PROdo's world... or something ^^

Stajala je tako. Leđima okrenuta svijetu. Ili je svijet bio okrenut leđima k njoj? Toliko toga se dogodilo u zadnje dane... zadnje mjesece. Kada je sve počelo? Nemoguće je reči. Znala je samo jedno, da je sama. Oko nje ruke koje ju vuku, glasovi koji ju zovu, oči koje ju gledaju. No di su bile uši koje ju čuju? Da li ih je ikada bilo? Kada su otišli? Da li ih je ona potjerala?
I okovi tame i samoće su je stiskali. Okovi, koji svih nas stišću. Okovi koje je nosila sa ponosom i saznanjem da ih mora nosit, kao i terete drugih glasova oko sebe, kojih su joj oni nametnuli. No da li je sve bilo tako? Ili si je okove sama stavila, svoj put sama odabrala, svoje snove sama tkala? Snovi... Jednom ih je bilo tako puno. Bili su tako topli, tako nježni. Di su nestali? Zamjenili su ih okovi? Zamjenili ih tereti drugih ljudi na okovima?
Stalno je bila tu kada je trebalo. No di su sad svi oni čiji teret nosi? Oni kojih je lišila okova. Oni koji su joj obećali vječnu zahvalnost.
Ostala je sama sa svojim okovima i teretima na njima. Svjetla su se odavno pogasila. Uši ju prestale slušat. Srca ju osječat. Ostalo je samo jedno, zatvorit oči i tražit svjetlo u sebi. No što ako ga i tamo nema? No ona je znala odgovor. Hodat će kroz život. Kroz tamu. Uzdignute glave i sa ponosnim smješkom na licu. Smješku koji če cijelom svijetu govorit "ja to mogu i bez Vas", a u njoj če se odjekivat "jer ste me Vi tu doveli".
Nije imala drugog izbora. Sva srca su joj se zavorila i nije bilo druge nego da se i ona zatvori njima. I oko nje je bila tama. I ispod nje je bosa koračala po hladnome asfaltu života, znajući, da tako mora biti.

Ali kada je zadnji puta pogledala prema gore?