Evo da nes malo na svrljam opet... 101 misao mi prošla glavom jučer navečer al napokon uspjevam te misli zagrlit i opet otpustit umjesto da ih radim djelom mog zivota... i sretan sam zbog toga...
no doduse... jos uvijek ce mi tu i tamo pucat osigurac... but... i'm only human :o)
Evo nastavak djeteta u tami pošto neznam što sam još htio pisat :o)
Hodala je tako po sobi... gore... dolje... oko kreveta... do prozora... pa da malo ispred vratiju... pa bi se opet okrenula... i opet nastavila... tražila je odgovore... al sve što joj se nametalo je bilo još više pitanja... zašto je ovdje... što je vani... ko je ispred vratiju... otkud svjetlo i muzika... dal je ovo pravo što čini... dal da opet riskira... al ponajviše... zašto ne shvaća da je ona ovdje na sigurnom i jednostavno ju ne pusti na miru...
Otisla je do prozora i provirila... no prozor je bio zatvoren... i samo se mogao mali tračak svjetlosti vidjeti od vani... nastavila je hodati po sobi... a svjetlost ju je polako grijala... i zastala je da pogleda na vrata... i gledala je... misleći na ništa... nego jednostavno je gledala... i nakon nekog vremena... rekla je na glas "možda..." no protrese glavom i nastavi opet hodat... i kada više nije mogla... sjela se na pod... blizu vratiju... gledajući ih... a glavna misao joj je bila... "hoću li imat snage ako se sve još jednom ponovi"... zatvorila je oči i duboko uzdahnula... čekajući odgovor... no odgovora nije bilo... no umjesto odgovora... začou se još jedan nježni "kuc, kuc"... i svjetlost... i muzika oko nje... koja ju je sve više grijala i sve manje zbunjivala... i djevojčica spusti glavu... i nasmije se... i bio je to još jedan od onih smješaka... kakav samo one mogu da dadu... blagi... topli... od srca... i jedna suza joj potekne niz obraz... i padne joj na dlan... u ruke... koje su joj ležale u krilu kao da su čekale tu suzu... i djevojčica stisne šaku... i zagrli tu suzu sa obje ruke... i stavi ruke na srce... smijuči se dok su suze lagano tekle... al ovaj puta... bile su suze radosnice... i slušala je svoje srce kako kuca... nježno... toplo... blago... ko da je htjelo van... van?... i djevojčica se zamisli na kratko.. i ponovo pogleda na vrata sa tim istim smješkom... i klimne glavom... obriše suze... uspravi se... i krene ka vratima... i dotakne ih... i na sam njen dodir... čulo se kako su se vrata otključala... i srce joj jako zalupa... i još jednom joj 1001 pitanje prođe kroz glavu... no ona ih lagano odškrine... i proviri u hodnik... i svjetlost koja je sada bila puno jača ju obasije ljubavlju i mirom.
Post je objavljen 28.08.2005. u 10:44 sati.