Marketing
IZ NOVE KNJIGE "KOZMOLOGIJA I FILOZOFIJA"
§32
Razne znanosti medusobno se razlikuju po načinu na koji se predmeti kojima se one bave odnose spram svoje istine. Tako kod matematičkih znanosti proces matematičkog dokaza ne pripada predmetu. On je u funkciji koja se zbiva između stvari o kojima se radi. Istina o matematičkim predmetima opstoji izvan njih samih kao na primjer kod definicije biti trokuta u kojem su njegove stranice odnose prema Pitagorinom poučku, ali ove istina je nešto što je ‘izvan‘ trokuta.
Predmeti filozofije naprotiv imaju svoj unutrašnji odnos spram svoje istine. Filozofska spoznaja drugačija je od spoznaje djelomičnih znanosti upravo zbog toga što ona kani samim bitnostima koje imaju konstitutivan značaj za sudbinu čovjeka i njegova svijeta. Jaz koji postoji izmedu matematike i dijalektike upravo je rezultat ovih bitnih momenata, da su naime matematički predmeti i matematičke odredbe ‘mrtve stvari’ te svaki pokušaj, da se istina uokviri u matematičke oblike tu istinu promašuje.
Stoga je kod Hegela apsurdno pokušavati, da se ljudski duh utvrdi pomoću prostornih likova i algebarskih simbola kao stanovitih mehaničkih postupaka i računanja. Stoga bi naša spoznaja bila u veoma neugodnom položaju, ako bi se smatralo da su takvi predmeti kao sloboda, zakon, etičnost ili pak sam Bog zato što se ne mogu mjeriti i izračunavati ili izraziti u matematičkoj formuli, izvan dosega točne spozanje.
Tradicionalno poimanje istine koje u filozofiji vrijedi od Aristotela, Akvinskog, Descartesa, Leibniza je ono, da je istina ‘podudaranje’ suda i stvari. Kod Hegela istina je pak dovedena u bitnu vezu sa slobodom.Neokantovska je filozofija mnogo puta označila klasičnu definiciju istine kao izraz jednoga naivnog realizma i proglasila je nespojivom sa postavljanjem pitanja koje je prošlo kroz Kantov ‘kopernikanski obrat’. No, i to nije posve točno, jer je kod Cassirera zadržana ta klasična definicija i on kaže u svojoj Filozofiji simboličkih formi:
„Filozofija se konstituira tek u tom aktu samopotvrđivanja, u povjerenju koje ima u sebe samu kao pravi organ spoznaje stvarnosti. U tom smislu tvrdnja adaequatio rei et intellectus ostaje njena prirodna polazna točka’’.
Ovo razumijevanje mora važiti i za samu znanost prirode ukoliko ona kani osigurati svoju temeljnu nakanu naime, da se približi istinskoj biti stvari i posljednjim izvjesnostima. Ukoliko više znanost prirode i njoj primjerena filozofija teži preciznije odrediti svoj predmet ‘silom’ vlastite metodologije pokreće ona pitanje njegove dostižnosti, a doseći sam predmet i istinu o njemu i čak samu ‘apsolutnu ‘ istinu što objektivno egzistira moguće je tek pod pretpostavkom, ako se pristaje na odredbu o takvoj prirodi odnosa između spoznaje i stvarnosti, između spozanje i njena predmeta kakav se on može označiti geometrijskim pojmom kongruencije, dakle, ‘podudaranja’ među njima. Međutim, u filozofiji razlikujemo istinu koja je vezana za spoznaju bića i fundamentalne istine koje je vezana za spoznaju i mišljenje bitka pa je tako onda Hedegger istinu koja proizlazi iz gnoseološke verzije filozofije pojmio kao jednu predrefleksivnu teoriju u kojoj je istina točnost dočim o istini treba govoriti kao o slobodi, jer je naime bit istine sloboda.
ISBN kod NSK RH 978-953-354-110-5
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic44.php
Post je objavljen 17.05.2018. u 09:40 sati.