PROdo's world... or something ^^

Dakle... kako stvari stoje.. dugo nisam piso o stanju u zivotu :o)
Djed mi je kako tako ok... bar kad sam ga zadnji puta cuo... baka isto... baka kao Baka... ne kao japanski baka :P
Onda... tecaj za managment... kako stvari stoje... nece me uzet... oh well... you win some you loose some... i loose all... but i never give up the fight ;o)
dalje... na godisnjem odmoru sam od ovog tjedna... i vec u ponedjeljak zvoni mobitel... "e kolega... mos dojt radit sutra bar od 8 do jedno 11... ja moram nes radit pa me netko treba mjenjat"... i tako sam doso... al kasnije sam bio malo kod rodjice i kumceta mog pa je bilo ok :o)
sutra mi dolazi frend iz rijeke... u ponedjeljak radim jedan dan... u utorak idem za rijeku... i srijedu idem za ZG... i onda poslije vikenda negdje se vracam doma... puno posla... a jos i vise kava u ZGu hihi
i onda... eh onda cemo vidit dalje... ako mi produze ugovor o radu... mozda prekidam godisnji... ako ne... 30tog dolazim pospremit radno mjesto...

eto... to je recimo ukratko prije neg sto odem na GO... bude mozda i koji post tokom GOa posto cu laptop imat sa sobom pa tu i tamo ako me inspiracija uhvati napisat nest pa postat... samo cu rijedje bit na ICQ... ionako u 95% pricam sa Black Cat samo a to cemo nadoknadit u ZGu jelda ^^
onih ostalih 5%... mislim da cemo valjda na kavu bar jednom.. iiii... ummm... nemam vise inspiracije ^^
svi skupa budite dobri... slusajte roditelje... volite se... volite druge... i perite se iza usiju ^^

Hugz... prodo

P.S. Kineski horoskop sam gledo... ja sam pas :D

Evo par misli koje mi se motaju po glavi... vezano za emocije...
Emocije su gorivo na nasem putu... nasi snovi su cilj...
Ima tako puno vrsta goriva... i sva utjecu drukcije na nas motor... na nase tijelo... Neke su tako jaka... da nas katapultiraju prema nasim snovima... to su sve vrste ljubavi za primjer...
Drugi nas tu i tamo uspore kako nebi propustili pogledat predivnu panoramu kojom putujemo... to su obične sreće... al to čak može bit i strah... ali i suosječanje...
No postoje emocije koje nas i koče... i u to može spadat strah... no primarno usamljenost... nepovjerenje...
Najgore su one koje nas ubacuju u vožnju unatrag a mi to ni ne kužimo... a ponekad nas i skroz odvedu sa pravog puta.... ljutnja... zavist... patnja...
Sad če dosta ljudi reć "Al prodo... pa ljutnja i zavist nam mogu pomoč isto da nešto napravimo"... je... naravno... može... ako sam ljut na svog kolegu jer je nesto napravio... ili zavistan na njega... mogu napravit neki projekt brze i dat ga mom nadredjenom mozda... no sto se dogodilo... taja projekt je nastao iz "negativne" emocije... i vecinom ce bit vrlo lose napravljen...
Što s tim mislim? Da projekt koji je radjen pod utjecajem ljubavi ce uvijek bit bolji nego taj... jer te "negativne" emocije nas ujedno i osljepljuju...
O cemo se u biti radi.. moramo se "hranit" pozitivnim emocijama... par puta sam tako isao pomoc ljudima... i ljudi su se zaljubili u mene... pa me netko pitao, necu navodit tko, a zar se nisi ti i u njih zaljubio?... jesam... napravio sam to kako bi im bolje pomogao...
naime... dok sam bio mladji... emocije sam imao skoro potpuno u kontroli... mogao sam se naljutit po potrebi u jednoj sekundi... 5 sekundi kasnije me prijatelj nesto pita... smirim se... dam mu odgovor na pitanje i nastavim se ljutit... pa cak i sa ljubavlju je bilo tako... mogo sam ju "ukljucit" i "iskljucit" kako god sam htio...
zvuci bedasto... i ljudi ce sad rec "pa onda uopce to nije bilo pravo"... sto je pravo? kad sanjate... koliko čula koristite? ja vidim... cujem... osjetim... znao bi prije budjenja sanjat da jedem kekse... i probudit se sa ukusom tih istih u ustima... i zapisat recept za radit iste...
sve sto percepiramo.... ide kroz nas mozak... i kad taj isti radi svoje slike... svoje snove... ti snovi u neku ruku postaju nasa stvarnost...
vrlo apstraktna razmisljanja... kakva se meni svaki dan vrte po glavi...
no da sad i dotaknem temu od Black Cat... ljubav... tocnije... zaljubljenost... stvara se na 2 nacina... jedan je ona fizicka "privlacnost" koja se jednostavno stvori kad covjeku pogledas u oci... rijetko kad, kod onih koji znaju citat ljude, to moze i znacit vise od fizicke privlacnosti... to moze znacit da je vidio dobro u toj osobi i zaljubio se u to... i ne vidi lose strane...
a druga je kad ljudi provedu neko vrijeme skupa... upoznaju se... i jednog dana primjete da su dosli do granica prijateljstva al uvidjaju da je tu toga jos... i dolazi ponovo do zaljubljenosti...
no to je jos DAAAAALEKO od ljubavi... ljubav je kad uspjesno provedes neko vrijeme u toj "vezi"... i pocmu se stvarat nevidljive veze izmedju tih dvoje... ponekad se one jednosavno ne stvore... ponekad jednostavno to nije to... a ponekad ih strah prekine... ponekad zivot... a ponekad su pre slabe...
Problem je jedino ako s postavio sebi u svojoj glavi svijet koji tu osobu ukljucuje i onda moras sve rusit i gradit iz pocetka...
zato sam ja prije mogao sto sam radio... nikad nisam radio planove... sve sam radio tu i sada... nikoga nisam vezivao u svoj zivot... osjecao sam i ljubav i mrznju... no kad je ta osoba otisla kroz vrata... tu je prestalo...
No kad sam poceo radit veze... poceo sam gradit svjetove... i rusit ih...

Jel ono prvo bilo bolje... tada je... sada moram radit kompromise... zaljubljivat se bez vezivanja... radit svjetove bez da znam zasto i kako... i sve samo da ja i ljudi oko mene mogu se sljedeci dan probudit...
cudno je to sve skupa... no trazim uvijek soluciju koja ce bit "win-win"... ne uspjevam uvijek... no nikad se necu prestat trudit...

no... pricam bas sa prijateljem o religiji... i pogledajte malo sve depresivne blogove...
jel zamjetite nesto... svi... al bas SVI imaju jednu slicnost... da odam?
svi su izgubili vjeru u boga i "mrze" krscane... i "zazivaju" demone...

Slucajnost?

you decide...

With love and hugs,
Prodo

Evo da nes malo na svrljam opet... 101 misao mi prošla glavom jučer navečer al napokon uspjevam te misli zagrlit i opet otpustit umjesto da ih radim djelom mog zivota... i sretan sam zbog toga...
no doduse... jos uvijek ce mi tu i tamo pucat osigurac... but... i'm only human :o)
Evo nastavak djeteta u tami pošto neznam što sam još htio pisat :o)



Hodala je tako po sobi... gore... dolje... oko kreveta... do prozora... pa da malo ispred vratiju... pa bi se opet okrenula... i opet nastavila... tražila je odgovore... al sve što joj se nametalo je bilo još više pitanja... zašto je ovdje... što je vani... ko je ispred vratiju... otkud svjetlo i muzika... dal je ovo pravo što čini... dal da opet riskira... al ponajviše... zašto ne shvaća da je ona ovdje na sigurnom i jednostavno ju ne pusti na miru...
Otisla je do prozora i provirila... no prozor je bio zatvoren... i samo se mogao mali tračak svjetlosti vidjeti od vani... nastavila je hodati po sobi... a svjetlost ju je polako grijala... i zastala je da pogleda na vrata... i gledala je... misleći na ništa... nego jednostavno je gledala... i nakon nekog vremena... rekla je na glas "možda..." no protrese glavom i nastavi opet hodat... i kada više nije mogla... sjela se na pod... blizu vratiju... gledajući ih... a glavna misao joj je bila... "hoću li imat snage ako se sve još jednom ponovi"... zatvorila je oči i duboko uzdahnula... čekajući odgovor... no odgovora nije bilo... no umjesto odgovora... začou se još jedan nježni "kuc, kuc"... i svjetlost... i muzika oko nje... koja ju je sve više grijala i sve manje zbunjivala... i djevojčica spusti glavu... i nasmije se... i bio je to još jedan od onih smješaka... kakav samo one mogu da dadu... blagi... topli... od srca... i jedna suza joj potekne niz obraz... i padne joj na dlan... u ruke... koje su joj ležale u krilu kao da su čekale tu suzu... i djevojčica stisne šaku... i zagrli tu suzu sa obje ruke... i stavi ruke na srce... smijuči se dok su suze lagano tekle... al ovaj puta... bile su suze radosnice... i slušala je svoje srce kako kuca... nježno... toplo... blago... ko da je htjelo van... van?... i djevojčica se zamisli na kratko.. i ponovo pogleda na vrata sa tim istim smješkom... i klimne glavom... obriše suze... uspravi se... i krene ka vratima... i dotakne ih... i na sam njen dodir... čulo se kako su se vrata otključala... i srce joj jako zalupa... i još jednom joj 1001 pitanje prođe kroz glavu... no ona ih lagano odškrine... i proviri u hodnik... i svjetlost koja je sada bila puno jača ju obasije ljubavlju i mirom.

Evo... pjesma se našla na mojoj play listi i digla mi malo raspoloženje... možda i nekom od vas uspije... a donekle je ovo i odgovor koji imam na zadnji post od Black Cat

I, I've been in love before
I thought I would no more
Manage to hit the ceiling
Still, strange as it seems to me
You brought it back to me
That old feeling

I, I don't know what you do
You make me think that you
Possibly could release me
I think you'll be able to
Make all my dreams come true
And you ease me

You thrill me, you delight me
You please me, you excite me
You're something I'd been pleading for
I love you, I adore you
I lay my life before you
I'll have you want me more and more
And finally it seems my lonely days are through
I've been waiting for you

I, I'm gonna make you mine
You're gonna feel so fine
You'll never want to leave me
I feel you belong to me
Someday you will agree
Please, believe me

Evo... dugo očekivani (yea right) nastavak djeteta u tami... zaključak, ko uvijek, izvucite sami... ako ga uopće ima :o)


Koliko je prošlo? Dani? Tjedni? Mjeseci? Godine? Nije bilo važno.... Sve što je bilo važno je da otkrije što je to svijetlo koje koje je dolazilo od posvuda oko nje... I muzika koju je čula svugdje oko sebe... Kad se probudila... Bili su tu... Jaki... Toliko da su ju oči i uši bolile nakon toliko godina samoće... no iz nekog razloga... nosili su joj toplinu i mir... kako su je mogli uništavat i gradit u isto vrijeme? Morala je otkrit što ih prouzrokuje... tko ih prouzrokuje... kako i zašto... makar trajalo cijeli život... morat će znati što to znaći... no isto tako... znala je da sobu nesmije napustiti... jer u sobi je sigurna... morat će to napravit u sobi.. bilo kako bilo... bilo bi tako lako izać i pogledat što je... al ne... onda će ju opet povrijedit... a ona nije spremna... ne još... sada je samo bilo važno otkrit što je to svijetlo i ta muzika... od koje se osijeća tako lijepo... al ju svejedno boli glava... no zašto ju boli glava... možda ju želi uništiti... možda je to još jedan od njihovih planova... ili se možda zamarala previše pitanjima žašto i kako... umjesto da je izašla i napokon se prepustila... prekinula okove koji ju vežu... ižašla iz male, "sigurne" sobice... ili ... ... ...

Stajala je tako. Leđima okrenuta svijetu. Ili je svijet bio okrenut leđima k njoj? Toliko toga se dogodilo u zadnje dane... zadnje mjesece. Kada je sve počelo? Nemoguće je reči. Znala je samo jedno, da je sama. Oko nje ruke koje ju vuku, glasovi koji ju zovu, oči koje ju gledaju. No di su bile uši koje ju čuju? Da li ih je ikada bilo? Kada su otišli? Da li ih je ona potjerala?
I okovi tame i samoće su je stiskali. Okovi, koji svih nas stišću. Okovi koje je nosila sa ponosom i saznanjem da ih mora nosit, kao i terete drugih glasova oko sebe, kojih su joj oni nametnuli. No da li je sve bilo tako? Ili si je okove sama stavila, svoj put sama odabrala, svoje snove sama tkala? Snovi... Jednom ih je bilo tako puno. Bili su tako topli, tako nježni. Di su nestali? Zamjenili su ih okovi? Zamjenili ih tereti drugih ljudi na okovima?
Stalno je bila tu kada je trebalo. No di su sad svi oni čiji teret nosi? Oni kojih je lišila okova. Oni koji su joj obećali vječnu zahvalnost.
Ostala je sama sa svojim okovima i teretima na njima. Svjetla su se odavno pogasila. Uši ju prestale slušat. Srca ju osječat. Ostalo je samo jedno, zatvorit oči i tražit svjetlo u sebi. No što ako ga i tamo nema? No ona je znala odgovor. Hodat će kroz život. Kroz tamu. Uzdignute glave i sa ponosnim smješkom na licu. Smješku koji če cijelom svijetu govorit "ja to mogu i bez Vas", a u njoj če se odjekivat "jer ste me Vi tu doveli".
Nije imala drugog izbora. Sva srca su joj se zavorila i nije bilo druge nego da se i ona zatvori njima. I oko nje je bila tama. I ispod nje je bosa koračala po hladnome asfaltu života, znajući, da tako mora biti.

Ali kada je zadnji puta pogledala prema gore?

Zašto pišem stvari koje pišem... ili ponekad što znače... neznam...
samo znam da ih pišem... jer netko če već nač u njima ono što bude htio da nađe...
jer ljudi su takvi... uvijek vide samo ono što žele vidjet...

Još jedno raskrižje... toliko sam ih u životu proputovao... i stalno dolaze nova... a put ko da nema kraja... a na svakom raskrizju... putokazi... i na svakom piše isto... "Sreća ->"... toliko putovanja... svi putevi vode ka sreći... no nikako doć do cilja... stanem... izvadim vodu... uzmem gut da se okrijepim... pa ju vratim natrag i sjednem... vruće je...
Nakon kratkog odmora... ustanem i gledam putokaze... svi su isti... nikakvih skrivenih znakova... gledam puteve... svaki vodi u svoj smjer... svi su isti... dal me više iscrpljuje ovo hodanje i ne stizanje... ili činjenica da putem hodam sam?
Istina... imao sam suputnike... no neki su sjeli sa strane i odlučili stat... neki su se vratili... neke je dotukao umor... neke vrućina... a neki... neki... sa nekima sam navecer isao na počinak... i ujutro ih više nije bilo...
A ja hodam dalje... svjetlo me vodi... svjetlo koje je svuda oko mene... ili je u meni... ili ga možda niti nema... ko što možda nema niti ceste... niti rakrižja... niti putovanja...

Evo... samo kratka razmisljanja...

kad covjek pati... i treba mu nesto za srecu... a njegov prijatelj ima to nesto... dal da covjek pita svog prijatelja ili da i dalje nastavi patit... što je plemenitije... što je ispravnije...
toliko ljudi pati i zatvara se u sebe... i gradi svijet laži... i kamo ih to dovodi... u malu, tamnu sobu... ispod kreveta...
a nebi vjerovali koliko je lako reć "hvala"... ili "drag si mi"... i odma se toliko toga promjeni... jer i ona druga osoba se možda zatvorila...
samo toliko... i da... za kraj... insert iz jednog nočašnjeg razgovora sa frendicom...

Prodotes (12:01 AM) :
nisam ni mislio da upadneš sa vratima u kuću :o)
Prodotes (12:02 AM) :
osim ako si mu kupila nova vrata za rođendan... što bi promjenilo situaciju, jelda ^^
Prodotes (12:03 AM) :
viš... originalan poklon...
"kupio sam ti vrata al od ovih imam i ja ključ pa da mi se više ne zatvaraš stalno u sebe" :o)


Hugzi svima... dršte mi se...

P.S. ... actualy... Ante Scriptum :o) imo sam jednu temu na umu... počeo sam uvod o drugoj temi i završio na sasvim trećoj... toliko o mojoj "kreativnoj" fazi i mom stanju uma :o) evo vam vijeli post kako je nastajao... samo sam odjelio onaj zadnji dio jer... neznam... :o)



Prvo da razjasnim moju kreativnu fazu... zadnjih par mjeseci mi je "društveni život" malo burniji... što to znači... prije se on sastojo od "poso, kuća, komp" i na kompu jedno ili dvoje ljudi tu i tamo... zadnjih par dana imam kontakt sa nešto više ljudi... inače ne volim rulje... al više ljudi za PRIČAT znači više životnih stavova i više mišljenja... to znači više informacija... i više materijala za razmišljat... i automatski bolja analiza problema i više životnog iskustva... moj mali mozak funkcionira tako da sve podatke koji uđu obrađuje i pohranjuje jer nikad nezna što je od toga korisno ili što će jednog dana bit korisno... i automatski kad obrađuje stvara nove podatke i rađa se "kreativnost" :o) toliko da sam si čak mislio laptop kupit da si zapisujem sve te ideje... no još je rano :o)

Današnja tema je pomalo dosadna možda... al čisto želim znat koliko sam lud... tema je ljubav i kako ju ja percepiram :o)
Sit down... have a tea or something ^^

Ko prvo... ja i black cat smo se znali par puta "posvađat" oko ove teme... zašto... zato jer žene jednostavno razmišljaju... ako sam ja ona koju voliš... onda sam ja alfa i omega... točka... nema diskusije :o) i jedan put kad ja nebi trebao gledat na stvari "u koloru" jer ih uvijek gledam crno-bijelo... ja gledam u koloru... jelda mistika? :o)
Naime... ko što sam jednom rekao... ako imam curu/ženu... ona je za mene na prvom mjestu... šef mi može prijetit otkazom ako napustim posao i odem ženi jer joj je loše... dat ću ga sam i otić ću k njoj... i tu nema "možda, pa ovo, pa ono"... sigurno da me žena neće zvat da joj je loše ako ima štucavicu... no čak i kad bi to bio slučaj... znači da nešto ne valja i da moram doć ;o)
al sa druge strane... ako mi prijateljica reće da joj je loše... pokupit ću se i ić joj pomoć ako treba... možda i na 2-3 dana bit kod nje ako mogu ili moram... naravno... ženi ču se javit ASAP da zna šta je... no to ne znači da ju zanemarujem... jer opet... znam da će mi žena reć ako nešto nije u redu i tražit ču drugo riješenje problema... a neće doma sjedit i plakat... jelda smilek? :o)
Problem je što ja volim cijeli svijet... da... znam kako ovo bedasto zvuči... hvala :P al tako je... izreka kaže "i don't know the key to sucess but they key to failure is trying to please everybody"... no ja svejedno pokušavam... i kad ne uspijem uvijek sebi dobacujem... da sam krivo postupio... da sam pre kasno prepoznao situaciju... da sam vrijem krivo utrošio... ili najčešča muška greška... da nešto nisam napravio što je trebalo napravit... iz svih tih razloga... ljudi bi rekli "ti si super" neki bi čak rekli "blago tvojoj ženi kad ju budeš imat"... no nije baš tako... jer ako moja žena me ne bude razumjet... i bar PRIBLIŽNO razmišljat kao ja... bit će joj jako... jako... jako teško... zašto? dokučite sami :o)
Osim toga... teško se zaljubit kad ionako već svih voliš :o) zaljubljenost se razvije iz prijateljstva... ne vjerujem baš previše u ljubavi na prvi pogled... istina... dogodilo mi se nešto slično... al cura je jednostavno imala TAKO predivnu dušu... još dan danas joj vidim oči... no takvih ima puno... i kad uočim... pokušavam ju spasit od utopljavanja... jer nju nisam... i dogodila joj se jedna od 2 moguće loše sudbine... postala je "dio sistema"... doduše neznaš koja sudbina je gora... postat "dio sistema" ili vječito se uvuč u sebe...


~~~ Dijete u tami ~~~

Dođe svim "lijepim dušama" u životu taj jedan trenutak... kad se sve nakupi... kad više neznaš di si... i kuda si krenuo... i od kuda si došao... i sklopiš se u klupko na podu i plačeš... i plačeš... i mala soba u kojoj se nalaziš raste... i raste... i pretvara se u pustinju... beskrajnu pustinju... no iako nigdje nema zidova... čuješ jeku svoga plača kako odzvanja na stotinu puta... i ponekad ti se čini ko da čuješ glasove koji ti zovu ime... a ponekad ih nema... i to je onaj trenutak kad dođe do preokreta... onih par rijetkih... JAKO rijetkih... se okrenu glasu... i pružaju mu ruku... i neke... još rijeđe od njih... obasije nevjerojatna toplina... i ostane s njima... no večini svih ostalih... toplina se pretvori u hladnoću... glas izblijedi... ili ga nikad niti nije bilo... i plaču i dalje... dok više vlasitat jeka nema snaga za odgovorit... dok pustinja ne utihne... dok više nema suza niti snage za proljevat ih... i ispuste zadnji jecaj... zadnji vapaj... al odgovora nema... i dijete zatvori prozore i roletne... zaključa sve ulaze... zabarikadira put od praga do svoje sobe... zaključa se u sobu... i zavuče se ispod kreveta... skupljeno u klupko... povučeno u sebe... sjedi... gleda... čeka... lagano se njišući u nekom ritmu vjetra kojeg čuje u glavi... al vjetra nema... vani je tišina... sve je nestalo... sve... čak i nada... jer sad je ta osoba odrasla... i odrasli u njemu vodi život... vodi život... sa svojim maskama... sa svojim ciljevima bez cilja... sa svojim nadama bez nada... zaboravljajući na dijete koje se se sakrilo u sobi... koje je jednom reklo kako nikad neće dati odraslome da odlučuje bez da ga pita za savjet... ali svijet ga je pregazio... no... ono još uvijek osluškuje... i ponekad se nasmije... a ponekad i zaplače... no odrasli ga više ne čuje... i svijet oko njega ga je zaboravilo... a i ono zaboravlja svijet oko sebe... jer ga je on natjerao u tamu... na sigurno... tu mu nitko ništa ne može... tu se može družit i igrat sa svojim snovima... sa svojim nadama... na sigurnom... u tami... i kad čuje da netko kuca pozorno gleda prema vratima... u nadi da će možda izači... otvoriti mu vrata... zaderati se "TU SAM!"... al ne otvara... šuti... i gleda... jer zna... ili misli da zna? da je to samo još jedan od onih koji su ga osudili na vječnost u tami... ispod kreveta... u sobi... zabarikadirano u kući... na sigurnome... ne... to je samo još jedna lažna nada i iluzija... još jedan koji me želi izvuć van samo da bi me ranio... a kucanj se nastavlja... i dijete se počme smijat i plače u isto vrijeme... prožima ga strah i sreća... nada i tuga... radoznalost i... još uvijek kuca...

Zaboravljanje...

Ljudi pre često zaboravljaju... ne samo da zaboravljaju... nego i pre malo pričaju... i tako prijateljstva propadaju... veze propadaju... brakovi propadaju... životi propadaju...
tužno je... kad netko zaboravi stvari koje su mu drage u životu... ili kad dvoje ljudi ne priča... nego se zatvaraju u sebe... a to je danas sve češće... svatko smatra da sve mora sam u životu riješit... na poslu... u ljubavi... u prijateljstvu... u sebi... Zaboravlja... čemu služe prijatelji. Zaboravlja... zašto su oni uvijek oko njega... i zašto ga ponekad "gnjave"... Zaboravlja... da i on to ponekad radi...
Možda je razlog tome i strah... a možda i hektika u današnjem životu... svi stalno žure a ne vide da nikamo ne stižu... možda je i sve to skupa i još puno drugih stvari krivo... i na kraju jednostavno se okrenemo oko sebe... i vidimo da smo sami... i sjetimo se... koga volimo... i zašto volimo... i sve što smo napravili u tom nekom ludom stanju uma u kojem smo bili... al onda je kasno... ili nije?
ponekad... samo ponekad... u sjeni... se skriva još jedna sjena... jedna nevidiljiva sjena... koja je bila div... no mi smo od nje napravili sjenu... no i ako je sad samo još sjena... još uvijek nas je svaki put dizala kad bi pali... i treba samo malo da od te sjene postane opet div :o)
Al... što ako te sjene nema... što ako smo svih potjerali od sebe... onda smo zaslužili bit sami u pustinji do kraja vječnosti? nije istina... Jer to da više nikoga nema oko nas... ne znači da smo mi uvijek krivi. Ponekad su osobe oko nas bile pre slabe... a ponekad je pustinja jednostavno bila pre vruća... ponekad sve skupa...
Al svaka osoba ima svoju sjenu koja je uvijek iza nje... ponekad... div jednostavno nije još došao... i ponekad je jednostavno pre rano...
Što želim reći sa svim mojim filozofijama... jedino u životu na što imamo utjecaj su vlastite akcije... al to ne znači da smo sami... zatvaranjem i dalje samo ostajemo u našoj rupi... šetamo se pustinjom u krug... i zaboravimo na one oko nas... a tako malo nam treba za sreću... samo da smo malo otvoreniji... i da malo manje zaboravljamo :o)

Strah...

Lijepa tema... nije li... strah i ovisnost... nešto što svatko ima... al o ovisnostima nećemo :o)
Strah... zanimljivo kako može spasit ali i uništit život...
Neki strahovi su nadasve "zdravi"... strah visina... strah prema određenim životinjama... služe za protekciju... no šta je sa strahom od života?
"Been there, doing that" moram reć kao prvo... upao sam u moju malu, lijepu rupicu... u kojoj je neudobno... malo mjesta... žulja me... mokro je... miris nije najbolji... al znate šta? Vani je rat... i u mojoj rupi me nitko ne dira... i zato koliko god se ja koprcao... to je samo da se udobnije namjestim a ne da izađem van...
Jer tu i tamo mi se čini da vidim svjetlo u daljini i da su pucnjevi prestali... i onda provirim van... samo kako bi me još jedan metak pogodio... i opet se ja vratim u moju rupu...
ono što nas ne ubije... jača nas... možda i je istina... no ponekad nam ne ostane dovoljno vremena... i metak slijedi metak... a još se nisi oporavio od prošlog metka... što onda napravit...
Ponekad čovjek jednostavno mora riskirat... jer nakon nekog vremena... rupa postane gora nego svi oni metci vani... problem je samo znat KAD je taj trenutak došao... drugi ne mogu primit metak za tebe... al drugi te mogu nosit na tom ratištu... i liječit rane koje imaš... i ponekad će ti dat krivi lijek... a ponekad će ti bit neprijatelji prerušeni u prijatelje... al sve je to dio života...
Ali bit cijele priče... ako uvijek ostaneš u rupi... možda nikad nečeš bit ranjen... možda češ i umrijet sa ranama koje imaš... al propustit češ priliku da izliječiš svoje rane... i vidiš što se nalazi iza svih tih metaka... i što je ono svijetlo koje stalno sija...

Porazmislite... ja znam da ja hoću... nadam se :o)

P.S. počeo čitat wizards first rule... piše jedan citat "beeing a friend means you don't have to tell me anything you don't want to, and I'll still be your friend."

You are 85% Rational, 42% Extroverted, 0% Brutal, and 42% Arrogant.

You are the Robot! You are characterized by your rationality. In fact, this is really ALL you are characterized by. Like a cold, heartless machine, you are so logical and unemotional that you scarcely seem human. For instance, you are very humble and don't bother thinking of your own interests, you are very gentle and lack emotion, and you are also very introverted and introspective. You may have noticed that these traits are just as applicable to your laptop as they are to a human being. In short, your personality defect is that you don't really HAVE a personality. You are one of those annoying, super-logical people that never gets upset or flustered. Unless, of course, you short circuit.

Well... I'll be damned :o)

Link na test

Razmišljam... jednu stvar žalim... što sam joj ukrao godinu dana njenog života... mogla je toliko drugih stvari napravit samo da sam bio pametniji i odma reko ne... i sad nebi toliko patio... doduše ni nebi imo neka lijepa sječanja i bio ko jesam... al njenu godinu nitko ne može vratit...

I da... teško je bit bez tuđeg dodira... i još k tome svijesno reć "ne"... :o)

We are like sheep without a shepherd
We don't know how to be alone
So we wander 'round this desert
And wind up following the wrong gods home
But the flock cries out for another
And they keep answering that bell
And one more starry-eyed messiah
Meets a violent farewell-
Learn to be still

There are so many contridictions
In all these messages we send
(We keep asking)
How do I get out of here
Where do I fit in?
Though the world is torn and shaken
Even if your heart is breakin'
It's waiting for you to awaken
And someday you will-
Learn to be still

You just keep on runnin'
Keep on runnin'...

Ojla svima...

Opet sam gledo anime večeras... a znate što znači... iskomiran sam do kraja :o)
ljubavna priča o androidu jednom... al nezna da je android... i da je predviđena da bude "centralni kompjuter" koji če kontrolirat oružje za uništenje svijeta... i na kraju... kad ona umire a dečko koji se zaljubio u nju ju pokušava spasit... iako je izgubila sve osječaje i pokušava ga ubit... počinje svirat Roy Orbison... "I Can't stop loving you"... to je bilo dovoljno za mene da me slomi do kraja :o)

Those happy hours that we once knew,
Though long ago, still make me blue.
They say that time heals a broken heart.
But time has stood still since we’ve been apart.
I can’t stop loving you
So I’ve made up my mind
To live in memory
Of old lonesome times.
I can’t stop wanting you
It’s useless to say.
So I’ll just live my life
In dreams of yesterday.
I can’t stop loving you,
There’s no use to try.
Pretend ther’s some one new;
I can’t live a lie.
I can’t stop wanting you
The way that I do.
Ther’s only been one love for me,
That one love is you.

Šta da kažem... ne mogu ju prebolit očito... zašto vodit bitku koju znam da ne mogu pobjedit? Činjenica... puno slomljenih srca sam lječio... i stalno sam vidio kako ljudi prolaze kroz ista "faze"... kod nekih neke faze traju duže... kod nekih kraće... kod mene ih nema... i ima... ja imam sve te faze najednom... i ni jednu još nisam prebolio... niti "mogu ju vratit" niti "ja nju u biti ne volim" niti "ne mogu živjet bez nje" pa niti "Bože zašto"...
I šta da idem tražit drugu? Ko prvo... nisam tip koji voli izlaske... i kad bi počeo izlazit to bi značilo da ću tražit u krivom okruženju... a da će mi doć doma ili na poso i reč "bok, volim te"... right... ergo... šanse su cca 10% ako ne i manje da ju uopće NAĐEM za života... onda imamo još "wrong place, wrong time" fenomen koji me prati cijeli život... što šanse smanjuje za još 3/4... i što ako ju i onda ne prebolim... mislim... nemojte me krivo shvatit... neću uć u vezu ako stvarno ne volim osobu... i ko što sam rekao prije koji dan na forumu banke (da... postoji i to i baš se lijepo zabavljamo a tu i tamo sko i konstruktivni hehe)... "mogu bit u japanu i usred kritičnog trenutka za banku od neprocjenjivo važnih pregovora... ako mi zazvoni mobitel i na njemu piše 'srce'... javljam se... i ako mi glas sa druge strane kaže 'trebam te'... ja prekidam razgovore i letim prvim avionom doma"... sorry banka... no na prvom mjestu če mi uvijek bit obitelj... na drugom prijatelji... a poso dođe tek tu negdje iza toga :o)
No svejedno... osobe koje su mi bile bliske... će uvijek ostat u mome srcu... neke zauzimju veći dio srca... neki manji... i zato znam da ču "budučoj" bit na teret... a ne želim bit teret niti prijateljima... a kamo li osobi koja mi je najvažnija u životu?
Valjda je bolje da ostanem vječito sam... štitim li druge ili sebe? tu su mišljenja sigurno podvojena... i teško je shvatit što mi ide glavom... jer ponekad niti sam to ne mogu... no vjerujem da činim pravu odluku...
Bez ljubavi ja ne mogu živjet... to mi je sasvim jasno... ona je ko struja koja puni moje baterije kad su prazne... no izgleda da je to moj križ... iako mrzim teoriju da svatko nosi svoj križ i smatram da nitko nebi smio patit... no ne vidim drugog izlaza... jer već se mozak poigrava samnom... evo... 2 puta u životu sam sanjo jednu curu... snovi su bili totalno apstraktni... no ona je... neznam... unjela je nekako svjetlo u njih... iako sam ju u oba samo kratko vidio... u jednom mi je rekla "idemo?" i ja sam odgovorio "samo da odem po nešto"... u drugom smo se čak i nešto razgovarali kratko prije nego sam se probudio... no jednosatvno osječam unutarnji mir kad ju sanjam... ili bolje reč kad sam ju sanjao... i što mi moj mali, perverzni mozak napravi... vidio sam nečiju sliku... i nikako da dokučim na kog me podsjeća... i moj mozak kaže "hej... a da nije?"...
Toliko o mom stanju očaja :o) i dalje če mi to radit... i druge gluposti... moram srce i mozak opet dovest u ravnotežu...
Puno sam napisao... ništa nisam rekao... idem gledat malo zvijezde i lagano u krpe... zvijezde... tako lijepe... no tako nedostižne...

Hugs to all from
PROdotes...

some 60 years of boredom left... and counting...

Jutro :o)

Evo mene poslije 12 sati spavanja... Yup... lego sam jučer oko 7... malo sam se još zabavljo vlastitim mislima... i oko 8 zaspo... usred noći sam se probudio... sanjo jedan od onih dugih snova... pola sata buljio u strop... i digo sam se prije kojih pola sata... pa sad... uz kavu opet pišem... interesantno kako nakon što se čovjek naspava su mu napokon misli čiste... ne osjećam sreću... niti tugu.. samo samoću :o)
Samoća je zanimljiva tema... možeš biti u prostoriji sa 50 ljudi i osjećat se sam... ili biti sam sa svojim mislima i saznanjem "netko je vani i samnom je iako ga nema tu"... i nećeš se osječat sam :o) To je bilo tako samnom i bivšom... iako je ona bila na jednom otoku a ja na drugom... znao sam da imam nekoga... sad samo živim iz dana u dan... onaj dan kad sam "dobio nogu"... htjeo sam dat otkaz... i popodne sam išo poslat poruku mom kolegi koji su uvjeti za dat otkaz... no taj dan su 50% poruka namjenjene drugim ljudima išle njoj "refleksivno"... pa i ta... pa mi je rekla da više nikad neće pričat samnom ako to napravim... možda sam trebo... izgubit svu nadu odma... sve ostavit iza sebe... i napokon nać vremena za sebe... sad sam sam... poso mi troši živce... nemam vremena za ništa... sa dobre strane... imam love... neznam što bi s njom... osim plačao račune... al imam je :o) ok... nemam 100.000 kuna... al i da imam... šta s njima?
Pitanja... pitanja...
No... danas sam malo kopao po blogovima drugih ljudi... i arhivama (da, da... u pola sata sam stigao skuhat kavu, kontemplirat o smislu života i čitat arhive drugih blogera)... našao sam jedan lijepi post o prijateljstvu iz djetinjstva... sa naglaskom na "razumjevanju" u tome... i sjetio sam se mog "best frenda"... gdje se komunikacija svodi na
PRO: "jesi..."
Frend: "naravno... samo..."
PRO: "ma nema beda ako..."
Frend: "i ja sam baš to mislio"
nešto što kod mene i nataše nije bilo...znao sam skoro uvijek što osjeća... no rijetko kad što misli... sad će neki reć "pa samo godinu dana ste se poznavali"... možda... no sa best frendom je to vrlo brzo prešlo na tu razinu :o)
Sad će u svečenike... sad priča i priča i priča... dok mu ne rečem "aj stop... šta nemreš reć u 3 riječi neg moraš knjigu prepričat... znam ionako šta misliš reć" :o)
čudno kako vrijeme mijenja ljude... bila jednom jedna cura... upoznali smo se igrom slučaja... i bila je ljubav na prvi... ok... na drugi pogled :o) doduše... ona nikad nije priznala... pa nikad neću znat... sad je prošlo 4 godine... ako se dobro sječam... oboje smo se promjenili... i rijetko kontaktiramo... no ko zna kad bi se sreli... možda bi se samo svađali :o) iako je jednom mi rekla da bi htjela da može vratit vrijeme... no ko zna na što se to odnosilo :o)
Baš sam jučer pričao sa prijateljem oko današnje "vjere" ljudi... da se sve događa sa razlogom... no što je problem... ljudi stavljaju sve u jednu sliku... al ponekad... je komadić kojeg oni stavljaju u jednu sliku... dio druge slike... a ponekad im fali neki komadić i prerano zaključe što je na slici... i nastave ju slikat takvom...
Ako ćemo sa teološke strane... neki od tih događaja se pripisuju bogu a neki luciferu... a neki su čisto ljudsko djelo... i ne možeš ih stavit sve u istu sliku... jer bog je nacrto tu sliku... a vrag ju pokušava precrtat u nešto sasvim drugo... a ljudi daju onaj "finishing touch" na slici... glazurz na torti ako ćete tako... no ako je torta trebala bit od čokolade... a ti si mislio da je od vanilije... i ljudi su dali preljev od karamela... torta če imat sasvim drugačiji okus nego je trebala...
I to ne morate samo gledat u uskim pojmovima religije... neke stvari su jednostavno dobre a neke jednostavno loše... ili su neke značajne a neke su se jednostavno dogodile... ne tražite odgovore kad niti neznate pitanje... pustite da se stvari događaju i vidit će te da će ispast odlična torta... svejedno od čega je :o)
I tako... neznam u biti niti zašto pišem blog... valjda želim čut šta drugi misle... naučit nešto novo... al valjda i nać... ljubav? istinu? utjehu? kad bi barem znao... valjda ću doznat prije nego bude kasno... i sa malo sreće neću gledat u vrata sreće koja su mi se zatvorila dok ne čujem druga da se zatvaraju... nego ću zatvorit oči i pitat srce nek mi pokaže put ka drugima... a ako netko drugi vidi da se zatvaraju a ja još osluškujem... stavite nogu u vrata i razredite se da dođem :o)

Svima želim predivan sunčan dan... do čitanja... PRO :o)

Evo... čisto da temu promjenim polako... iako nije baš mjenjanje...
prije par godina sam dobim SMSom jednu čestitku za rođendan... koju sam tad smatrao jako lijepom... "neka ti se sve želje u životu ostvare, osim jedne tako da uvijek imaš za nečim da težiš"... od tad se držim onog "shoot for the moon couse even if you miss you'll end among the stars"... al ko bi rekao da će ta želja se pretvorit u prokletstvo... i da će ta jedna želja bit ona koju jedinu želim... ljubav :o)
imam osječaj ko da sve mogu ostvarit... al to... mi vječito ostaje nedostižno... možda zato jer ne ovisi samo o meni nego i o drugoj osobi... a možda je stvarno i u meni defekt... "wrong place, wrong time... the story of my life"

Svima želim ugodnu noć ili lijep dan... ja idem spavat i radit i meditirat i opet spavat i radit... i tako dalje... dok ju ne nađem...

Evo mene uz doručak opet :o)

Čudan je taj život... radije bi možda pisao pjesme ili pričao o tome kako sam se smijao do suza... no nekako mi život neda zadnje vrijeme tako nešto... ima li život svoj plan? stalno se mi, ko ljudi, tješimo "buda zna što radi", "bog me čuva i zna zašto mi je dao ovaj teret da ga nosim", "sve se događa sa razlogom"... to su samo neke od svakodnevnih uzrečica... no jeli stvarno tako... ili se mi samo tješimo? Jer ljudi će nač povezanost između događaja i reć ko ja sad "aha... onaj puta kad sam se skliznuo na ledu i skoro se polomio u zagrebu je bilo zato da kad dođem doma pričam sa frendicom o slučajnostima i stalno se sjetim tog trenutka kad spomenem slučajnosti u životu"... možda... a možda jednosavno nisam naviknut hodat na ledu bio :o)
Evo... prekjučer je bio koma dan... dosadan... i završio time da sam dobio "vijesti" od bivše... ne znam o čemu se radi... no ona je uvijek nekako povezana bila lošim vjestima kad je vezano samnom... ako čita... "a sorry srce al znaš da je istina :P" tako da si mogu zbrojit 2 i 2 i shvatit šta je... pogodilo me tu večer... iako sam sam sebi reko "a znao si da će se to dogodit skoro... bar ju ti poznaš"... no sljedeći dan je opet bio ok... skuho sam si dupli ekspreso ujutro... u banci proveo 100 transakcija i kroz ruke mi je prošlo preko milion kuna... i bilo je ok... dok nisam došao doma... "znaš šta se dogodilo" "mm?" "djed je imao infarkt opet..." "..." zvao sam ga u bolnicu... praktični su ti njemci... imaju telefon u svakoj sobi i direktni broj... čudno... nikad ga nisam čuo tako... umornog... hell... sa 70 godina on je još bio nogometni sudac i tršo 90 minuta po terenu... i sad... ovo mu je treći... njega se rijetko kad preživi... otac mi je imo 2... srce mu radi samo na 50%... pito sam djeda što su rekli doktori... kaže da mu je srce na 20% i da će mu usadit defibrilator da ako stane ga odma oživi... i žena mu, moja baka, ima mjesec dana neku virozu već... nikako da ju preboli...
Najveća "fora"... oni mi nisu apsolutno ništa u rodu... oni su jednostavno jedan stariji par ljudi koji su živjeli ispod mojih staraca dok su radili u njemačoj... i čuvali me dok sam bio mali... no za mene... oni mi znače jako puno... i jednostavno ih volim ko da su mi baka i djed... i nemam riječi...
od pravih baka i djedova samo mi je baka živa sa tatine strane... ostali su svi umrli prije nego sam ih upoznao... a i ona je loše ove dane... žao mi je jedino za "baku" i "djedu"... već od malih nogu mi je baka uvijek govorila "želim na tvoje vjenčanje"... šta da kažem... ako ne dožive... siguran sam da vjeruju da ću odlučit točno... dok sam bio mali samo joj jednom rekao "kad budem imao curu ču ti ju jednom dovest da rečeš dal je ona prava" :o)
djeca... nisu li ppredivna dok su mala... i jednog dana samo ono djete u tebi nestane i neznaš di ni kada... borim se svaki dan da dijete u meni ne ode od mene... al dio njega je već otišlo... sad je samo još borba da ostane ono što je... jer dal se to ikad može povratit kad nestane... teško... možda i nemoguće...

i tako... utjehu tražim u sitnicama... što mi drugo ostaje... jedan sitni okus... miris... dodir... glas...
... ...

Da...

evo... kratko... sto da kazem... osjecam kako moj razum polako al sigurno ponovo odlazi... gubim ga... gubim i strpljenje... mozda gubim i nadu? a šta mi ostaje? alkohol? ne pijem... cigarete? ne pusim... droge? bože sačuvaj... hrana? tu i tamo... no opet se ništa ne sredi... sex? right... to je protiv mojih principa... igrice na kompu? dosadile... društvo? nemam... televizija? dosadna... novac? i da imam... sto s njim? posao? right... ljubav? ... ... to je bilo jedino sto sam imao... i sto sam htio... i nemam... a izvuć iz rukava ju ne mogu... i da mogu... reko sam da ovaj puta će bit kako treba... i što onda mi još ostaje... vjera? molit se Bogu svaki dan da me vodi... predat se u njegove ruke... no njegovi planovi znaju trajat i godinama... dal će moj razum trajat toliko... dal uopće postoji... ili ću uviđat stvari oko sebe koje se slučajno događaju i reć "mora da je On na djelu"... kako lijepo kaze psalam 118, red 8... vjeruj u Boga a ne u covjeka... no sve sto imamo u ovom zivotu su ljudi... i oni nas... no što kad nas i oni napuste... što kad... ili bolje da ne razmišljam o tome... jer zadnji puta je skoro završilo sa "the end" umjesto sa "happy end"... sto mogu... mogu samo živit... i čekat... i dat sve od sebe... pa možda... negdje... netko mi pruža ruku i kaže "nisi više sam"... jelda... jelda???... ... ... jelda... ... ... ...

OE!

Dakle... jedem dorucak i smisljam sto danas sve imam za obavit... i mentalno se spremam za slanje maila na dragu nam "sluzbu ljudskip potenciala"... mail mora bit kratak, jasan i energetican... vidit cemo... to cemo kad dodjemo na poso smisljat...
a pjesmu bi isto morao nastavit... no nisam sad u "duhu" za poeziju niti za duboke misli o proslosti... trenutno sam u "sto da napravim i sto ce bit od mojih posljedica"... popodne cu morat se prebacit u borbeni duh... kasnije malo ljencarit...
Mislim... uopce nemam visoke ciljeve... samo, npr... direktor riječke regije sa jedno 15.000 kuna plaće... pa uopće ne želim puno, jelda? :o)
ah... snovi... sta se sve moze sa 15.000 kuna... mozes si poplacat sve racune... kupit hranu za cijeli mjesec... i zamisli... ostane ti jos nesto ;o)
svaki mjesec si mos kupovat mozda i jos paketic zvakaca... a mozda i svaki mjesec novi prijenosni PC... doduse... sad mi ne treba niti jedan... al ko manager ce mi jedan valjda trebat... bar svako godinu i po novi... pa joj... pa meni bi onda jos i ostalo love viska :D
imo bi vise slobodnog vremena i na poslu i van posla... nebi vise bio na otoku... imo bi napokon neko donekle normalno auto... jer na ovom mojem je klima = "otvori 2 prozora i vozi preko 40 na sat" :o)

Snovi... nisu li predivni... al ono sto na njima mrzim... ako polozis nadu u njima... kad snovi nestanu... nestane i mali dio tebe... i tako svaki put... zato odavno nisam ulago nadu u snove... i reko sam da to necu radit... al natasa... natasa... neznam zasto sam tu napravio iznimku... natasa...

Za kraj... hvala svima na podrsci... vidit cemo danas dal se moze ista napravit... konfrontiret cu ih direktno i pitat dal postoji IKOJA mogucnost da upadnem na obuku... makar to znacilo da moram pisat direktori sektora/regije... ako kazu da niti to nece uspit... onda neznam dalje... zivit jos 2 mjeseca moj blagajnicki zivot... i vidit sto ce bit...

doduse sad mi je prosla misao kroz glavu... morat cu stavit masku ako me pozovu na razgovor... a ne volim maske... no ne mogu im upast u sobu za primanje "uiiiii... kako je foraaa" :o) al ja izbjegavam maske jer ako nosim masku... postajem maska... prvih tjedan dana ju nije problem skidat popodne kad dodjes doma... al vec poslije mjesec dana... to zaboravis... a poslije par mjeseci... ti se vise neda... i ti i maska postanete jedno...

dovoljno pranja mozga... odo dorucak dovrsit i malo radit doma prije neg odem na poso...

svima puse i hugzići...
Vaš PRO