IZ NOVE KNJIGE "KOZMOLOGIJA I FILOZOFIJA"
§24
Leibniz je obnavljao kartezijansko stajalište po kojem ne postoji nikakav prazan prostor koji bi bio nešto različito od tijela te je kod njega prostor nešto čisto relativno kao i vrijeme. Prostor je poredak koegzistencija, a vrijeme je poredak sukcesija. Drugim riječima, prostor bez stvari nije ništa determinirajuće i čak nije ništa aktualno. Sa druge pak strane naš Ruđer Bošković u posebnoj raspravi svoje Theoriae Philosophiae Naturalis posebno je raspravljao o prostoru i vremenu i u kojem smislu mi njih možemo nazvati kontinuiranim i djeljivim u beskonačnost, vječnim, neizmjernim, nepokretnim i nužnim, iako ni prostor ni vrijeme nemaju realnu prirodu koja bi posjedovala ta svojstva, tako da u njegovim raspravljanjima nije riječ o tome na koji način mi možemo opisati prirodne događaje upotrebom prostorno-vremenskih koordinata, nego o tome na koji način prirodni dogadaji sami po sebi egzistiraju.
Dakle, prostor i vrijeme vezani su za kretanje i Boskovićeva filozofija prirode daje širu osnovu za razumijevanje prirode od kartezijanske ili newtonovske, jer ona niti podrazumijeva dualizam misleće i protežne supstancije niti dualizam apsolutnog prostora i relativnog vremena podrazumijevajući jedino da ‘materijalne točke’ svojim postojanjem ostvaruju i prostor i vrijeme. Ovo je pak dalo osnove, da se Boškovićeva filozofija danas obično tumači kao anticipacija teorija mikrofizike 20. stoljeća.
Sva se priroda sastoji iz neprekidnoga događanja, osnova svih događanja nije substantia ili tijelo-prostor, nego sila, potencjial, moć, koja je već kod Empedokla interpretirana kao moć privlačenja i odbijanja, ali kako prema Boškovićevoj Teoriji niti mjesto niti vrijeme, uzeti po sebi ne mogu biti fiksirani proizlazi, da je prirodno događanje neprekidno, da se ono nigdje i nikada ne zaustavlja i da priroda ne čini skokove.
I konačno, ja bih ovdje iznio mišljenje B.Russella koji je svom radu ABC of Relativity zapisao:
„Ono što mi znamo o fizičkom svijetu, ponavljam, mnogo je apstraktnije, nego što se pretpostavlja. Između tijela nalaze se pojave kao što su valovi svjetlosti, o zakonima tih pojava mi nešto znamo, upravo toliko koliko se može izraziti matematičkim formulama, ali o njihovoj prirodi ne znamo ništa. Krajnji zaključak je, da mi znamo vrlo malo, a ipak je čudno da mi znamo i toliko i još je čudnije da tako malo znanja može dati tako mnogo moći.“
ISBN kod NSK RH 978-953-354-110-5
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic44.php
