IZ NOVE KNJIGE "KOZMOLOGIJA I FILOZOFIJA"
§21
Kod Newtona apsolutno vrijeme je istinsko i matematičko vrijeme koje po sebi i po svojoj biti ravnomjerno teče bez odnosa prema bilo čemu izvanjskom i drugim imenom ga Newton naziva ‘trajanje’. Apsolutno tj istinsko i matematičko vrijeme sačinjava jedno trajanje koje je potpuno neovisno od bilo kakvog osjetno opaženog kretanja u fizikalnom svijetu. Što vise, ono bi prema Newtonovoj pretpostavci egzistiralo čak i kada svijet ne bi postojao. To je svakako jedna metafizička njegova pretpostavka koja ima značajnu ulogu u matemtičkom utemeljenju filozofije prirode.
Newton je oblikovao jedno mišljenje, da je fundament svemu egzistentnom upravo apsoluno matematičko vrijeme kao trajanje iz kojeg proizlazi svako prirodno i svako drugo relativno vrijeme koje ljudi mjere. Pretpostavka takvog apsolutnog vremena, trajanja, imala je mnogo pozitivnih konzekvencija za utemeljenje same mehanike, jer se sada ono moglo empirijski detektirati i numerički izraziti.
U fizikalnom smislu Newtonov apsolutni prostor je sveobuhvatan kozmički koordinatni sistem trodimenzionalne euklidske geometrije. Ovaj koordinatni system imao je kao takav osigurati jednostavno i nedvosmisleno opisivanje putanja tijela. No i pored čisto fizikalnih i matematičkih razloga za uvođenje pojma apsolutnog prostora utjecali su i određeni metafizičko teološki motivi te je tako ovdje iskazana ambicija, da se prostor iskazuje kao jedno svojstvo samog Boga. Stoga Newton i tvrdi da je prostor ‘senzorijum Boga’. Prema toj pretpostavci sam fizički svijet uzet je kao tijelo Božje.
Kod Kanta pak prostor i vrijeme jesu forme naših opažanja. Kantovo razmatranje ovog problema moglo je navesti Gaussa da eksperimentalno provjeri važenje Euklidovog postulata o paralelama za realne stvari.
Gauss je to provjeravanje izveo na način što je uzimajući zrake svjetlosti kao strane jednog velikog geodezijskog trokuta nastojao izmjeriti, da li kutevi takvog trokuta doista daju zbroj jednak dvama pravim kutovima kao što tvrdi teorem euklidske geometrije zasnovane na postulatu o paralelama. Sa Kantova stajališta, da su teoremi geometrije sintetički sudovi a priori tj. takvi da apodiktički važe za empirijske stvari, Gaussov eksperiment je imao opravdanje.
Tako je on pokazao, da kutevi takvog trokuta ne daju u svome zbroju dva prava kuta pa su tako utvrđene dvije moguće pretpostavke: ili euklidska geometrija ne govori ništa o empirijskim odnosima stvari ili ta geometrija apodiktički vrijedi za empirijske odnose stvari, ali se onda mora odbaciti pretpostavka, da se svjetlost pravocrtno prostire te da su svjetlosni zraci fizički ekvivalent euklidskih pravih linija. Još je veće značenje imalo uvođenje ‘geodezijskih linija’.
Tako se Gaussovim proučavanjima pokazalo, da najkraći razmak izmedu dvije točke zavisi od ‘zakrivljenosti’ površine na kojoj se te dvije točke nalaze. Riemann je kasnije prositio ova pojam ‘zakrivljenosti’ i izgardio jednu neeuklidsku geometriju u kojoj se ‘zakrivljeni prostor’ ne može vizuelno predstaviti te u tom smislu on nije nikakav empirijski, odnosno psihološki prostor.
‘Zakrivljenost ‘prostora neeukliddskih geometrija definirana je svojstvima jednadžbi koje opisuju ponašanje geodezijskih linija, a ne imaginacijom koja bi proizilazila iz empirijskog promatranja okolnog svijeta ili kozmičkog prostora.
ISBN kod NSK RH 978-953-354-110-5
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic44.php
