimalo.
