PROdo's world... or something ^^

P.S. ... actualy... Ante Scriptum :o) imo sam jednu temu na umu... počeo sam uvod o drugoj temi i završio na sasvim trećoj... toliko o mojoj "kreativnoj" fazi i mom stanju uma :o) evo vam vijeli post kako je nastajao... samo sam odjelio onaj zadnji dio jer... neznam... :o)



Prvo da razjasnim moju kreativnu fazu... zadnjih par mjeseci mi je "društveni život" malo burniji... što to znači... prije se on sastojo od "poso, kuća, komp" i na kompu jedno ili dvoje ljudi tu i tamo... zadnjih par dana imam kontakt sa nešto više ljudi... inače ne volim rulje... al više ljudi za PRIČAT znači više životnih stavova i više mišljenja... to znači više informacija... i više materijala za razmišljat... i automatski bolja analiza problema i više životnog iskustva... moj mali mozak funkcionira tako da sve podatke koji uđu obrađuje i pohranjuje jer nikad nezna što je od toga korisno ili što će jednog dana bit korisno... i automatski kad obrađuje stvara nove podatke i rađa se "kreativnost" :o) toliko da sam si čak mislio laptop kupit da si zapisujem sve te ideje... no još je rano :o)

Današnja tema je pomalo dosadna možda... al čisto želim znat koliko sam lud... tema je ljubav i kako ju ja percepiram :o)
Sit down... have a tea or something ^^

Ko prvo... ja i black cat smo se znali par puta "posvađat" oko ove teme... zašto... zato jer žene jednostavno razmišljaju... ako sam ja ona koju voliš... onda sam ja alfa i omega... točka... nema diskusije :o) i jedan put kad ja nebi trebao gledat na stvari "u koloru" jer ih uvijek gledam crno-bijelo... ja gledam u koloru... jelda mistika? :o)
Naime... ko što sam jednom rekao... ako imam curu/ženu... ona je za mene na prvom mjestu... šef mi može prijetit otkazom ako napustim posao i odem ženi jer joj je loše... dat ću ga sam i otić ću k njoj... i tu nema "možda, pa ovo, pa ono"... sigurno da me žena neće zvat da joj je loše ako ima štucavicu... no čak i kad bi to bio slučaj... znači da nešto ne valja i da moram doć ;o)
al sa druge strane... ako mi prijateljica reće da joj je loše... pokupit ću se i ić joj pomoć ako treba... možda i na 2-3 dana bit kod nje ako mogu ili moram... naravno... ženi ču se javit ASAP da zna šta je... no to ne znači da ju zanemarujem... jer opet... znam da će mi žena reć ako nešto nije u redu i tražit ču drugo riješenje problema... a neće doma sjedit i plakat... jelda smilek? :o)
Problem je što ja volim cijeli svijet... da... znam kako ovo bedasto zvuči... hvala :P al tako je... izreka kaže "i don't know the key to sucess but they key to failure is trying to please everybody"... no ja svejedno pokušavam... i kad ne uspijem uvijek sebi dobacujem... da sam krivo postupio... da sam pre kasno prepoznao situaciju... da sam vrijem krivo utrošio... ili najčešča muška greška... da nešto nisam napravio što je trebalo napravit... iz svih tih razloga... ljudi bi rekli "ti si super" neki bi čak rekli "blago tvojoj ženi kad ju budeš imat"... no nije baš tako... jer ako moja žena me ne bude razumjet... i bar PRIBLIŽNO razmišljat kao ja... bit će joj jako... jako... jako teško... zašto? dokučite sami :o)
Osim toga... teško se zaljubit kad ionako već svih voliš :o) zaljubljenost se razvije iz prijateljstva... ne vjerujem baš previše u ljubavi na prvi pogled... istina... dogodilo mi se nešto slično... al cura je jednostavno imala TAKO predivnu dušu... još dan danas joj vidim oči... no takvih ima puno... i kad uočim... pokušavam ju spasit od utopljavanja... jer nju nisam... i dogodila joj se jedna od 2 moguće loše sudbine... postala je "dio sistema"... doduše neznaš koja sudbina je gora... postat "dio sistema" ili vječito se uvuč u sebe...


~~~ Dijete u tami ~~~

Dođe svim "lijepim dušama" u životu taj jedan trenutak... kad se sve nakupi... kad više neznaš di si... i kuda si krenuo... i od kuda si došao... i sklopiš se u klupko na podu i plačeš... i plačeš... i mala soba u kojoj se nalaziš raste... i raste... i pretvara se u pustinju... beskrajnu pustinju... no iako nigdje nema zidova... čuješ jeku svoga plača kako odzvanja na stotinu puta... i ponekad ti se čini ko da čuješ glasove koji ti zovu ime... a ponekad ih nema... i to je onaj trenutak kad dođe do preokreta... onih par rijetkih... JAKO rijetkih... se okrenu glasu... i pružaju mu ruku... i neke... još rijeđe od njih... obasije nevjerojatna toplina... i ostane s njima... no večini svih ostalih... toplina se pretvori u hladnoću... glas izblijedi... ili ga nikad niti nije bilo... i plaču i dalje... dok više vlasitat jeka nema snaga za odgovorit... dok pustinja ne utihne... dok više nema suza niti snage za proljevat ih... i ispuste zadnji jecaj... zadnji vapaj... al odgovora nema... i dijete zatvori prozore i roletne... zaključa sve ulaze... zabarikadira put od praga do svoje sobe... zaključa se u sobu... i zavuče se ispod kreveta... skupljeno u klupko... povučeno u sebe... sjedi... gleda... čeka... lagano se njišući u nekom ritmu vjetra kojeg čuje u glavi... al vjetra nema... vani je tišina... sve je nestalo... sve... čak i nada... jer sad je ta osoba odrasla... i odrasli u njemu vodi život... vodi život... sa svojim maskama... sa svojim ciljevima bez cilja... sa svojim nadama bez nada... zaboravljajući na dijete koje se se sakrilo u sobi... koje je jednom reklo kako nikad neće dati odraslome da odlučuje bez da ga pita za savjet... ali svijet ga je pregazio... no... ono još uvijek osluškuje... i ponekad se nasmije... a ponekad i zaplače... no odrasli ga više ne čuje... i svijet oko njega ga je zaboravilo... a i ono zaboravlja svijet oko sebe... jer ga je on natjerao u tamu... na sigurno... tu mu nitko ništa ne može... tu se može družit i igrat sa svojim snovima... sa svojim nadama... na sigurnom... u tami... i kad čuje da netko kuca pozorno gleda prema vratima... u nadi da će možda izači... otvoriti mu vrata... zaderati se "TU SAM!"... al ne otvara... šuti... i gleda... jer zna... ili misli da zna? da je to samo još jedan od onih koji su ga osudili na vječnost u tami... ispod kreveta... u sobi... zabarikadirano u kući... na sigurnome... ne... to je samo još jedna lažna nada i iluzija... još jedan koji me želi izvuć van samo da bi me ranio... a kucanj se nastavlja... i dijete se počme smijat i plače u isto vrijeme... prožima ga strah i sreća... nada i tuga... radoznalost i... još uvijek kuca...