PROdo's world... or something ^^

Evo mene uz doručak opet :o)

Čudan je taj život... radije bi možda pisao pjesme ili pričao o tome kako sam se smijao do suza... no nekako mi život neda zadnje vrijeme tako nešto... ima li život svoj plan? stalno se mi, ko ljudi, tješimo "buda zna što radi", "bog me čuva i zna zašto mi je dao ovaj teret da ga nosim", "sve se događa sa razlogom"... to su samo neke od svakodnevnih uzrečica... no jeli stvarno tako... ili se mi samo tješimo? Jer ljudi će nač povezanost između događaja i reć ko ja sad "aha... onaj puta kad sam se skliznuo na ledu i skoro se polomio u zagrebu je bilo zato da kad dođem doma pričam sa frendicom o slučajnostima i stalno se sjetim tog trenutka kad spomenem slučajnosti u životu"... možda... a možda jednosavno nisam naviknut hodat na ledu bio :o)
Evo... prekjučer je bio koma dan... dosadan... i završio time da sam dobio "vijesti" od bivše... ne znam o čemu se radi... no ona je uvijek nekako povezana bila lošim vjestima kad je vezano samnom... ako čita... "a sorry srce al znaš da je istina :P" tako da si mogu zbrojit 2 i 2 i shvatit šta je... pogodilo me tu večer... iako sam sam sebi reko "a znao si da će se to dogodit skoro... bar ju ti poznaš"... no sljedeći dan je opet bio ok... skuho sam si dupli ekspreso ujutro... u banci proveo 100 transakcija i kroz ruke mi je prošlo preko milion kuna... i bilo je ok... dok nisam došao doma... "znaš šta se dogodilo" "mm?" "djed je imao infarkt opet..." "..." zvao sam ga u bolnicu... praktični su ti njemci... imaju telefon u svakoj sobi i direktni broj... čudno... nikad ga nisam čuo tako... umornog... hell... sa 70 godina on je još bio nogometni sudac i tršo 90 minuta po terenu... i sad... ovo mu je treći... njega se rijetko kad preživi... otac mi je imo 2... srce mu radi samo na 50%... pito sam djeda što su rekli doktori... kaže da mu je srce na 20% i da će mu usadit defibrilator da ako stane ga odma oživi... i žena mu, moja baka, ima mjesec dana neku virozu već... nikako da ju preboli...
Najveća "fora"... oni mi nisu apsolutno ništa u rodu... oni su jednostavno jedan stariji par ljudi koji su živjeli ispod mojih staraca dok su radili u njemačoj... i čuvali me dok sam bio mali... no za mene... oni mi znače jako puno... i jednostavno ih volim ko da su mi baka i djed... i nemam riječi...
od pravih baka i djedova samo mi je baka živa sa tatine strane... ostali su svi umrli prije nego sam ih upoznao... a i ona je loše ove dane... žao mi je jedino za "baku" i "djedu"... već od malih nogu mi je baka uvijek govorila "želim na tvoje vjenčanje"... šta da kažem... ako ne dožive... siguran sam da vjeruju da ću odlučit točno... dok sam bio mali samo joj jednom rekao "kad budem imao curu ču ti ju jednom dovest da rečeš dal je ona prava" :o)
djeca... nisu li ppredivna dok su mala... i jednog dana samo ono djete u tebi nestane i neznaš di ni kada... borim se svaki dan da dijete u meni ne ode od mene... al dio njega je već otišlo... sad je samo još borba da ostane ono što je... jer dal se to ikad može povratit kad nestane... teško... možda i nemoguće...

i tako... utjehu tražim u sitnicama... što mi drugo ostaje... jedan sitni okus... miris... dodir... glas...
... ...