BROD U BOCI
slika: digital art
Od toplog podneva
do svijetle noći
ja ne mogu prestati misliti o tebi,
moja duša zarobljena je u staklu,
moja duša je kao brod u boci.
I ponovno u jutro rano
ja ću zapjevati molitvu za te,
Bog te blagoslovio
i sve tvoje čarobne dari
nemoj sada pobjeći toj sreći,
da ne okončaš vječno
kao zarobljena duša u staklenoj boci.
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic34.php
KRAJ
slika: digital art
Kraj je
kada nema
više ničega
u budućem,
a sve prošlo je za nama.
Ima jako malo stvari
za koje kažemo,
da su završene.
One i dalje nastavljaju
živjeti u preobličenom
refleksivnom trenutku.
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=67008
BLANKA
slika: digital art
Sanjao sam Blanku
i da je ime njeno
tako besprijekorno svijetlo
kao duše moje sjeta,
ljepoto moja,
i da je srce moje bolno
od sjene moga stiha,
da je ona sva bijela
od čudesnosti zgoda,
anđeo usnuo od spokoja,
da sam ljubio sasvim nježno
meke usne vruće od nebrojeno želja,
usne slatke od crvenoga meda.
I probudih se u znoju,
sjetu svoju pretvorih u javu okrutnu,
da je mladost naša bila crna
od okorenih rana,
mladost što je radost brojala
na prste od bistrih jasnih dana,
jer je u proljeću ranom
oštar vonj dubokih jama,
jaram gvozden od besmislena beznađa
prekrio lica naša jadna
i pogledam u zrcalo tu prizmu od spektra,
oči su moje obnevidjele od privida teška.
iz moje knjige "BIJELA GOLUBICA":
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic12.php
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=117420
O KRISTOVOJ CRKVI U ZAPREŠIĆU
Ovo je Kristova crkva u Zaprešiću kod Zagreba. Nju vodi naš čovjek imenom Ivan Tešić sa svojom ženom Ruth. Mene su svojevremeno na International Christian University u Beču pitali zašto se u Hrvatskoj progone ljudi kao što su Ivan i Ruth sa svojom djecom. Jedna od njih bila je i Carol Givens koja je na tom univezitetu obnašala dužnosti administratorice univerziteta.
Ja sam bio silno iznenađen tim pitanjem, jer je ta američka obitelj jako visoko kotirala u toj lokalnoj sredini. Bilo je istina onih koji su bili ljubomorni na njihov status, ali se općenito može reći kako su Tešići uživali jako visoki ugled.
Ja se i danas pitam kako je to proizašlo, da se u zagrebačkoj sredini tobože maltretira ta obitelj. Pa sada vidite ambijent te crkve u Zaprešiću i sve pitam, je li istina da je riječ o progonjenoj obitelji i progonjenoj crkvi?
U ovom prilogu bih htio pokazati što se događ našim ljudima ukoliko pokušavaju riješiti pitanje svoga staža. Moja žena je dvije godine radila kao prevoditeljica u Kristovoj crkvi u Zaprešiću i na moju zamolbu da dobije neku potvrdu o tome, dobili smo ovakav odgovor, a sve prenosim autentično, bez pravopisnih korekcija:
moje pismo
: dragi ivo, evo ti se ponovno javljam mozda i sa malim zakasnjenjem da te zamolim da mi posaljes izjavu da je alica kroz godine 91 i 92 radila kao prevodilac u kristovoj crkvi u zapresicu. uostalom mi smo o tome razgovarali i na telefon i ja sam ti poslao jedno pismo u svezi sa time. ako je potrebno da napisem mozda jos koju recenicu u tome pogledu ja to svakako mogu. unaprijed hvala. ovdje u australiji je inace sve manje vise ustaljeno, nista se posebnoga ne dogada i to je dobro za razliku od hrvatske u kojoj svaki dan ima drama i na pretek.molim te dragi ivo da mi izades u susret kako smo se to i dogovorili. ja bih te inace nazvao na telefon ali sam izgubio papir na kojem je bio zapisan taj broj, sada ponovno moram zvati sestru jer ona to zna i ona mi moze poslati broj preko interneta. eto toliko, molim te pozdravi svoju zenu, svoju djecu i sve ostale ukucane, poseban pozdrav nikoli, voli vas zlatan
odgovor
: dragi zlatane, pozdrav tebi i tvojima s kojima si u kontaktu a nama dragoj uspomeni na alicu, vlahu i tvojoj sestri.bas mi je bilo drago da smo se culi i bar donekle sada informirni jedni o drugima. nakon naseg razgovora i tvoje zamolbe da damo neku potvrdu sa opisom alicina prevodilackog rada pretezito za 10 minutne radio programe sa engleskog na hrvatski, stvari stoje ovako: kontaktirao sam ured za mirovinsko da me savjetuju u odnosu na tvoju zamolbu . rekli su s obzirom da se nije placao nikakav doprinos na honorar a niti ikada napravljena neka ugovorna prijava o radu onda bi moglo doci do kojekakvih reperkusija prilikom utanacavanja radnog staza a i moguce kazne za obje strane kako mene tako i alice ukoliko se zeli nesto naknadno utvrditi za mogucu mirovinu. njihov je dobronamjerni savjet bio da se to sve zaboravi i da ostanu lijepe uspomene neprijavljenog honorarnog rada i druzenja. meni se to cini prihvatljivim jer bi bilo kakav oblik retrospektivnog placanja za taj period radnog staza alici donio vece troskove nego korist u konacnici. eto nadam se da smo s tim na cistu. svakako da cu biti sretan da ostanemo u kontaktu a ne bi bilo na odmet da potrazite i neku zajednicu u adelaidi i da se malo duhovno nahranite a i druge ohrabrite. molim te pozdravi u ime svih alicu , vlahu i njihove.u Kristovoj ljubavi, Ivan Tesic
PROKLETA OD DALJINA
slika: digital art
daleko je daleko
moja zemlja
ničija zemlja
žedna zemlja
prokleta zemlja
trenutak vječnosti
trag beskonačnosti
disanje ljubavi
ili je tama osvojila
tratine mokre od jutarnje rose
crna crnina žena od prkosa
usud je naš od davnina
daleko je daleko
moja zemlja
daleko je daleko
i sunce
i radost
i nježnost
i munja svijetla
maslačak iz gorskoga gaja
mokro ruho meko
u proljeću cvjetnom
ušao sam u trag
divljega vepra
brstio je sa polja
punog opalog žira
da je sada Mato
sa kabanicom kišnom
i lovačkim šeširom
ili je ta nada
samo sanjana varka
jer je domovina
prokleta od daljina
iz zbirke poezije "BIJELA GOLUBICA", dr. Zlatan Gavrilović Kovač
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic12.php
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=116679
ANĐELE MOJ!
slika: digital art
Kako da Zemljom mirno hodim
kada me tvoje oko motri
i pitanje vječno,
kakve li je Pravde na svijetu
i Boga Svedržitelja tajne promisli,
kada je tebe prisilio,
da kao janje bijelo
podnosiš udarce u srce smjelo,
anđele moj!?
I da lice tvoje nježno
sakriješ rukama smjerno,
jer neki opaki ljudi,
pakosti sulude i ludi,
kano pijani druzi
što kavge su puni
u birtiji vina opora su pili
pa su narav pokazali takvu,
da je tvoja duša
od nemoći i jada pusta
i glavu, koja nisko pade,
čelom dodirujući hladni kamen
i vriska suza i kamen
i grkljan što nož skoro kuša
te najposlije taj košmar
poniženja i bola prestade,
jer je vriska tvoja
postala moja zbiljska druga,
anđele moj!
I mjesto vrata krvava
na Istoku je majušna ruža procvjetala,
da je ne tvoja vriska,
nego ljubav naša zbiljska druga
što je kao svijetla zvijezda mala,
koja cijele noći nebom šeta
pa je nevinome svijetla kolajna
i utjeha,
samo ako pogledaš visoko,
u ono biće, koje ti je bilo kao sivi soko,
tvoga djetinjstva i mladosti,
anđele moj!
KAKO JE OPLJAČKAN TESLA?
slika: internet
Neću mnogo pričati o ovoj temi, samo bih htio poštovano čitateljstvo upoznati sa najnovijim diskusijama oko patenata Nikole Tesle i njihovom broju. Budući da danas, 75 godina od njegove smrti, nemamo niti približno jasnu sliku o količini tih patenata. Tako se prema Tesla Memorial society navodi, da je Tesla imao negdje oko 700 registriranih patenata. Isti podatak nalazimo i u statistici National geographica, ali prema najnovijim navodima jednog beogradskog stručnjaka, doktorice Snežane Šarboh, proizilazi kako je broj tih Teslinih patenata daleko manji pa ispada, da njihov broj ne premašuje cifru od njih 300.
Da bi čitateljstvo dobilo donekle uvid u ovo mišljenje, prilažem i tekst dotične autorice sa njenim popisom Teslinih patenata. To je, dakle, 5 puta manja cifra od one na koju sam ja naišao prije više od 40 godina kada je našoj javnosti bilo predstavljena istina, da Tesla ima negdje oko 1500 registriranih patenata.
I što sada nakon četiri desetljeća reći o tom slučaju, nego iskazati veliko nezadovoljstvo činjenicom da se našeg slavnog znanstvenika totalno opljačkalo bez ikakva pardona i da je pri tome naišao na dobro plaćene državne službenike koji su isto tako bez pardona snizili brojku njegovih parenata ni manje ni vise, nego 5 puta pa nema nikakve sumnje, da su za svoj posao bili jako dobro plaćeni, pa se pitam, a od koga, to nam nije sasvim jasno. Pa žalosno je da naši ljudi ne prezaju niti od čega kako bi zadovoljili ambicije svojih stranih gospodara pri tome prodajući svoju pamet za tako male pare.
Nama, dakle, preostaje samo jedno sredstvo, a to je da mjerodavnu javnost upozorimo na taj zločin koji se poduzima u ime demokracije i tobožnje obrane znanstvenih činjenica. Da čovjek pukne od smijeha.
OZONSKE RUPE
slika: http://www.sveznan.com/nauka/zasto-je-najveca-ozonska-rupa-na-juznom-polu/
Poznato je da mi od ’70.-tih godina prošlog stoljeća imamo jako puno problema sa tzv. ozonskim rupama.
“Ozonske rupe su područja izrazito prorijeđena stratosferskog ozona koja se od kraja 1970-ih pojavljuju iznad polarnog predjela južne polutke u proljeće (rujan, listopad), a od konca 1980-ih potkraj proljeća i iznad polarnih predjela sjeverne polutke (Kanada, sjever Europe i Azije). Kroz ozonske rupe do Zemljine površine prodire dio ultraljubičastog zračenja što bi ga inače zaustavio ozonski omotač.
Ozonske rupe nastaju ponajprije zbog ispuštanja u stratosferu industrijski proizvedenih plinovitih halogeniranih ugljikovodika, poznatih pod trgovačkim nazivima freoni i haloni. Oni se u atmosferi razgrađuju tek na velikim visinama pod utjecajem zračenja velike energije. Oslobođeni radikali halogenih elemenata (fluor, brom, klor) razgrađuju molekule ozona vezujući se sa jednim od njegovih atoma kisika. Tako nastaje molekula kisika i nestabilan spoj koji se ubrzo raspada na kisikov atom i na halogene radikale koji su tada spremni za nove kemijske reakcije. Jedan halogeni radikal može razoriti 100 000 molekula ozona prije nego što se vrati u troposferu.
U Montrealu je 1987. potpisan protokol kojim se predviđalo 50%-tno smanjenje proizvodnje freona do 1998. Međutim, istraživanja su pokazala oštećenja ozonskog omotača veća od očekivanih pa je od 1996. proizvodnja freona u svijetu gotovo potpuno obustavljena. Kako pokazuju najnovija mjerenja, količine klora i broma u stratosferi vrlo se sporo smanjuju pa se predviđa, da bi se ozonski omotač mogao do 2050. vratiti u onakvo stanje u kakvom je bio prije 1980.”
Dakle, takva je situacija trenutno oko ozonskog omotača, mada ima također i mišljenja kako se ozonska rupa sve više smanjuje. Prema tome, mogli bismo u tom pogledu biti prilično zadovoljni. Međutim, ja sam htio skrenuti pažnju, da je i Nikola Tesla također razmišljao o ozonu pa tako u Patentnom zavodu Amerike postoji i jedan njegov patent, a to je stroj za proizvodnju ozona pa ovom prilikom također uz ovaj tekst prilažem i stranice toga patenta.
Ispričavamo se što su slike izokrenute, ali ih nikako nismo mogli postaviti u pravilan položaj, nakon svih rotacija, kad ih se insertira bilo gdje - one su ovakve.
MOJ PRVI TEKST
Moj prvi tekst je objavljen 1976. godine u časopisu svih splitskih srednjih škola ‘’Srednjoškolac’’.
Ja sam, dakle, imao 17 godina i pohađao sam treći razred Pomorske škole. Urednik tog časopisa bila je naša pedagica Hicela Ivon i zahvaljujući njoj taj je tekst ugledao svjetlost dana. Ta je Hicela Ivon kasnije postala profesorica na Filozofskom fakultetu u Splitu i za svoj pedagoški rad je dobila nagradu za životno djelo “Ivan Filipović” za 2012. godinu. Od tada je, dakle, prošlo punih 42 godine i ja već toliko vremena, a možda i više, drugujem sa manje ili više uspjeha sa Nikolikom Teslom.
Taj me odnos ljubavi i poštovanja prema našem znanstveniku pratio čitav život pa onda nije čudno, da je i nastala moja “Kozmologija zlatnoga prstena” koja se u svojim centralnim tezama naslanja na Teslina domišljanja iz područja elektrotehnike. Možda je malo čudno, da je nastala teorija koja je po svom fundamentalnom karakteru filozofska pa prema tome pripada području filozofije prirode, a manje tehnička budući se kod nas stučno bave Teslom iskučivo elektrotehnički specijalisti, dok filozofi nisu pronalazili ništa posebno filozofski važnog, osim Teslinoga života, jer je taj njegov život dosta filozofski jako osebujan. Međutim, postoji u njegovom tehničkom djelu jako puno momenata koji imaju filozofsku važnost pogotovo ukoliko imamo na umu domišljanja starih grčkih predsokratičkih filozofa i ja sam pokušao u svojoj “Kozmologiji” uputiti na te neobično važne sveze Teslinog nauka sa naukom starih filozofa pored toga, da kod njega ima vizija sutrašnjice koje svakako pobuđuju filozofsku maštu.
Prema tome, ne može se reći kako je njegov cjelokupni opus nešto što je filozofski irelevantno. Sasvim suprotno može se reći, da je u njegovom djelu toliko filozofije da nadmašuje najbolje filozofske duhove Europe. Dakle, on je pored elektrotehnike i filozofski stručnjak samo što se njegove filozofske teze ne vide uvijek sasvim jasno kao što uglavnom kod Tesle ne postoje zapisi koji bi direktno upućivali na neki filozofski sadržaj. Sa druge pak strane mi smo pokušali u “Kozmologiji zlatnoga prstena” upravo ukazati na filozofski značaj Tesle i koliko je on presudan za oblikovanje jedne jako važne filozofije prirode koju vezujemo za magnetizam i elektrike. Tako je nastala jedna teorija koja je direktni produžetak osnovnih Teslinih razmišljanja, samo što je cijela teorija zamišljena filozofski pa utoliko referira teme filozofije prirode.
Teslin život, kojeg smo nazvali osebujnim, je upravo takav zato što je usamljenički, pustinjački sasvim suprotno mišljenjima, da je on bio unekoliko javna osoba sa političkim ingerencijama. Daleko od toga i taj je život uvijek bio vezan za njegovu domovinu. On je doista jedan naš veliki domoljub, a ponekad se čini da je i bio natjeran na domoljublje zbog jednog okruženja koje mu nije uvijek bilo naklonjeno.
Zato on uvijek piše da je porijeklom iz Like i svi njegovi patenti počinju tom rečenicom, da je rodom iz Like kao što je možda Liku pronašao i u Koloradu gdje su uticaji prirodnih sila i prirodni fenomeni istaknutiji, nego u drugim dijelovima Amerike. Tu je mogao sa velikim literarnim talentom pisati o ljepotama Kolorada kao što je svagda u svojoj mašti imao ljepotu svoje rodne Like, ali i sa mnogima od nas hrvatskim migrantima je sličan slučaj, da stalno tražimo domovinu i zavičaj u elementima novih sredina u kojima smo ipak samo došljaci, jer tko je naučio lutati, taj luta cijeli svoj život iščašen iz svog prirodnog ambijenta, uvijek nezadovoljan, uvijek nesretan, uvijek stranac, uvijek neshvaćen, dok se konačno ne smiri u apsolutu ostavljajući iza sebe samo nejasne tragove svoje ovozemaljske prisutnosti, jer to je točno da je život samo kratkotrajna postaja na putu prema apsolutu.
https://digitalne-knjige.com/?p=1353
IZ NOVE KNJIGE "KOZMOLOGIJA I FILOZOFIJA"
§36
Kaže se da vrijeme prolazi, da ono protječe. Govori se tako o tijeku vremena i pri tome se ima u vidu Heraklit. Ako je vrijeme slično rijeci, ono teče iz prošlosti prema sadašnjosti i budućnosti. Sadašnjost je posljedica proslosti, a budućnost posljedica sadašnjosti, jer ako se uzmu u obzir same stvari ono što iz njih proizilazi nisu sukcesivni dagađaji. Sam pojam dogadanja nema mjesta u objektivnom svijetu. ‘Događanje’ svagda kroji jedan konačni ljudski bitak u prostorno vremenskom totalitetu objektivnog svijeta, stoga vrijeme nije nikakva tekuća supstanca.
Ako se ova metafora mogla održati nakon Heraklita sve do danas, to znači da mi stavljamo u rijeku nekog svjedoka njenog tijeka. No, čim uvodimo subjekt bilo da on slijedi tijek rijeke ili pak s obale konstatira njen prolaz, odnosi se vremena mogu preokrenuti. Nije prošlost ona koja gura sadašnjost niti sadašnjost gura budućnost u bitak. Budućnost nije priredena za čovjeka, ona se priprema pred njim i u njemu . Zato vrijeme nije jedan stvaran proces, zbiljski slijed kojim se zadovoljavamo registrirajući ga. Ono se svagda rađa iz mojega odnosa spram stvari.
U samim stvarima pak budućnost i prošlost u nekoj su vrsti vječnog prepostojanja i vječnog nadživljavanja. Drugačije je sa vremenom ljudskog bitka. Samo ono što je prošlo ili buduće za mene jest sadašnje u svijetu. Ja nosim vrrijeme stvari su pak nesposobne nositi vrijeme. Objektivni svijet je samo nešto kao mens momentanea, jer je sveti Augustin zahtijevao za konstruiranje vremena, osim prisutnosti sadašnjosti, jednu prisutnost prošlosti i jednu prisutnost budućnosti, ali ako pak vrijeme nije i ne može biti ništa zbiljski stvarno, onda je riječ o horizontu mene i bitka koji nas povezuje u jedno.
Može se razlikovati objektivno satno vrijeme, matematičko astronomsko vrijeme od subjektivnog vremena mišljenja i mašte, ali oboje je moguće samo unutar svijeta u horizontu u kojem se konstituira iskonsko ili autentično vrijeme samog bitka gdje više nema sukcesije prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, nego su one sada prisutne i nerazdvojive u jednom refleksivnom trenutku. Ovo originalno ili autentično vrijeme bitka usmjerava me prema onome što je svagdanje moje, na značenje i smisao moje egzistencije, na njen iskon.
ISBN kod NSK RH 978-953-354-110-5
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic44.php
IZ NOVE KNJIGE "KOZMOLOGIJA I FILOZOFIJA"
§35
Mi smo krenuli od problema graničnih pitanja znanosti kao metafizičkih pitanja. Granični problem fizike, pitanja prostora, vremena, materije, kretanja, fizikalnih zakona ... u biti su metafizički problem. To znači, da su oni u posjedu filozofije ali filozofija nije samo na njih svodiva.
Schopenhauer je mjesto filozofije vidio tamo gdje prirodne znanosti, gdje znanosti uopće zastaju pred stvarima i ne mogu dalje, zato što dalje od te točke ne ide ne samo njihovo učenje i tumačenje već čak niti principi njihovog tumačenja, načela razloga.
Tu onda filozofija preuzima stvari i razmatra ih na svoj način na način koji je sasvim drugačiji od onog koji primjenjuje znanost:
‘’Filozofiji je svojstveno, da ništa ne predstavlja kao poznato, već joj je sve u istoj mjeri strano i za nju problem, ne samo odnosi pojava već i same pojave pa čak i načelo razloga, dok se druge znanosti zadovoljavju time da sve svedu na to načelo, jer kao što smo rekli upravo ono što znanosti pretpostavljaju, što stavljaju u fundament svojih objašnjenja i postavljau kao svoju granicu, jest pravi problem filozofije koje prema tome tamo počinje gdje znanosti prestaju.‘’
ISBN kod NSK RH 978-953-354-110-5
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic44.php
IZ NOVE KNJIGE "KOZMOLOGIJA I FILOZOFIJA"
§34
Filozofija uviđa da znanost nosi opasnost jednog znanstvenog života koji je sav prožet logičnim aktivnostima. Ovu opasnost ona vidi u izvjesnim razvojim transformacijama smisla, jednom smislu kojem znanstevnost naginje. Taj znanstveni smisao pogodan je na primjer logici, ali on podrazumijeva udaljavanje od samih izvora i ostaje neosjetljiv za problem izvora bilo čitavih znanosti bilo samog ljudskoa života, izvora smisla bitka i istine života. Filozofija misli jedan proces u kojem se matematika može širiti lišena svakog smisla i kao dodatak logičkog na sve strane u smislu njene tehničke primjene u kojoj se vidi samo zamašna praktična korist. Razumije se, također, da je ovim izgubljen izvorni smisao istine.
Filozofija zna, da znanost sužava i time promašuje zbiljsko i svagda povijesno iskustvo čovjeka. Stoga znanost nije niti jedinstveno niti najobuhvatnije iskustvo istine koje posjedujemo. Znanost nije nikakvo izvorno događanje istine, nego je upravo svagda izgradnja same istine i to poimanjem i zasnivanjem onog što se u njezinom okružju pokazuje kao moguće i nužno ispravno, točno. Ako neka znanost dospije povrh toga ispravnog i točnog do neke istine, onda to više nije znanost, nego filozofija.
Znanost je cogito, kartezijanski cogito koji je jedan nevremenit duh. Ovo učenje o cogitu prihvaća samo svijest o onom vječnom. Stoga je i subjektu vječnost pojmljena kao moć, da se obuhvate i anticipiraju vremeni razvoji u jednoj jedinoj intenciji. Od Descartesa cogito objavljuje jedan novi način egzistencije koji ništa ne duguje vremenu, a sebe otkriva kao univerzalni konstituens svakog bitka.
Ako je taj cogito subjektu pristupačan, onda je moguće ljudski duh, kada se radi o formi svih objekata, pojmiti Bogom, božanskom prirodom. Cogito čini da subject naposljetku koincidira sa Bogom. Ako inteligibilne structure svijeta subjekta postavljaju u vječnost kada je prepoznata u cogitu, onda ona spoznavajući subjekt u isto vrijeme oslobađa od svih ograničenja i uopće svakog pitanja koji se tiče konkretne egzistencije. No, ta je svijest iako konstituirajuća ipak svijest konačnog subjekta.
ISBN kod NSK RH 978-953-354-110-5
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic44.php
IZ NOVE KNJIGE "KOZMOLOGIJA I FILOZOFIJA"
§33
Kod Hegela život je prvi oblik u kojem je supstanca pojmljena kao subjekt i tako je prvo otjelovljenje slobode. Smisao života čovjeka u povijesnom svijetu gdje se smrt proizvodi, jer se ‘biva usmrćen’ je upravo ono prema čemu filozofija ne može biti ravnodušna. Odatle taj pokušaj suvremenog prevladavanja tradicionalne metafizike i poricanje prioriteta kartezijanskog cogita a time onda i svih filozofija koje iz njega proizilaze dakle prevladavanje cogita kao primarne istine, ali na način da je tu riječ o kritici metafizike koja je cogitu u osnovi, a ne kritici cogita samoga.
Tako imamo jedan zahvat koji ne podrazumijeva samo odbacivanje i destrukciju filozofije cogita već i njegovo vraćanje na ontološki nivo koji mu stvarno i pripada i to točno u onoj mjeri u kojoj Descartesu problem predstavlja ne ono ‘ja mislim’, već ono ‘ja jesam’ kao što se uostalom vidi iz Descartesova slijeda koji od egzistencije ega vodi ka egzistenciji Boga i ka egzistenciji svijeta.
Descartes je vjerovao, da ga je apsolutna izvjesnost cogita oslobodila toga, da postavi problem ontološkog smisla ‘sum’ odnosno Descartes je zanemario pitanje o bitku zato što je stekao mišljenje da je sa apsolutnom izvjesnosću samog cogita oslobođen pitanja o smislu bitka bića. Prema Heideggerovoj analizi cogito pripada prvoj epohi koja svijet određuje kao ‘sliku’.
Zato kod Grka nije bilo cogita, čovjek nije promatrao svijet, čovjek je bio onaj kojeg biće promatra i on ne želi reći, da za stare Grke nije postojao čovjek, nego baš naprotiv on ima svoju bit i svoj zadatak. Sa druge pak strane, cogito pripada jednom dobu naime dobu slike svijeta, svijeta kao slike i kao predstave. Danas taj put pratimo u tom smislu da kazujemo, da je zahtjev doba znanosti da zagospodari bićem kao cjelinom posljedica samopredstavljanja čovjeka u scenariju njegovih vlastitih predstava.
ISBN kod NSK RH 978-953-354-110-5
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic44.php
IZ NOVE KNJIGE "KOZMOLOGIJA I FILOZOFIJA"
§32
Razne znanosti medusobno se razlikuju po načinu na koji se predmeti kojima se one bave odnose spram svoje istine. Tako kod matematičkih znanosti proces matematičkog dokaza ne pripada predmetu. On je u funkciji koja se zbiva između stvari o kojima se radi. Istina o matematičkim predmetima opstoji izvan njih samih kao na primjer kod definicije biti trokuta u kojem su njegove stranice odnose prema Pitagorinom poučku, ali ove istina je nešto što je ‘izvan‘ trokuta.
Predmeti filozofije naprotiv imaju svoj unutrašnji odnos spram svoje istine. Filozofska spoznaja drugačija je od spoznaje djelomičnih znanosti upravo zbog toga što ona kani samim bitnostima koje imaju konstitutivan značaj za sudbinu čovjeka i njegova svijeta. Jaz koji postoji izmedu matematike i dijalektike upravo je rezultat ovih bitnih momenata, da su naime matematički predmeti i matematičke odredbe ‘mrtve stvari’ te svaki pokušaj, da se istina uokviri u matematičke oblike tu istinu promašuje.
Stoga je kod Hegela apsurdno pokušavati, da se ljudski duh utvrdi pomoću prostornih likova i algebarskih simbola kao stanovitih mehaničkih postupaka i računanja. Stoga bi naša spoznaja bila u veoma neugodnom položaju, ako bi se smatralo da su takvi predmeti kao sloboda, zakon, etičnost ili pak sam Bog zato što se ne mogu mjeriti i izračunavati ili izraziti u matematičkoj formuli, izvan dosega točne spozanje.
Tradicionalno poimanje istine koje u filozofiji vrijedi od Aristotela, Akvinskog, Descartesa, Leibniza je ono, da je istina ‘podudaranje’ suda i stvari. Kod Hegela istina je pak dovedena u bitnu vezu sa slobodom.Neokantovska je filozofija mnogo puta označila klasičnu definiciju istine kao izraz jednoga naivnog realizma i proglasila je nespojivom sa postavljanjem pitanja koje je prošlo kroz Kantov ‘kopernikanski obrat’. No, i to nije posve točno, jer je kod Cassirera zadržana ta klasična definicija i on kaže u svojoj Filozofiji simboličkih formi:
„Filozofija se konstituira tek u tom aktu samopotvrđivanja, u povjerenju koje ima u sebe samu kao pravi organ spoznaje stvarnosti. U tom smislu tvrdnja adaequatio rei et intellectus ostaje njena prirodna polazna točka’’.
Ovo razumijevanje mora važiti i za samu znanost prirode ukoliko ona kani osigurati svoju temeljnu nakanu naime, da se približi istinskoj biti stvari i posljednjim izvjesnostima. Ukoliko više znanost prirode i njoj primjerena filozofija teži preciznije odrediti svoj predmet ‘silom’ vlastite metodologije pokreće ona pitanje njegove dostižnosti, a doseći sam predmet i istinu o njemu i čak samu ‘apsolutnu ‘ istinu što objektivno egzistira moguće je tek pod pretpostavkom, ako se pristaje na odredbu o takvoj prirodi odnosa između spoznaje i stvarnosti, između spozanje i njena predmeta kakav se on može označiti geometrijskim pojmom kongruencije, dakle, ‘podudaranja’ među njima. Međutim, u filozofiji razlikujemo istinu koja je vezana za spoznaju bića i fundamentalne istine koje je vezana za spoznaju i mišljenje bitka pa je tako onda Hedegger istinu koja proizlazi iz gnoseološke verzije filozofije pojmio kao jednu predrefleksivnu teoriju u kojoj je istina točnost dočim o istini treba govoriti kao o slobodi, jer je naime bit istine sloboda.
ISBN kod NSK RH 978-953-354-110-5
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic44.php
IZ NOVE KNJIGE "KOZMOLOGIJA I FILOZOFIJA"
§31
U suprotnosti sa tradicionalnom interpretacijom u neokantovsvu Heidegger je pokazao da Kantova ''Kritika čistog uma'' nije nikakva teorija spoznaje, već je nju izložio kao zasnivanje metafizike i time problem metafizike predočio kao problem fundamentalne ontologije. Ukoliko Kantova kritika ima u vidu novo zasnivanje metafizike, tada je jasno da je područje racionalne spoznaje koja poslije Descartesa nalazi svoje mjesto u jasnoći i razgovjetnosti, ograničeno na pojave te se matematičkim prirodnim znanostima postavljaju granice, jer ne otkrivaju osebičnost supstancije, već mogu izložiti samo svezu pojava. Pri tom je kod Kanta zadržana temeljna misao novovjekovnog filozofiranja prema kojoj je smisao matematičke znanstvene spoznaje, da misaono ovlada i predviđa svezom bića. Utoliko za Kanta ostaje na djelu stav, da je smisao znanstvene spoznaje da biće dokuči na osnovu uvida u njegovu zakonsku svezu koja se izlaže u kategorijama a priori.
Kantova je filozofija posljednja koja je matematičkim prirodnim znanostima dala vodstvo, a to vodstvo djelovalo je dalje sve do našeg vremena. Od tada se pokazalo, filozofija više ne može održati u vidokrugu ‘apsolutnost’ pojam uma na kojoj se moći temeljilo novovjekovno filozofiranje do Kanta. Osnova klasične znanosti, one koja je važila od početka novog vijeka do 20 stoljeća bila je pretpostavka o osebičnoj određenosti ‘objektivnog svijeta’, univerzuma bića bez obzira, da li se taj univerzum bića razumije u smislu metafizičkog realizma ili pak u Kantovom smislu kao ideja totalnosti pojava.
Sva znanstvena spoznaja odnosi se na taj o sebi određeni objektivni svijet, spoznajni subjekt suprotstavlja se cjelokupnosti objekata, a smisao sve znanstvene spoznaje je otkriti oko istinito što već o sebi opstoji. Dakle, sve su sveze bića o sebi deteriminirane samo nesavršenost ljudske spoznaje dopušta, da se neki događaj već prema prilikama čini kao samo vjerojatan ili slučajan. To uvjerenja osnov je klasične fizike. Ono počiva na strogom odjeljivanju spoznajnog subjekta od svijeta objekata, a cijelo područje bića podijeljeno je na područje unutarnjeg, svjesnog i izvanjskog, protegnutog, pri čemu je ovo posljednje mišljeno u svom zakonskom redu kao strogo determinirano.
Pri tom su od samog početka prirodo-znanstevenom mišljenju predstavljala poteškoću dva momenta. Prvi moment činio je fenomen života i čovjeka. Taj fenomen je činio poteškoću utoliko što se nije mogao razumijevati niti kao svijest niti naprosto kao protegnuta, mehanički pokrenuta materija.
Kod Schelera tradicionalna teorija krivog ‘mehaničkog sveobjašnjavanja’ – Descartesova ontološka koncepcija odijeljenosti protežne misaone supstancije i sve konzekvence koje proizilaze iz suprotnosti mehanički strukturirane tjelesnosti i teološki strukturirane duševnosti – biva prevladana spoznajom, da su ‘fiziologijski i psihički životni procesi ontologijski strogo identični. Oni su samo fenomenalno različiti’. Oni predstavljaju jedan te isti nadmehanički životni proces te stoga „...tijelo i duša, odnosno mozak i duša nisu u čovjeku nešto što tvori ontičku suprotnost.“
Drugi moment predstavljao je problem razumijevanja povijesti. Naime, nakon filozofa njemačkog klasičnog idealizma na pojmu uma osnovani odnos čovjeka spram stvarnosti dao je osnov i poticaj matematičkim prirodnim znanostima. Filozofija je nakon Hegela doduše bila upućena na to, da svoj fundament traži u razračunavanju sa poviješću i znanostima o povijesti te se sve više gubila veza filozofije i matematičke prirodne znanosti, ali to nije bilo trajno.
Istodobno filozofsko je mišljenje iznijelo novo tumačenje povijesti kojim je prevladana apstraktna suprotnost objekta i subjekta, suprotnost svijeta i ja, tako što je ‘svijet’ učinjen razumljivim kao struktura ljudskog bitka.
Povijest se više nije mogla jednoznačno pojmiti kao zbivanje među ljudima koje se odigrava na čvrstom temelju svijeta objekata koji po sebi opstoje tako da se iznad statičnog svijeta prirode izdiže promjenjivi, gibljivi svijet povijesti. Povijest je uvijek nešto više, nego puki slijed prošlih, ljudskom djelatnošću prouzrokovanih događaja.
Suvremena je filozofija baš istakla, da je povijesnost temeljna struktura ljudskoga bitka kao bitka u svijetu i time samog svijeta. Ona je svijet pojmila kao strukturu ljudskoga bitka iz koje je onda moguće znanstveno izlaganje svijeta kao prirode kao i njegova izlaganja u znanstvenom razumijevanju povijesti.
ISBN kod NSK RH 978-953-354-110-5
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic44.php
KAPA
Ja sam se dugo nećkao, da li da napišem jedan svoj kratki tekst o jučerašnjem događaju ovdje u Adelaideu pa sam na koncu ipak odlučio da poštovano čitateljstvo portala izvijestim o tome što se sve u Australiji događa, ukoliko nosite mornaričku kapu sa hrvatskim grbom.
Dakle, ja sam već nekoliko dana hodao po gradu tražeći aluminijsku maticu za vijke koja mi je potrebna kao jedan element u mome Teslinome coilu i već sam bio jako umoran i razočaran, kada sam shvatio da u gradu Adelaideu ne mogu kupiti tu aluminijsku maticu. Tako razmišljajući dospio sam do Rundel Molla, a to je naše adelaidsko gradsko šetalište u samom središtu grada i sjednem ja na jednu od mnogih klupa pa zapalim svoju elektronsku cigaretu i baš sam razmišljao o tome, da tu maticu potražim preko ebaya, kada me iz tih razmišljanja prene glasan povik jedne gojazne žene koje je upravo prolazila tim Rundel Mollom: ‘’Jebo majku svoju, kurve proklete, mi Srbi....’’ a ostalo nisam mogao sasvim jasno razumjeti, jer je ona bila prilično dalje od mene.
Bio sam silno iznenađen, ali sam shvatio kako je ona prepoznala hrvatski grb na mojoj kapi i da je to vrlo vjerojatno bio razlog, da mi se obrati na takav način i onda u čudu pomislim kako ljudi, koji su već u godinama ne mogu imati svoj mir niti u takvim prilikama kao što su gradska okupljališta, a da ih neke budale ne stanu proganjati radi izgleda njihove odjeće.
Vidite, u Adelaideu i Australiji općeniito ima negdje oko 140 nacionalnih manjina ili etničkih grupa koje uglavnom sa manje ili više teškoća uglavnom žive u miru i harmoniji sa svojim britanskim gospodarima, ali niti u jednoj od tih 140 nacionalnih manjina nema slučajeva kakvih ima između ovdašnjih Srba i Hrvata, jer ja ne mogu razumjeti da netko mirno sjedi na gradskoj klupi, a da mu se onda obrati neka dobro ugojena osoba koja remeti njegovu privatnost i negov unutrašnji mir.
Tada mi je palo na pamet, da toga nigdje na svijetu nema, nema čak niti među tradicionalnim rivalima iz Izraela i Palestine, Indije i Pakistana............i da ne nabrajam druge. To nigdje na svijetu nema i općenito mislim kako je potrebno, da naši ljudi jako puno porade na sebi kako bi svijet učinili dostojnim njihove prisutnosti izgradnjom jedne kulture ponašanja koja je primjerena homo sapienceu i uljuđenim ponašanjem prema drugačijima ili onima koji su udaljeniji, a ovo čega smo danas svjedoci, toga nema nigdje na svijetu i pripada jednom davno prevladanom starom vremenu netrpeljivosti i isključivosti i nepodnošenja razlika.
Mislim da će naši ljudi trebati još učinti jako puno, da bi došli do civilizacijskog nivoa primjerenoga vremenu u kojem žive, inače su osuđeni na propast.
https://www.magicus.info/sadrzaj/naslovnica/kapa
IZ NOVE KNJIGE "KOZMOLOGIJA I FILOZOFIJA"
§30
Klasična mehanika čiji su različiti stupnjevi razvoja signalizirani imenima Arhimeda, Galileja, Newtona, i Langrangea bila je utemeljena na idejama prostora i vremena, sile i mase, gdje je sila uvedena kao prethodnik i neovisni uzrok kretanja. Potpuni sistem činilo se, da je sasvim zadovoljavajući i da zadovoljava sve moguće zahtjeve za logičnom strogošću i iz njegovih osnovnih pojmova principi i zakoni kretanja strogo su deducirani u savršenom redu. Ipak je egazktnija kritika mogla ovdje razlučiti određene poteškoće i nekonzistentnosti koje se nisu mogle odstraniti iz sistema Te logične diskrepancije ohrabrile su pokušaj, da se provede reforma koja se pokazivala sve nužnijom ne samo s obzirom na detalje, nego i na cijeli sistem.
Istraživači su došli do drugog predstavljanja mehaničkih zbivanja koji su postavili energetiku na mjesto njutnovskog sistema. Početak je ovdje također učinjen od četiri osnovna nezavisna pojma čiji su medusobni odnosi trebali formirati sadržaj mehanike. Dva od njih, prostor i vrijeme po svom su karakteru mehanički dok su druga dva, masa i energija bili uvedeni kao fizikalni realiteti koji su prisutni u datim količinama, neuništivi i koji se ne mogu povećati. Ideja sile nije se pojavila među tim elementima, već je uvedena kao matematički artefakt i ponešto kao simplifikacija ili podređeni predmet koji nije bio nužan, iako se mogao pokazati pogodnim.
Posljednji korak u tom pravcu bio je razvoj kojeg je donijela teorija relativnosti i kvantna teorija. Opća teorija relativnosti pokazala je, da čak i hipoteze na kojima se osniva geometrija nisu fiksirane jednom zauvijek, već su u principu podložne istoj vrsti varijacija kao one koje se mogu primijeniti u aksioima fizike.
Došlo je do solidarnosti geometrijskih i fiziklalnih principa pruzajući teoriju koja se ne sastoji od odvojenih elemenata, već integriranu gdje principi međusobno prodiru jedan u drugi i ta totalna teorija može se usporediti s iskustvom i njih poduprijeti ili odbaciti.
Prije je bilo samo nužno logička mogućnost neeuklidskih geometrija koje su bile smisleno predstavljene i prema tome bez ikakve relevancije za fiziku tako da su nova geometrija i fizika bile sasvim razdvojene. Sada je ta barijera također pala sa konstrukcijom Einsteinove teorije gravitacije koja je objasnila kako sve prijašnje definicije kontinuuma prostor-vrijeme posredstvom strogih mjernih momenata, satova, zraka svjetlosti, puteva inertnih tijela, mogu zadovoljiti zakone euklidske geometrije u uskim granicama i ograničenim područjima, ali je u cjelini potrebno uspostaviti opću teoriju prostora.
Napredak kvantne teorije pokazuje isti karakteristični proces transformacije. Upravo je Bohr izrazio uvjerenje, da se opći problem kvantne teorije ne tiče modfikacije mehaničkih i elektrodinamičkih teorija koje se mogu objasniti na osnovi uobičajenih fizikalnih pojmova, već da uključuje radikalno poricanje ideja prostor-vrijeme kojima se prije opisivalo prirodne fenomene.
Atomska fizika ne može se više konstruirati „bez odbacivanja želje za osjetnim predstavljanjem.“ (Cassirer)
.
ISBN kod NSK RH 978-953-354-110-5
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic44.php
JEDNA SKULPTURA U ADELAIDEU
Pa jest malo čudno da se u Adelaideu na Sir Donald Bradman Driveu nalazi skulptura istarskih kažuna . I ta skulptura izgleda ovako:
Lie of the Land
Artist(s): DANKO Aleks, WALTON Jude
''This piece is a result of the Western Gateway Public Art Project, funded by the Department for Transport, Urban Planning and the Arts (DTUPA) in 2001. The work which consists of 25 sculptural stone structures set in compacted granitised sand, with native trees and kangaroo grass planted among the structures, which is transformed at night by a unique lighting system. The work stretches over approximately 150 of Sir Donald Bradman Drive, and into the surrounding park lands. The work, made by Aleks Danko and Jude Walton, was initially inspired by a drawing in the Art Gallery of South Australia by Eugene von Guerard, which showed Indigenous Australians camped in the park lands when Adelaide was settled. The work was completed in December 2004.''
A ovako izgledaju istarski kažuni. Međutim, nitko u Adelaideu nije spomenuo da je riječ o našim tradicionalnim građevinama u kamenu pa se čini da je ovdje na djelu ona stara naša istina, da nas pljačkaju i pustoše svi koji mogu i kako im se ćefne.
Kažuni u okolici Vodnjana, Posted on 15.02.2014
''Kažun (tal. casita) kružno je poljsko sklonište napravljeno od kamena u suhozidu. Kamenje za gradnju sakupljalo se po polju, od njega su se gradili suhozidi i gotovo na svakoj parceli, kažun. Krov se oblikovao slažući tanke ploče kamena u sve užim koncentričnim krugovima, bez ikakvog veziva. Kažun se koristio kao zaklon, kao mjesto gdje se ostavljao alat, te za nadgledavanje polja i vinograda. Najveći broj kažuna je u okolici Vodnjana. Nekada ih je na ovom području bilo 10.000 – 20.000, danas ih ima između 2.000 – 3.000. Grad Vodnjan svake godine u svibnju organizira predavanja o kažunima nakon čega slijedi i praktičan dio – obnova jednog od kažuna ili suhozida Vodnjanštine. Projekt je nazvan “Moj kažun – la mia casita”. Osim kružnih oblika, u jugozapadnoj Istri nalazimo suhozidne građevine četvrtastog tlorisa s kupolom (prelazni oblik) ili s krovom na jednu ili na dvije vode, a naziv im je najčešće kažeta ili kućica.''
''U Istri je kažun danas široko rasprostranjen simbol “istrijanstva” i kao takav se nerijetko nalazi novosagrađen u dvorištima obiteljskih kuća ili restorana, a često se vidi i kao logo mnogih kompanija. Mnogi suveniri napravljeni su u obliku kažuna – u kamenu, keramici, drvu, staklu, pa čak i u zlatu. Kao trajni spomenik ulasku Hrvatske u Europsku uniju izgrađen je istarski kažun u najstarijem britanskom Nacionalnom parku Peak District.''
''Želja nam je bila obići područje gdje ima čim više kažuna na malom prostoru. Zaustavljamo se kod velikog križa na cesti Bale – Vodnjan. Tu je prvi, novosagrađeni kažun u okviru projekta “Moj kažun – la mia casita”. Od tuda vodi biciklistička staza u smjeru Vodnjana. Omeđena je širokim suhozidima. Oni pak ograđuju parcele na kojima se pretežno uzgajaju masline.''
''Gotovo svaka parcela ima svoj kažun. Svaki je poseban na svoj način. Neki su obnovljeni, neki zapušteni, neki okrugli na vanjskoj strani, neki na unutrašnjoj, gdje im je ulaz. Da bismo došli do nekih, moramo se malo i penjati preko suhozida, do nekih hodati kroz polje. U pravcu Vodnjana hodamo oko dva km, te dolazimo do raskrižja gdje je tabela još jednog projekta “Revitas”. Ovim projektom na ovom se području obnavljaju suhozidi. Tu skrećemo lijevo. Do glavne ceste pronalazimo još nekoliko kažuna, koje sa zadovoljstvom obilazimo. Dolaskom na cestu još imamo oko 1 km hodanja do auta. Cijela staza, kako smo ju mi obišli, dugačka je oko 4-5 km, ali može se prilagoditi svakome po mjeri. Područje je ispresjecano mnogim putovima, a kažuni su svuda pa obilazak može trajati koliko tko želi. Nismo se posebno pripremali jer prognoza vremena nije bila obećavajuća, pa smo stazu učinili kratkom šetnjom. Obišli smo oko 15 kažuna koji su nas oduševili i dali ideju za još poneki izlet.''
IZ NOVE KNJIGE "KOZMOLOGIJA I FILOZOFIJA"
§29
Ova je filozofija nastala iz jednog fundamentalnog uzroka filozofske i znanstvene situacije. Taj uzrok bile su same znanosti koje su zapale u bezizlazne krize. Te krize znanosti bile su zapravo problemi znanstvene obrade tematike koja se zaplela u velike unutrašnje kontroverze i poteškoće. Antinomije u samim znanostima bile su rezultat tadašnjeg stanja u kojem se sama znanost našla u izvjesnim poteškoćama, jer su njenu znanstvenu građu pratili stari metodološki principi.
Znanosti posebno matematičke prirodne znanosti sa mnoštvom nove građe nisu bile dorasle njenoj obradi bez novih načela i prošireni znanstveni sadržaji postali su problemi kojima je upravo filozofija dorasla. Neokantovski filozofi nisu samo dobivali svoje prvotne poticaje u Kantovoj filozofiji, posebno njegovoj Kritici čistog uma koja je ovdje bila pojmljena isključivo kao teorija spoznaje, nego i u samim problemima znanosti te je to onda značilo i stanovitu obnovu pretkantovske filozofije.
Svim je neokantovskim školama zajedničko naglašavanje uloge mišljenja za spoznavanje na svim sektorima traženja istine. Svijest se više nije poimala naprosto kao rezultat determinacionih faktora svijeta u kojem bi ona imala tek neko sekundarno značenje. Prioritet svijesti već su Descartes pa onda Kant uočili u svim odnosima svijesti i svijeta pa su tako neokantovski filozofi upravo s ovoga polazišta krenuli u rješavanje fundamentalnih problema znanosti i filozofije.
Ovdje je značajna tendencija naglašavanja apriornih, formalnih, logičnih elemenata spozanje. Racionalna spoznaja se jedino može nazvati spoznajom. Stoga je logičnost jedina oznaka znanstevnosti, a jedini tip znanosti dat je u egzaktnim matematikim prirodnim znanostima. Filozofija se mora približiti ovom tipu znanosti te je njen posebni zadatak otkriti i ustanoviti apsolutno logične fundamente u svim primjenama i putovima specijalnih znanosti. Filozofija kao spoznajna teorija mora se obratiti matematici i na njoj izgrađenim znanostima, fizici posebno. Zato i jest kod Cassirera rečeno, da niti jedna znanost nije povezana s općim problemom spozanje i nijedna nije imala tako jako i dugotrajno djelovanje na povijesni razvoj spoznajnih problema kao matematička fizika.
Između teoretske fizike i epistemologije postoji ne samo stalan reciprocitet i neprekinuta suradnja, nego i neka vrsta duhovnog zajedništva. Od renesanse nadalje gotovo svi veliki znanstvenici na području istraživanja prirode imali su visoko mišljenje o toj fundamentalnoj bliskosti. Tako je Cassirer naveo Galileja, jer je ovaj bio vođen novom definicijom znanstvene spoznaje, a filozofsko je poimanje istine otvorilo njime put uspostavljanju nove prirodne znanosti i reformi kozmologije. Filozofija je vezana za napore znanosti, ona pokušava predstaviti njihove rezultate sistematski i zatim kritički ih opravdati.
Zato se onda vjerovalo, da je Kantova Kritika čistog uma rezultanta ovih znanstvenih nastojanja. Ona je pokušala utvrditi jedinstvo matematike i filozofije koje postoji još od renesanse. Cijelo vrijeme ovoj je filozofiji svojstveno problematiziranje matematike i matematičkih prirodnih znanosti isto kao što se u matematici traži logički i spoznajno-teoretski element u okviru većih sistemskih radnji i to stoga što se kani upravo ta matematička narav iznaći i u samoj filozofiji. Stoga je onda i razumljiv interes za probleme matematike i matematičkih prirodnih znanosti kao i na upućivanje, da je logika kao fundamentalna disciplina filozofije premalo preuzela iz pojmovnog inventara matematike.
Objektivni moment spoznaje nikada nije dat, već je on produkt logično matematičkog mišljenja. Spoznaja nije jednostavno kopiranje neke realnosti već formiranje u svemu što postoji. Dakle, moderna fizika ne radi ni sa kakvim fizikalnim predmetima iz iskustva, već se svi njeni zakoni odnose baš na ono što nikako ne može biti predmet iskustva. Odatle je matematika i novija matematička kemija na primjer jedno područje čistih spoznaja.
Tek u ovom svjetlu napretka fizike moguće je pojmiti neokantovski stav, da je predmet filozofije upravo po tome beskonačan, jer on postaje u samom mišljenju te da iskustvo ne daje predmete, već da njih stvara samo mišljenje o tom iskustvu. Tako je tu rečeno da samo mišljenjem postaju predmeti te da je ono čisto produktivna funkcija koja stvara predmete. Egzistira samo ono što misaono logično egzistira, a neke druge realistične egzistencije ne može biti.
Filozofija ima posla sa predmetima ukoliko oni trebaju biti a priori mogući. Sve što je empirijsko, ukoliko već nije prošlo kroz medium matematičkog formiranja pojma, ukoliko nije određeno sagledavanjem prostora i vremena, kao i pojmovima broja, ekstenzivne ili intenzivne veličine ne ubraja se u oblik spoznaje, nego ostaje u odnosu na nju samo tvar, ostaje puka materija.
ISBN kod NSK RH 978-953-354-110-5
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic44.php
IZ NOVE KNJIGE "KOZMOLOGIJA I FILOZOFIJA"
§28
'Natrag Kantu' bio je poklič cijelog neokantovskog pokreta. Prema Cassireru tek je Helmholz prokrčio put za ideju, da se kantovske koncepcije mogu bolje slagati sa uznapredovalom matematikom i matematičkim prirodnim znanostima. Od tada vrijedi za filozofiju, da ona više ne smije biti iracionalistička i poetska fantazija o svijetu, nego racionalna logična analiza principa i pretpostavki suvremene znanosti.
Ono čemu filozofija kani jesu filozofski problemi matematike i na njoj zasnovanih znanosti. Ona mora pokazati i do čistoće izraditi upravo osnovne zakone jedinstevnog logosa i formalnoga uma u svakom stvaralačkom činu kulture. Takva znanstvena filozofija i strogo racionalna metoda može biti kritična kako u odnosu na metafizička presezanja tako i u odnosu na bezakoni empirizam.
Ta strogo objektivna filozofija i njena strogo objektivna metoda je jedno napredovanje i razviće u skladu sa njenim beskonačnim zahtjevima. Tako je tu ponovljen stari kartezijanski stav kojeg su se neokantovci pridržavali kada je bilo riječi o zadatku pokazivanja porijekla iz jedinstvenog fundamenta spoznaje kao jednom beskonačnom zadatku.
Tako je ovdje postavljen zahtjev da je spoznaja najprije teoretska, a onda beskonačni nikada završeni niti završivi proces mišljenja, upravo ono apsolutno uma kojeg je Descartes imao u vidu kada je ukazivao na optimističku potrebu, da se novom subjektu ne smiju postavljati nikakve granice. Odatle je onda i rezultiralo mišljenje koje ima svoje uporište u staroj racionalističkoj filozofiji Descartesa i Leibniza da logika mora, u širokom smislu znanosti uma, zadobiti jedan viši rang i da se mora kao i kod starijih filozofa protegnuti na sve znanosti uključujući tu i etiku, estetiku, umjetnost kao i na društvene, povijesne, religijske i uopće tzv. Duhovne znanosti.
ISBN kod NSK RH 978-953-354-110-5
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic44.php
IZ NOVE KNJIGE "KOZMOLOGIJA I FILOZOFIJA"
§27
Kod Descartesa pa onda i kod Leibniza već je rečeno, da spoznaja razuma može biti pravilna samo onda kada se izvodi posredstvom ‘dobre forme’. Ako se već kani postići očigledna, izvjesna i sigurna istina onda u mišljenju, treba očuvati izvjesnu konstantnu formalnost. Ako je pak taj formalizam svojstven ljudskome razumu, onda je jasno da imamo posla sa prirodom formalog uma kao jednog kalkulirajućeg uma, uma matematičke evidencije.
Sva je racionalistička filozofija duboko pod dojmom snage formalnoga uma, dakle, uma matematičke kalkulacije koji može mada i ne mora ćitav ljudski život pojmiti ili kao kalkulirajući život kalkulirajućeg individuuma ili kao moment jednog kalkulativnog životnog procesa u kojem je čovjek sveden na kalkulirajuću djelatnost ili pak sve jest kalkulativni bitak pa i sam Bog.
Sve je ove momente nanovo u dvadesetom stoljeću obnovila znanstvena filozofija, a posebno stav da je sve znanosti mogu svesti na logiku i matematiku. U tom smislu logika bi bila jedna univerzalna znanost kojoj se povinjuju sve ostale znanosti bez obzira je li riječ o fizici, medicini ili povijesti i teologiji uključujući i samu matematiku. Toj je filozofiji prethodio rad Boolea, Weiterstrassea, Dedekinda koji je držao da kada aritmetiku, algebra i analizu nazivamo samo jednim dijelom logike, tada već iskazujemo da pojam broja smatramo nezavisnim od predstava ili intuicija prostora i vremena te ga onda smatramo proizvodom „čistih“ zakona mišljenja’.
Frege je već formulirao, da je čista matematika zapravo artmetika dio logike, dio koji je nazvan matematičkom logikom, jer je ona logika matematike. Tako je Frege u svom radu „Osnove artmetike“ oslanjajući se na Dedekinda pokazao, da je matematika oslobođena intuicije postala skup čisto logičkih propozicija:
„Nadam se da mogu tvrditi da sam u ovome radu učinio vjerojatnim, da su aksiomi aritmetike analitički sudovi i shodno tome a priori sudovi. Aritmetika prema tome postaje proširenje logike i svaka propizicija aritmetike derivativna je iz zakona logike.
Primijeniti artmetiku u prirodnim znanostima znači dati logici da nosi promatrane činjenice, kalkulacija postaje dedukcija.
Zakoni brojeva neće, kako Baumann misli, morati izdržati praktične provjere, da bi bili primjenjivi na vanjski svijet, jer u vanjskom svijetu u cjelini prostora i svega što se u njemu nalazi ne postoje pojmovi niti svojstva pojmova niti brojevi.
Zakoni brojeva prema tome nisu zaista primjenjivi na vanjske stvari, oni nisu zakoni prirode. Oni su međutim primjenjivi na sudove ispravnoga mišljenja o stvarima u vanjskom svijetu: oni su zakoni zakona prirode. Oni ne iskazuju veze među pojavama, već veze medu sudovima, a u sudove su uključeni Zakoni prirode.“
Quine je onda na primjer izložio problem s obzirom na predmete logike i predmete matematike. On, naime, tvrdi kako u logici govorimo o sudovima i njihovom međusobnom odnosu naročito o implikaciji. U matematici naprotiv govorimo o apstraktnim negovornim stvarima kao brojevima i funkcijama. U logičnim istinama nije rijec o sudovima, one su realne što se reprezentiraju kroz veze sudova. Matematičke istine bave se apstraktnim negovornim stvarima, logične istine naprotiv nemaju takve entitete kao specificni predmet.
Ovom interpretacijom logoi jesu objekti logike, a aritmoi su objekti matematike. Logos će biti predstavljen vezom sudova, aritmos će biti reprezentiran kroz vezu veličina. Jedan logos je prema tome vrijednosno izraz razuma, jedan aritmos naprotiv vrijednosni je izraz realiteta. U izgradnji vrijednosti logika i matematika imaju svoje jedinstvo u vrsti vrijednosti, međutim i svoju razliku i zadaća je filozofije objasniti genezu vrijednosti i to nezavisno od posebnih vrsta vrijednosti.
Ako se sve može proračunati i deducirati u filozofiji se više neće prepirati o spornim pitanjima, neće postojati niti potreba, da se razgovara o njima. Svođenjem složenih misaonih procesa na jednostavna, laka i točna racunanja i jednostavnu logičnost moguće je izmiriti različita poimanja i oprečna gledišta.
Upotreba nepogrešive logičke metode može učiniti kraj svim sporovima koji ometaju napredak Dobra, a svi problem filozofije, znanosti, prava, teologije, religije i politike bit će riješeni zahvaljujući logičnom računu. Logični račun mislio je Leibniz okonačat će nepotrebna raspravljanja o predrasudama i zabludama kojih ima i u znanostima i u filozofiji.
ISBN kod NSK RH 978-953-354-110-5
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic44.php
IZ NOVE KNJIGE "KOZMOLOGIJA I FILOZOFIJA"
§26
Koliko je to mišljenje o predominatnom matematičkom mišljenju sudbonosno za naše razumijevanje bioloških problema na primjer najbolje nam danas govori slučaj Harreya J. Golda koji je u svome radu o matematičkom modeliranju bioloških Sistema pokušao dati elemente razumijevanja kako biološki koncepti mogu biti formalizirani u matematičkim terminima i kako te formulacije mogu biti od koristi u biološkim istraživanjima.
Prema njemu biološki sistemi uz sve poteškoće dopuštaju primjenu deduktivnih modela matematike te on stoga i govori o ‘biološkoj relevenaciji matematičkih modela’ odnosno o aplikaciji matematike u biologiji s obzirom na relaciju individualne matematičke ekspresije i ‘biološke intuicije’ istraživača. Istovremeno matematička procedura ovdje se drži nečim nužnim za deskripciju i razumijevanje bioloških Sistema.
Matematika može biti od pomoći u biologiji u nekoliko konceptualno različitih razina. Prema mišljenju Golda, matematička i statistička analiza mogu biti upotrebljene, da bi se otkrilo je li neki lijek djalotvoran protiv neke bolesti, da bi se odredio slijed kemijskih reakcija u metaboličkom procesu ili da bi se otkrile migracijske navike ptica na primjer. U takvim slučajevima o matematici se može misliti kao o pomoći u pronalaženju ‘nematematičkih odgovora’ na ‘nematematička pitanja’.
U drugom pogledu matematika ulazi u diskusiju kada se hoće znati koliko je djelotvoran neki lijek ili kako brzo funkcionira metaboilički proces ili ako ptice migriraju. U ovom slučaju matematika nije jedino oruđe, ali je također dio tih pitanja i odgovora.
Neposljetku, matematika može postati dio materijala odgovora, iako se čini da su pitanja nematematičke prirode. To je naročito evidentno kada smo zainteresirani za odnos između dijelova kompleksnog Sistema i tada matematičkoj deskripciji ‘sistem realnoga svijeta’ često referira kao matematičkom modelu.
ISBN kod NSK RH 978-953-354-110-5
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic44.php
IZ NOVE KNJIGE "KOZMOLOGIJA I FILOZOFIJA"
§25
Poznato je, na primjer da je upravo naš Frane Petrić ukazivao na distinkciju fizičkog i matematičkoga prostora koja distinkcija biva od neobične važnosti za suvremenu fiziku kao što smo, vjerujem pokazali.
Kod Petrića prostor je bivstvo za sebe, jer nije niti tjelesan ni netjelesan i on se ne giba. Sve je u svijetu pokretno, a giba se u nepokretnom prostoru. Petrić razlikuje od toga izvanjskog sveopćeg prostora prostor tjelesnog svijeta kojeg on naziva svjetskim ograničenim prostorom. Prostor pak izvan svijeta bez ikakva je tijela, a proteže se u beskonačnost i neograničen je.
Tako možemo reći, da je Petrićevo raspravljanje o ograničenom svjetskom prostoru i neograničenom sveopćem izvanjskom prostoru i posebnom fundamentalnom mjestu geometrije kao i svojim raspravljanjima o prirodi svjetla i svjetlosti otvorio put ka teorijama kasnijih neoplatoničara posebno prema Isaacu Barrowu, a onda posredno i prema Isaacu Newtonu.
ISBN kod NSK RH 978-953-354-110-5
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic44.php
IZ NOVE KNJIGE "KOZMOLOGIJA I FILOZOFIJA"
§24
Leibniz je obnavljao kartezijansko stajalište po kojem ne postoji nikakav prazan prostor koji bi bio nešto različito od tijela te je kod njega prostor nešto čisto relativno kao i vrijeme. Prostor je poredak koegzistencija, a vrijeme je poredak sukcesija. Drugim riječima, prostor bez stvari nije ništa determinirajuće i čak nije ništa aktualno. Sa druge pak strane naš Ruđer Bošković u posebnoj raspravi svoje Theoriae Philosophiae Naturalis posebno je raspravljao o prostoru i vremenu i u kojem smislu mi njih možemo nazvati kontinuiranim i djeljivim u beskonačnost, vječnim, neizmjernim, nepokretnim i nužnim, iako ni prostor ni vrijeme nemaju realnu prirodu koja bi posjedovala ta svojstva, tako da u njegovim raspravljanjima nije riječ o tome na koji način mi možemo opisati prirodne događaje upotrebom prostorno-vremenskih koordinata, nego o tome na koji način prirodni dogadaji sami po sebi egzistiraju.
Dakle, prostor i vrijeme vezani su za kretanje i Boskovićeva filozofija prirode daje širu osnovu za razumijevanje prirode od kartezijanske ili newtonovske, jer ona niti podrazumijeva dualizam misleće i protežne supstancije niti dualizam apsolutnog prostora i relativnog vremena podrazumijevajući jedino da ‘materijalne točke’ svojim postojanjem ostvaruju i prostor i vrijeme. Ovo je pak dalo osnove, da se Boškovićeva filozofija danas obično tumači kao anticipacija teorija mikrofizike 20. stoljeća.
Sva se priroda sastoji iz neprekidnoga događanja, osnova svih događanja nije substantia ili tijelo-prostor, nego sila, potencjial, moć, koja je već kod Empedokla interpretirana kao moć privlačenja i odbijanja, ali kako prema Boškovićevoj Teoriji niti mjesto niti vrijeme, uzeti po sebi ne mogu biti fiksirani proizlazi, da je prirodno događanje neprekidno, da se ono nigdje i nikada ne zaustavlja i da priroda ne čini skokove.
I konačno, ja bih ovdje iznio mišljenje B.Russella koji je svom radu ABC of Relativity zapisao:
„Ono što mi znamo o fizičkom svijetu, ponavljam, mnogo je apstraktnije, nego što se pretpostavlja. Između tijela nalaze se pojave kao što su valovi svjetlosti, o zakonima tih pojava mi nešto znamo, upravo toliko koliko se može izraziti matematičkim formulama, ali o njihovoj prirodi ne znamo ništa. Krajnji zaključak je, da mi znamo vrlo malo, a ipak je čudno da mi znamo i toliko i još je čudnije da tako malo znanja može dati tako mnogo moći.“
ISBN kod NSK RH 978-953-354-110-5
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic44.php
IZ NOVE KNJIGE "KOZMOLOGIJA I FILOZOFIJA"
§23
Klasična mehanika obično se uzima kao paradigma determinističke teorije, a mnoge suvremene rasprave o determinizmu mnogo duguju mehanici za njene distinkcije i njenu terminologiju. Uopćeno moežmo reći, da je mehanika skup jednadžbi koje izražavaju zavisnost izvjesnih osobina objekata od drugih fizičkih svojstava i koje izražavaju uzročne odnose zato što tvrde funkcionalnu zavisnost promjene u jedinici vremena jedne veličine od drugih veličina.
Tako se obično pretpostavlja da je odlika deterimističke teorije upotreba takvih defincija kao što su one u mehanici, a novine u fizici koje uvode različite opise stanja drugačije od kanoničkog opisa stanja u mehanici materijalnih točaka obično se poimaju kao znak sloma determinističke fizike. Tako se danas inače poimaju nove teorije elektromagnetskog polja, statističke mehanike, teorije relativnosti i kvantne teorije. Ovu je dilemu iznio Heisenberg kada je u sklopu svojih refleksija o modernoj fizici i prirodnim znanostima stavio u pitanje njenu toliko hvaljenu egzaktnost. On tvrdi, da u atomskoj fizici stanovitu pomoć pruža pretpostavka, da se u svim malim područjima prostor-vrijeme, veličine elementarnih čestica, prostor i vrijeme na osobit način gube, naime, tako da se u kratkom vremenu ne mogu čak točno definirati ni pojmovi ‘prije ili kasnije’.
Tako se moderno opisivanje prirode razlikuje od klasičnog u tri karakteristična momenta: na mjesto kvalitativnih iskaza ono stavlja kvalitativne, različite fenomene ono svodi na isti moment i po tome što odustaje od pitanja ‘zašto’. Navodeći sve poznate činjenice o tome kako u subatomskim istraživanjima nije moguće iz samog događaja isključiti promatrača, Heisenberg zaključuje da klasična fizika ima svoju granicu baš na onom mjestu gdje se više ne može zanemariti utjecaj opažanja na događaje. No, proimjene prirodo-znanstvenih temelja na koje ju je prisilila priroda u atomskim pojavama ostavila je klasičnu fiziku nedirnutom, ali je ona također pokazala da prirodoznannstveni sistemi kao na primjer klasična mehanika ili drugi dijelovi klasične fizike uvijek moraju biti u sebi nezaključeni da bi bili ispravni.
Ovi momenti suvremene fizike pokrenuli su široku diskusiju o prirodi kvantnomehaničkog jezika kao indeterminističkog Sistema koji se u značajnoj mjeri razlikuje od onog klasičnog. Ta diskusija pokrenula je vjerovanje, da je fizika ustanovila potpuno slučajan karakter subatomskih procesa tako da je ono i danas predmet mnogih nerješivih rasprava. Ta je rasprava potekla već od Humeovog razmišljanja o prirodi kauzalnih odnosa među stavrima kao i njegovom teorijom navike i to su njegovo gledište preuzeli razni empiricistički pravci.
Razvoj suvremene fizike podvrgnuo je ovaj princip kauzaliteta izvjesnoj kritici i to je prisutno već kod Boltzmanna i W. Gibbsa koji su u termodinamici odbacili strogu termodinamičku ireverzibilnost te stali baratiti pojmovima statističke vjerojatnosti koja je uvedena kao mjera u kojem smjeru teku procesi i taj je put onda išao prema Heisenbergu i njegovoj relaciji neodređenosti gdje je odbačena stroga klasična shema stare mehanike.
ISBN kod NSK RH 978-953-354-110-5
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic44.php
IZ NOVE KNJIGE "KOZMOLOGIJA I FILOZOFIJA"
§22
Kod Einsteina prostorno-vremenske koordinate dobivaju propisani realitet preko ‘metrike polja’. Metrički realno sada je dato kroz vezu prostorno-vremneskih koordinata s onim matematičkim veličinama koje opisuju gravitaciono polje. Ovdje se Einstein morao pozvati na Gaussa i Riemana koji su prvi počeli s istraživanjima neeuklidskog prostora i neueuklidske geometrije. Zato bismo mogli primijetiti, da ključne promjene u prirodnim znanostima započinju sa promjenama u temeljnim stavovima matematike, posebno geometrije što se događalo već kod Galileja pa onda Descartesa.
Einsteinov rad o relativnosti prostora i vremena toliko je temeljan za opisivanje prirodnih fenomena da je on nametnuo preoblikovanje kartezijanske paradigme koje se koristila u fizici. Najvažnija posljedica bilo je uviđanje da je masa oblik energije te se više nije moglo tvrditi da je neuništiva, već da se može pretvoriti u drugi oblik energije. Ovo otkriće je utjecalo na predodžbu materije.
Dvije temeljne teorije modern fizike, teorija relativnosti i kvantna teorija predstavljaju jedan pokušaj prevladavanja kartezijanskog poimanja svijeta i njutnovske fizike. Kvantna teorija pokazala je da atomske čestice nisu zrnca materije, već vjerojatnosti, tako da u modernoj fizici više nije aktualna predodžba kozmosa kao mehaničkog stroja, barem ne toliko kao ranije.
ISBN kod NSK RH 978-953-354-110-5
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic44.php
IZ NOVE KNJIGE "KOZMOLOGIJA I FILOZOFIJA"
§21
Kod Newtona apsolutno vrijeme je istinsko i matematičko vrijeme koje po sebi i po svojoj biti ravnomjerno teče bez odnosa prema bilo čemu izvanjskom i drugim imenom ga Newton naziva ‘trajanje’. Apsolutno tj istinsko i matematičko vrijeme sačinjava jedno trajanje koje je potpuno neovisno od bilo kakvog osjetno opaženog kretanja u fizikalnom svijetu. Što vise, ono bi prema Newtonovoj pretpostavci egzistiralo čak i kada svijet ne bi postojao. To je svakako jedna metafizička njegova pretpostavka koja ima značajnu ulogu u matemtičkom utemeljenju filozofije prirode.
Newton je oblikovao jedno mišljenje, da je fundament svemu egzistentnom upravo apsoluno matematičko vrijeme kao trajanje iz kojeg proizlazi svako prirodno i svako drugo relativno vrijeme koje ljudi mjere. Pretpostavka takvog apsolutnog vremena, trajanja, imala je mnogo pozitivnih konzekvencija za utemeljenje same mehanike, jer se sada ono moglo empirijski detektirati i numerički izraziti.
U fizikalnom smislu Newtonov apsolutni prostor je sveobuhvatan kozmički koordinatni sistem trodimenzionalne euklidske geometrije. Ovaj koordinatni system imao je kao takav osigurati jednostavno i nedvosmisleno opisivanje putanja tijela. No i pored čisto fizikalnih i matematičkih razloga za uvođenje pojma apsolutnog prostora utjecali su i određeni metafizičko teološki motivi te je tako ovdje iskazana ambicija, da se prostor iskazuje kao jedno svojstvo samog Boga. Stoga Newton i tvrdi da je prostor ‘senzorijum Boga’. Prema toj pretpostavci sam fizički svijet uzet je kao tijelo Božje.
Kod Kanta pak prostor i vrijeme jesu forme naših opažanja. Kantovo razmatranje ovog problema moglo je navesti Gaussa da eksperimentalno provjeri važenje Euklidovog postulata o paralelama za realne stvari.
Gauss je to provjeravanje izveo na način što je uzimajući zrake svjetlosti kao strane jednog velikog geodezijskog trokuta nastojao izmjeriti, da li kutevi takvog trokuta doista daju zbroj jednak dvama pravim kutovima kao što tvrdi teorem euklidske geometrije zasnovane na postulatu o paralelama. Sa Kantova stajališta, da su teoremi geometrije sintetički sudovi a priori tj. takvi da apodiktički važe za empirijske stvari, Gaussov eksperiment je imao opravdanje.
Tako je on pokazao, da kutevi takvog trokuta ne daju u svome zbroju dva prava kuta pa su tako utvrđene dvije moguće pretpostavke: ili euklidska geometrija ne govori ništa o empirijskim odnosima stvari ili ta geometrija apodiktički vrijedi za empirijske odnose stvari, ali se onda mora odbaciti pretpostavka, da se svjetlost pravocrtno prostire te da su svjetlosni zraci fizički ekvivalent euklidskih pravih linija. Još je veće značenje imalo uvođenje ‘geodezijskih linija’.
Tako se Gaussovim proučavanjima pokazalo, da najkraći razmak izmedu dvije točke zavisi od ‘zakrivljenosti’ površine na kojoj se te dvije točke nalaze. Riemann je kasnije prositio ova pojam ‘zakrivljenosti’ i izgardio jednu neeuklidsku geometriju u kojoj se ‘zakrivljeni prostor’ ne može vizuelno predstaviti te u tom smislu on nije nikakav empirijski, odnosno psihološki prostor.
‘Zakrivljenost ‘prostora neeukliddskih geometrija definirana je svojstvima jednadžbi koje opisuju ponašanje geodezijskih linija, a ne imaginacijom koja bi proizilazila iz empirijskog promatranja okolnog svijeta ili kozmičkog prostora.
ISBN kod NSK RH 978-953-354-110-5
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic44.php
IZ NOVE KNJIGE "KOZMOLOGIJA I FILOZOFIJA"
§20
No, znanstevnici su se i dalje ponašali kao da Kant uopće nije ni postojao i kao da nikakva bitna revolucija nije njegovim filozofskim pothvatom izvršena, a ono najvažnije bilo je njegovo mišljenje i njegovi dokazi o granicama naše moći spoznavanja. U svakom slučaju, teza o čovjeku kao zakonodavcu prirode izgleda neopravdanom s obzirom na beskonačnost i vječnost kozmosa u smislu one Pascalove fundamentalne izgubljenosti čovjeka u besrajnome kozmosu te se s obzirom na kozmos sve kod čovjeka zbiva i odigrava.
Tako je ta fundamentalna nesigurnost i izgubljenost čovjeka spram cjeline kozmičkih događanja onaj njegov istinski položaj “trske koja misli’ zapravo jedno NIŠTA, beskonačna maloća u ničemu, kap vode’ spram cijele prirode u njezinome visokom i ponosnom veličanstvu, ništa spram silnosti kozmnosa i prirode, ništa spram beskonačnosti svega ili Boga.”
Tako je Monod rekao, da čovjek konačno zna kako je sam u ravnodušnom svemiru i beskrajnom carstvu prostora i vremena iz kojega je ponikao pukim slučajem. Tako su znanstvenici ostali bliski uvjerenju, da je vječno egzistentna priroda u jednom malom isječku beskrajnog vremena i na jednom vrlo malom ograničenom prostoru stvorila ljudski rod dodjeljujući mu vremenski i prostorno ograničeno bivstvovanje. Pojmiti matematički i fizikalno taj beskrajni i vječni univerzum bio bi prvi zadatak prave znanosti.
ISBN kod NSK RH 978-953-354-110-5
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic44.php
IZ NOVE KNJIGE "KOZMOLOGIJA I FILOZOFIJA"
§19
Kantova spoznajna teorija imala je značajne reperkusije za daljnje tokove filozofije i znanosti. Taj put bio je pripremljen Descartesom kod kojega je jasno, da samo opći rezultati matematičke prirodne znanosti i poimanje da je zbiljski svijet inteligibilnoga karaktera mogu ući u tumačenje smisla svijeta, naime u metafiziku. Matematička prirodna znanost kod Descartesa i Spinoze naravno ima karakter fundamentalne primjene metafizičkih stečenih osnovnih principa.
Time je bila završena jedna razvojna linija potekla od Kuzanskoga u kojoj je priroda viđena matematičkim očima i u odnosu na čovjeka biva prius na temelju koje se jedino može razumjeti ljudski život. Metafizika je tu dokazivala da je zbiljski svijet inteligibilana tvorevina, a njegovo istraživanje dalo je dokaz kako se njegov bitak sastoji od nekoliko evidentnih stavova iz kojih se može deducirati svekoliki raznoliki sadržaj i tu se onda događa, da jedno apstraktno ja, jedan apstraktan subjekat identificira misleću supstancu sa supstancom svijeta putem beskonačnog progresa i beskrajne volje, da se fizikom u nju kani prodrijeti.
Još kod Galileja imamo uvjerenje u matematičko svojstvo najdublje strukture prirode. Poimajući znanost kao matematički opis, deskripciju odnosa, on je dopustio metodologiji da se oslobodi pretjeranog emprizma dajući joj plodonosnu moć uopćavanja. Tako je on u matematičkim teorijama koristio pojmove čiji primjer nije bio niti nije mogao biti motren pa je onda tražio mogućnost, da se iz tih pojmova deduciraju promatrane činjenice. Taj je put do Descartesa išao tako, da je u konzekvenci provedena zbiljska misaona sinteza matematike i prirode tako kako je ono što je kod starih Grka tek bilo nekom analogijom, ovdje egzistentno kao identitet. Materija jest prostor, priroda jest matematička i to ne u posebnim pojavama, nego u svojoj sveukupnosti, u svojoj temeljnoj strukturi.
Matematika se bavi svime onim što se odnosi na red i mjeru i riječ je tu o mathesis universalis što više nije puka vjerojatnost, nego puna istinitost. Na ovom razvojnom putu matematizacije prirode stoji i Kant što to znači u ustrojstvu Kantove kritike spoznaje vidljivo je u temeljnom stavu čistog uma, da su sve pojave po svom uzoru ekstenzivne veličine. Ekstenzivnom veličinom naziva Kant onu u kojoj predodžbe dijelova omogućuje predodzbu cijelog pa joj dakle nužno prethodi.
Crtu koliko god je malena ne mogu sebi predočiti, a da je ne povlačim u mislima. Isto je tako sa svakim pa i najmanjim vremenom. U njemu ja pomišljam samo sukcesivni tok pri čemu se proivodi određena vremenska veličina. Tvrdnja, da su sve pojave ekstenzivne veličine jedan je temeljni transcedentalni stav matematičke pojave. To je načelo koje čistu matematiku čini primjenjivom na predmete iskustva.
ISBN kod NSK RH 978-953-354-110-5
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic44.php
IZ NOVE KNJIGE "KOZMOLOGIJA I FILOZOFIJA"
§18
Kod Schellinga organska priroda daje najočigledniji dokaz za transcedentalni idealizam, jer je ‘svaka biljka simbol inteligencije’.
Priroda je simbol života kao besvjesne slobodne djelatnosti proizvodnje kao slobodne igre prirodnih sila i budući je produkt slobodne igre, ona ukazuje na svoju svršnost kao organizacija života.
ISBN kod NSK RH 978-953-354-110-5
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic44.php
