Ojla svima...
Opet sam gledo anime večeras... a znate što znači... iskomiran sam do kraja :o)
ljubavna priča o androidu jednom... al nezna da je android... i da je predviđena da bude "centralni kompjuter" koji če kontrolirat oružje za uništenje svijeta... i na kraju... kad ona umire a dečko koji se zaljubio u nju ju pokušava spasit... iako je izgubila sve osječaje i pokušava ga ubit... počinje svirat Roy Orbison... "I Can't stop loving you"... to je bilo dovoljno za mene da me slomi do kraja :o)
Those happy hours that we once knew,
Though long ago, still make me blue.
They say that time heals a broken heart.
But time has stood still since we’ve been apart.
I can’t stop loving you
So I’ve made up my mind
To live in memory
Of old lonesome times.
I can’t stop wanting you
It’s useless to say.
So I’ll just live my life
In dreams of yesterday.
I can’t stop loving you,
There’s no use to try.
Pretend ther’s some one new;
I can’t live a lie.
I can’t stop wanting you
The way that I do.
Ther’s only been one love for me,
That one love is you.
Šta da kažem... ne mogu ju prebolit očito... zašto vodit bitku koju znam da ne mogu pobjedit? Činjenica... puno slomljenih srca sam lječio... i stalno sam vidio kako ljudi prolaze kroz ista "faze"... kod nekih neke faze traju duže... kod nekih kraće... kod mene ih nema... i ima... ja imam sve te faze najednom... i ni jednu još nisam prebolio... niti "mogu ju vratit" niti "ja nju u biti ne volim" niti "ne mogu živjet bez nje" pa niti "Bože zašto"...
I šta da idem tražit drugu? Ko prvo... nisam tip koji voli izlaske... i kad bi počeo izlazit to bi značilo da ću tražit u krivom okruženju... a da će mi doć doma ili na poso i reč "bok, volim te"... right... ergo... šanse su cca 10% ako ne i manje da ju uopće NAĐEM za života... onda imamo još "wrong place, wrong time" fenomen koji me prati cijeli život... što šanse smanjuje za još 3/4... i što ako ju i onda ne prebolim... mislim... nemojte me krivo shvatit... neću uć u vezu ako stvarno ne volim osobu... i ko što sam rekao prije koji dan na forumu banke (da... postoji i to i baš se lijepo zabavljamo a tu i tamo sko i konstruktivni hehe)... "mogu bit u japanu i usred kritičnog trenutka za banku od neprocjenjivo važnih pregovora... ako mi zazvoni mobitel i na njemu piše 'srce'... javljam se... i ako mi glas sa druge strane kaže 'trebam te'... ja prekidam razgovore i letim prvim avionom doma"... sorry banka... no na prvom mjestu če mi uvijek bit obitelj... na drugom prijatelji... a poso dođe tek tu negdje iza toga :o)
No svejedno... osobe koje su mi bile bliske... će uvijek ostat u mome srcu... neke zauzimju veći dio srca... neki manji... i zato znam da ču "budučoj" bit na teret... a ne želim bit teret niti prijateljima... a kamo li osobi koja mi je najvažnija u životu?
Valjda je bolje da ostanem vječito sam... štitim li druge ili sebe? tu su mišljenja sigurno podvojena... i teško je shvatit što mi ide glavom... jer ponekad niti sam to ne mogu... no vjerujem da činim pravu odluku...
Bez ljubavi ja ne mogu živjet... to mi je sasvim jasno... ona je ko struja koja puni moje baterije kad su prazne... no izgleda da je to moj križ... iako mrzim teoriju da svatko nosi svoj križ i smatram da nitko nebi smio patit... no ne vidim drugog izlaza... jer već se mozak poigrava samnom... evo... 2 puta u životu sam sanjo jednu curu... snovi su bili totalno apstraktni... no ona je... neznam... unjela je nekako svjetlo u njih... iako sam ju u oba samo kratko vidio... u jednom mi je rekla "idemo?" i ja sam odgovorio "samo da odem po nešto"... u drugom smo se čak i nešto razgovarali kratko prije nego sam se probudio... no jednosatvno osječam unutarnji mir kad ju sanjam... ili bolje reč kad sam ju sanjao... i što mi moj mali, perverzni mozak napravi... vidio sam nečiju sliku... i nikako da dokučim na kog me podsjeća... i moj mozak kaže "hej... a da nije?"...
Toliko o mom stanju očaja :o) i dalje če mi to radit... i druge gluposti... moram srce i mozak opet dovest u ravnotežu...
Puno sam napisao... ništa nisam rekao... idem gledat malo zvijezde i lagano u krpe... zvijezde... tako lijepe... no tako nedostižne...
Hugs to all from
PROdotes...
some 60 years of boredom left... and counting...
Post je objavljen 10.08.2005. u 22:23 sati.