Kod Einsteina prostorno-vremenske koordinate dobivaju propisani realitet preko ‘metrike polja’. Metrički realno sada je dato kroz vezu prostorno-vremneskih koordinata s onim matematičkim veličinama koje opisuju gravitaciono polje. Ovdje se Einstein morao pozvati na Gaussa i Riemana koji su prvi počeli s istraživanjima neeuklidskog prostora i neueuklidske geometrije. Zato bismo mogli primijetiti, da ključne promjene u prirodnim znanostima započinju sa promjenama u temeljnim stavovima matematike, posebno geometrije što se događalo već kod Galileja pa onda Descartesa.
Einsteinov rad o relativnosti prostora i vremena toliko je temeljan za opisivanje prirodnih fenomena da je on nametnuo preoblikovanje kartezijanske paradigme koje se koristila u fizici. Najvažnija posljedica bilo je uviđanje da je masa oblik energije te se više nije moglo tvrditi da je neuništiva, već da se može pretvoriti u drugi oblik energije. Ovo otkriće je utjecalo na predodžbu materije.
Dvije temeljne teorije modern fizike, teorija relativnosti i kvantna teorija predstavljaju jedan pokušaj prevladavanja kartezijanskog poimanja svijeta i njutnovske fizike. Kvantna teorija pokazala je da atomske čestice nisu zrnca materije, već vjerojatnosti, tako da u modernoj fizici više nije aktualna predodžba kozmosa kao mehaničkog stroja, barem ne toliko kao ranije.