| < | siječanj, 2009 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
Listopad 2025 (1)
Rujan 2025 (1)
Siječanj 2025 (1)
Prosinac 2024 (1)
Listopad 2024 (1)
Rujan 2024 (2)
Siječanj 2024 (1)
Prosinac 2023 (1)
Listopad 2023 (1)
Rujan 2023 (2)
Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Siječanj 2022 (1)
Studeni 2021 (1)
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Lipanj 2021 (2)
Svibanj 2021 (3)
Travanj 2021 (2)
Ožujak 2021 (4)
Veljača 2021 (13)
Siječanj 2021 (16)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (1)
Rujan 2020 (1)
Kolovoz 2020 (1)
Srpanj 2020 (8)
Lipanj 2020 (4)
Travanj 2020 (1)
Ožujak 2020 (1)
Veljača 2020 (1)
Siječanj 2020 (3)
Lipanj 2019 (1)
Ožujak 2019 (1)
Siječanj 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Travanj 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Travanj 2016 (1)
Siječanj 2016 (1)
Srpanj 2015 (2)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Rujan 2014 (1)
Srpanj 2014 (1)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
O autoru bloga:
Mladen Smud
Mjesto stanovanja Velika Gorica
Starost 70 godina
Otac četvero djece i djed pet unučica i dva unučića
Hobby - Go, drevna kineska igra
Duhom mlad, kao da se još ni rodio nije i često se pita: 'Jesam li uopće?'
Životna filozofija - jedinstvo svijeta po Gospodu
Životna snaga - ljubav (tako on to misli)
Godine su da se broje, a život nama je darovan
Ovaj blog otvorio je za dušu. Život mu je darovan i on ga s ljubavlju daruje djelima Gospodnjima po Gospodu.
Religiozan nije, ali vjeruje iskreno do viđenja uz hvalu za postojanje
U životu on ništa ne posjeduje, mada se ponešto i piše svijetom na njega
Zahvalan za život i darove po Njemu.
Na putu iz vječnosti u vječnost
Sve vas voli i one koji razumijete, a i one koji ne.
e-mail: mladen.smud@gmail.com
Čuka
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
javascript:%20void(0);
annaboni
Auroraisa
Bugenvilija-foto
Bugenvilija-text
danila1
deni(daniel
Dordora2
duliba
EuM
fra_gavun
Go-misaona igra
gogoo u prirodi
gustirna
hajjnezir
ima jedan svijet
kapi sreće
maslačkove zbirke
(Norra
OTISAK srca
preživjeti
promatram, razmišljam
rijeke žive vode, potecite, neka Duh se razlije...
sewen
Smotani
sven adam ewin - superfaca
... šok ...
Trill
Vatrene vijesti
Voljela sam umjetnika
Zagora
alba-istriana
anaris
kicker
mamablogerica
modrinaneba
novipocetak50
nutrina
proziran svijet
soba za utjehu
sv
tayana
tvrtkodolić
zlatnazitnapolja
Zanimljivo
Na rubu znanosti
Posjetili ovaj blog od 06. 01. 2020.
pri_Mladenu
Ja sam …
- 15:58 -
Komentari (23) -
Isprintaj -
#
|
Zaustavio sam se u mislima usredotočen na uzroke sukoba među ljudima. Stadoh, ali misao još producira slike i odlaže neke različnosti kao podlogu za nova viđenja. Čini mi se da se još predstavio nisam, ali nije ni meni baš jasno to. Tko sam? Evo, me ovdje na blogu. Pišući nastojim predati dio sebe svijetu. Slijedim ono nešto u sebi što želi oploditi se u svijetu. Kao sjeme neko kazujem slike misaone. Biti će one nekome nešto, mislim. Znam, ljudi očekuju da se čovjek predstavi priznatim i provjerenim stećenim znanjem, a to su diplome i titule. Ja toga nemam, a da i imam, kao da nemam. Tu je i stanje imovinsko. Živim. Imam krov nad glavom, a i za pojesti isto. Zaposlen sam i u zadnjoj gofini pted mirovinu. Znači pri kraju radnoga vijeka sam. Imam li što, što se materijalnim dobrom naziva? Ta, zar po Istini išta mogu imati? Da, imam svoju svijest i do nje mi je stalo. Ona je moj put Istini. Njome mogu darivati i kada ništa ne imam. U ovome svijetu materijalnom slijede me djeca moja, a već i unulice i unuk. Bogu hvala. Kada kažem 'moja', mislim na osjećaje kojima ih doživljavam. Oni su radost i briga moja. Prvi do mene i od mene su. Nije da ih imam . Oni su uz mene, sljedbenici tijelima i onim što su znali i mogli od mene naslijediti. Tu je i pitanje statusa u predstavljanju mome. Mnogima sam čudan i nekako nerealan. Kažu mnogi da filozofiram i previše razmišljam, pa i o stvarima o kojima se ne razmišlja. Ja se pitam što im to znači? Nisam prošao nikakove škole filozofiranja i nemam nikakove papire za dokaz nekih sposobnosti razmišljanja. Igram go i tu sam postigao nekih rezultata, pehara, medalja, diploma, ali tako se to radi. Igraš, pa ti daju pokoji puta. Mnogi me u okruženju ove igre pitaju svašta, kao da sam ja netko. Volim da čovjek misli svojom glavom i naučio sam puno djece igrati ovu igru. Tu i tamo kotistim priliku da im govorim o ljudskoj dobroti i njenoj potrebi. Kažu mi da sam predsjednik krovne udruge igrača goa u Hrvatskoj, ali to je ustvari kao tijelo koje predstavlja naša dogovaranja i život. Postojimo, pa smo od nedavna na svijetskoj ravni postali i olimpijski sport-igra. To je možda od društvenoga statusa. Od škola sam 1963. završio srednju školu za elektro-tehničara u Zagrebu (Klaićeva). Ništa više od toga. Nekoliko godina sam se šetao po elektrotehničkom faksu, ali bez papirnatih priznanja. Indeks mi je relativno prazan. Zašto to spominjem? Pišem dušom i srcem na blogu. Nisam školovan i nemam nikakovo priznato prenijeto znanje. Ovo što činim, čak i nije znanje. Trudim se vidjeti vrijednost života. Došao sam na svijet i to je velika sreća i ne mogu to samo tako prepustiti prolaznosti. Nastojim vidjeti tko sam i što mi se to dešava. Neki će možda reči da nemam kvalifikacija za to. I nemam, ali idem putem time. Vidim puno ljudi. Većina je nesretna. Vidim raskorake u njihovoj svijesti i želje za ugodom i sigurnošću. Poznajem to stanje. Poznajem i otpore u njima da shvate istinu. Žele zadržati sliku o sebi, a da im stvarnost bude dobra po njihovu sudu. Ne odstupaju, jer rušenjem te slike kao da im se ruši sav svijet. Tako razvlaće to stanje do puknuća, a tada nastupa katarza ili propast. Kako da im kažem, da je bila u pitanju samo njihova slika sebe i da im je to najveći problem. Za čudo, riješiv je. Ali, veliki ali… treba shvatiti da nisu oni njihova slika o sebi, a spremni su za njeno održanje sve dati. I opet se pitam tko sam??? Ja znam, ali hoću reči vama. Možda i vi nešto novo primjetite u životu. Ja nisam svoja slika o sebi! Pa tko sam? Jesam li uopće? Toliko toga sam odbacio i ne priznajem kao valjanu vrijednost, a većina se u to zaklinje. Stvarno sam čudan. Da, ali jesam!!! Jesam!!! I kada odbacim sva kićenja i pridjeve i kada shvatim da viđenje osniva se na senzorima i time je posredno, što mi ostaje od mene? Tko sam ili što? Kao u nekom mraku, bez svega što mi se u životu pridodaje, jest nešto čime jest da jesam. Jedan bezvremeni i nematerijalni tren što se neizmjerno javlja. Igdje i ikada!!!! To jest. Vječni trenutak. Oko njega u svijeta ovoga može biti svašta, a i ništa, ljudski gledano. Takav sam potpuno čist i mogu mirno svijet promatrati. Ništa moje nije. Gledam bez opterećenja i mogu mnogima kazati što krivo rade, jer vidim što im je bitno. Vidim što rade. Jesam li si to možda umislio? Neznam. Stvarno neznam. Ne vodi me potreba znanja i klasifikacije. Jednostavno vidim. Spreman sam čuti i razumijeti i kazati što razumijem. To i sada činim. Sav je svijet tako sazidan. Sve je povezano, ali mnogi to ne vide. Pitam se kuda hrle. Sve je tu pred njima od vrijednosti pravih. Svijete kuda juriš? Zar te netko zauzdao u zapregu za bijesnu jurnjavu? Možda se netko želi provozati zapregom vašom? Vidite li? I pitam se što čovjeku treba? Zar išta više od ljubavi; od onoga čuvstva da sam nekome potreban i voljen. I ako me nitko ne primjeti, ja i dalje ću voljeti. I dalje ću svijetu sebe darivati. Ta sve ovo i mene čini. Ovaj svijet može 'raj' biti. Ne kao svijet svih svijesnih, jer tada su upitne vrijednosti života, ali svijet ljubavi u kojoj svi međusobno zajedno živimo darujući i pružajući pomoć jedni drugima. Nikome ja ništa prodati neću, ali darovati ću sve; sve vrijedno što imam, a to je ono što mnogima izgleda kao ništa. To ne znači da ću se toga odreći, nego slobodu življenja. To je sloboda koja je dar Božji. Prijatelji dragi sve vas pozdravlja i voli vaš Mladen … :) |
Čovjek na putu
- 14:35 -
Komentari (30) -
Isprintaj -
#
|
Noge što tijelo nose. Kao u stalnom slobodnom padu, lagano unaprijed nagnut. Pokret noge da sprijeći pad unaprijed. Idem i mislim. Što bi bilo da sve isto činim, a noge da ne podmetnem naprijed? Pao bi na nos. I sjetim se djeteta malog. Gledam unučića što prve korake radi, a pokušavam se sjetiti i svojih koraka prvih. Sjećam se strahova nekih i želje da dohvatim željeni predmet. Sjećam se one nade da ću dohvatiti udaljeno. Ispružena ruka. Još samo malo. Koliki su tako pali. Jedan tren, tren otkrića. Ispružena noga da pad se sprijeći. Prvi korak koji se dogodio. Dohvačen željeni predmet. Idem putem u mislima svojim. Gledam neku točku udaljenu. Točku koju dostići želim. Točku što smisao je puta. Putujem. Noga pred nogu idu. Koraci! Put vremenom. Kao ono djete malo dosegnuti želim. Dosegnuti onu točku udaljenu. Ispružih se. I kao da ću nestati u ponoru nevidljivom. I sjetih se onih dana prvih spoznaja; onih koraka prvih. Kako li sam naučio da tijelo noge nose putem u stalnom očuvanju ravnoteže kretanja, gdje korak svaki vraća tijelu stanje uspravno. Jedino tako novi će korak moguć biti. I put veliki koracima ide. Svaki korak put taj čini. Svaki od njih umjetnost je prava. Nebrojeno ih je na putu našem. Uvidjeh putovanja razna. Stabilnost i ravnoteža bitni su u održanju nastojanja i čuvanja i snaženja volje na putu. Misli me moje vode svijetom van granica vidljivosti; vidljivosti očima. Kretanje cilju željenome. Postoje ona mjesta u prostoru što zovu. Kao cilj očima vidljiv. Doći do njih put neki prevaliti treba. Put što čine ga stanja razna i u kojima je odnos, prema onome što nisi, promjenjiv. Sve je kao na putu tijelom, a ipak portpuno drugačije. Mogao bi posumnjati da to put nije. A što bi bilo kada sve značajke puta ima. Cilj postoji u mislima mojim; stanje zamišljeno. Promjena postoji i stanje u kojem pazim da ne padnem i da održim pravac kretanja cilju. Sve to radim nekako. Radim? Postoji predodžba cilja, jasnoća nastojanja, svijest o promjenama u nizu poput koraka. Kažu da za takova putovanja treba duhovnosti i volje. Treba viđenja i vjera. Slušam o tome, ali osjećam sebe. Vidim da rijetko tko ozbiljnije kreće putevima takovim. Čak i većina o vjeri govori kao da pjesnicu recitira. Riječi izgovorene. I gledam te dušo. Krenuti se treba put spoznaja novih; put vjere čvršće u ljepotu života; put vjere u sebe; put vjere u život ljubavlju u kojem radost i sreća donose nove dane. Put taj mnogima ne izgleda lak. Kako ići kada još korake činiti neznamo? Polako i znaj da sva rješenja već imaš. U Tebi su, pomalo zaboravljena. U iskonu života činila su moć stvaranja. I danas i ti si time ovdje, mada očiju zatvorenih, što vidjele bu to. Učuni korak i budi opet to što jesi. Tako ostaješ uspravno, kao i u koraka tijelom. Kada shvatiš da se mijenjaš i da svijest o moćima tvojim se širi, radost će te činiti smijslenijom. I neće se cilj dohvatiti lako. Sa vremenom shvatiš da cilj nije cilj. Da to je bio poziv na putovanje. Putovanje duhovnošću. Postoji li cilj? Čovjeku živom tako to izgleda, jer vrijeme još ostvario nije, a cilj mu oslikava ono što će biti ili ono što ga vodi. I na takovu putu svaki je korak važan, jer svaki od njih put čini. Vrijeme će donijeti viđenja i spoznaje nove. Riješavati češ se zabluda, jer duša ne poznaje trikove kojima se čine nedjela. Ona jest zajedništvo sviju nas i svijeta cijeloga. Kreni dušo i neka Ti je život lijep i rtadostan. Neka nestanu svi strahovi i slutnje. Ništa se ovdje ne gubi. Dušom se daruje, jer svaka nova spoznaja je dar. I kao da zaboravismo osnovu života i postojanja. Kao da je život nešto što je nas zadesilo. Kreni da bi vidjeti se moglo, kao što bez puta materijalnim svijetom novih viđenja nema. Prijatelji moji dragi, sve je tu pred nama. Darovi su to koje mnogi ne vide. Darovi što život znače. Gledajući tako misli mudraca davnih vidim, vidim kako sve se slaže, ali smisao je snažniji. Sve to čini cjelinu postojanja. Duša i srce u mudra čovjeka htijela je prenijeti vrijednosti viđenja. Riječi su izgovorene. Sjedaju li u dušu i srce, da ih pokrenu? Krenite i učinite korak. Prepoznajte vrijednosti prave. Njih se ne kupuje. One su darovi Gospodnji, Oca našega koji nam ih daruje, da shvatimo tko smo, da prihvatimo ljubav po kojoj smo dati. Krenuo sam kao putem nekim da vam kažem, da bi me razumijeli. Znam da raznolikost je u svijetovima vašim i ovo će svattko na svoj način vidjeti. Sjetite se kada ste kao maleno dijete prvi korak učinili. Tada vam je važna ljubav bila, ona što sigurnost duši daje. Još uvijek ste djeca. Duša i srce još uvijek žive u nadi. Krenite. Priznajte istinu postojanja. Darova je dovoljno za sve i oni se ne smanjuju prihvaćanjem njihovim. Nitko od ljudi vam ih darovati neće, do Gospodin Otac sam, pa makar i kroz čovjeka. I kada činim dobro dijelo, svijestan sam da je to dijelo Gospodnje. Hvala Tebi Gospode i u ime sreće i radosti svih voljenih mojih. Sve vas pozdravlja i voli vaš Mladen ... :) |
Komunikacija i svijest
- 22:53 -
Komentari (43) -
Isprintaj -
#
|
Komunikacije mogu biti različite. Čitav svijet je jedna cjelina u kojoj dijelovi međusobno surađuju. Ta suradnja može biti potvrdom ili negiranjem. Ovo spominjem kao univerzalni princip. To uključuje sav materijalni svijet. U duhovnom je nešto drugačije, jer ne postoje razgraničenja kao u materijalnom svijetu. Potvrda stvara stabilnost, a negiranje proces. To je opet univerzalan princip uravnoteženja. Sce je to omogućeno osnovnim činbenicima postojanja, a to su vrijeme i prostor. Zanimljivo je da ni jedan od navedenih činbenika nije materijalan. Ako bi neslaganju dodali procese imali bi ravnotežu. Važno mi je tu napomenuti da ovo nigdje nisam ni učio ni čuo. Jednostavno gledam što se to zbiva, s osnovnom vodiljom spoznaje života. To su moje misli i viđenja. 'Primitivni' oblici komuniciranja su za nas u neživoj prirodi. Primjer je da voda negira kamen na putu i vremenom ga rastoći u pijesak. Slično tome je i sa živom prirodom uz nedostatak svijesti. Na primjer kada kao vreća tresnete s visine, jer niste znali da je krov truo. Krov je negirao vašu težinu u odnosu na svoju nosivu moć. Tu ste tada pogriješili u komunikaciji. Ima ljudi koji jako dobro komuniciraju s okolinom, mada većina kaže da je meživa. Ponalo se situacija usložnjuje uključenjem svijesti. Ja je ne bi dodjelio samo ljudima. Čak sam sklon misliti, da svijest siže i u ono što ljudi zovu neživom prirodom. Dubljim poimanjem Istine naslučujem djelovanje Gospodnje u svakom dijeliću svijeta, a to vidim kao vrhunsku svijest. Ovo je pomalo digresija, koja ima mjesto na krajnjem značenju komuniciranja, a ovdje je kao moje mišljenje, da nema istinske podjele na živo i neživo. Time je moguća svijesna komunikacija u cijelome svijetu i ona je osnova stabilnosti. Ovdje je stabilnost svijeta u pitanju, ali sa čovjekom je nešto drugačije, jer se čovjek po sebi svijesno izdvaja, kao netko nasuprot svijeta. Ta svijest je po meni dvojbena i odstupa od jedinstva postojanja. To je važno pitanje svijesti. I nesvijesnost je vrsta svijesti. Tako je moguća tvrdnja svijesti i kada je ta svijest pogrešna. Takova će kad-tad izazvati proces kojim će priroda izraditi ravnotežu. Izraziti primjeri tako krive svijesti je stanje ekologije u svijetu danas. Čovječanstvo griješi u komunikaciji sa svijetom i životom. Ukoliko svijesniji dio čovječanstva digne glas, sliojediti će proces. Takav proces može biti na nivou čovjek – čovjek i tada će doći do sukoba. Jači su oni koji su u krivu, jer su na nivou svoje nesvijesne svijesti gradili moć. No, nisu dovoljno svijesni, da shvate, da Zemlju neće moći savladati tom moći, već će uništiti sebe. Za to je, međutim potrebmo poveće vrijeme, da se akumulira energija za proces, kojim će Zemlja pokrenuti promjene. Neki bezobzirni moćnici gledaju samo na svoje živote i nije ih briga za nadolazeće generacije i spremni su uništiti i život na Zemlji za svoja zadovoljstva. Pitam se: 'Jrsu li želje čovječanstva neprirodne?'. 'Osuđujemo li se sami na propast?'. Zatajila je naša komunikacija sa svijetom i Bogom. Kao da čovjek nije svijestan moći Zemlje, svijeta i Boga. Promatram komunikaciju među ljudima. Vrlo je čest slučaj da sugovornici ne čuju jedan drugoga. Svaki priča svoje i u stanju su tako u nedogled. Nitko nikome ne komtrira i nitko nije nezadovoljan. Svijesnijim pojedincima je to glupo i klone se takove 'komunikacije'. Drugi je primjer da se čuju, ali se ne razumiju. Obje strane misle da su u pravu, a moguće je da jesu, ali ne razumiju kaziovanje onoga drugoga. Imao sam situacija vidjeti da su se i posvađali, a zastupali su isto, ali se nisu razumjeli. Ima skučajeva da su na suprotnim stajalištima, ali nitko ne želi odustati od svoga, mada su sučeljeni. To bi doživjeli kao poraz, a 'fighteri' se ne predaju. U takovim komunikacijama nije bitna istina nego ego sugovornika. Kako ja gledam na komunikaciju. Ona je dar Boćji po kojem učimo i prihvaćamo dijela Božja. Tu je ono što sam ranije spomenuo. Bog je cjelina i u svakom dijeliću svijeta ga nalazimo. Netko će pomisliti da nije u redu sviješću cijepati to jedinstvo, jer se tada griješi u komuniciranju. Tu sada dolazi na dijelo, za nas žive, dihovnost. Van vremena i prostora duhovnost čovjeku, kao vrata Gospodnja u njemu, dosiže do svijesti jedinstva, klanjajući se za života svakom dijeliću Istine. Ta komunikacija i prestaje biti komunikacija, već postaje Jednost postojanja. Tako se čovjek sljubljuje sa svijetom i odrazom Gospodina u sebi. Osjećam da ćemo se svi, kao braća, izdići jedinstvom postojanja. I kada tako gledam u tišini sebe svijesno pozivam sve: 'Budimo to što jesmo, djeca Božja i sačuvajmo nam jedini dom, našu dragu Zemlju. Nemamo druge.' Da, sve je to komunikacija. Za dobru komunikaciju treba poštovanja i tolerancije, a nadasve volja da se dobrotom stvara bolji svijet. Mnogi su se zapetljali u njima nerješive situacije, a vode čitave zajednice ljudi. Njima bi puno lakše bilo kada bi opća svijest ljudi bila naprednija i vođena širokom dobrotom. Ne samo za svoje uske krugove na štetu drugih. Također bi i oni trebali dizati nivo svoje svijesti. To znači odricanja. Da, ali uz vjeru i spoznaju o poštenju svih. To je idealiziranje, ali u tome smjeru se treba mijenjati. Često se sjetim Ghandija. Sjetim se i jedne slike iz Japana prije oko 30 godina, kada se na TV vidi kako čovjek za potresa nastoji sačuvati televizore, da se ne razbiju, a nije mu ni na kraj pameti bilo da bježi spašavajući svoj život. Jest da je to za nas krajnost, ali to je svijest. Pogledajmo mrave, pčele ... Ne mislim da se treba odreći osobnosti niti biti pion u zajednici, ali svesti ego na tolerantnu razinu je potrebno, za one koji grade svijest zajedništva. U svakom slučaju, neuspjeh u komunikaciji izaziva negiranje i proces eluiminiranja, a uspjeh gradi i razvija svijest zajedništva. Ak me niste razmeli, još sam tu. Pitajte kroz komentar. Može i kontra. Ak je dobre volje možda se i nađemo, a tako nešto i naučimo. Za sada tolko, a već si mislom kak bu u slijedećem postu, a možda dođe i do nekih poticaja kroz komentare. Sve vas lijepo pozdravlja i voli vaš Mladen ... :) |
Kazivanje
- 11:34 -
Komentari (26) -
Isprintaj -
#
|
Nešto što me nosilo područjem potrebe viđenja, stvorilo mi je prilično jasnu sliku vrijednosti života. I nisu to samo vrijednosti, već vrlo uvjerljiva slika stvarnosti. Ta slika je u meni stvarana mnogim osjetilima i sinteza je njihova. Naravno to je moja tvorevima, ali na način kakav mi je darovan životom. Moglo se, a ja sam nekako našao takav put i tako upotrebio mogućnosti mi date i stvorio viđenje. To i nije samo viđenje, nego i česta osnova moga djelovanja. Ovdje u blogu, po malo, prikazujem tu sliku. Svijestan sam da je stvarana sintezom u meni, a tu sintezu nije moguće prikazati, jer takove sinteze su individualne. Sliku, najvećim dijelom, sačinjavaju čimbenici koje nije moguće jednostavno prikazati konvencionalnim govorom. Na prošli post, u kojem sam nastojao prikazati djelovanje u svijetu kao ljubav u osnovi, imao je podosta nejasnoća, za one koji su pokušali izravno konvencionalnim riječnikom to shvatiti. Tu je pomalo i moja nevještost u prikazu. Bilo bi prilično neučinkovito kazati da većina to neće razumjeti. Bilo bi to prepotentna izjava, a ujedno odbojna. Da bi dodao optimističniji ton tome, napominjem, da se mi ljudi najčešće teško razumijemo, jer često su nam naša govorenja rezultat naših unutarnjih procesa, koje sugovornici ne vide i time dobivaju drugačiju sliku od one koju želimo mu prenijeti. Ustvari, svi se mi trudimo sugovornicima nešto predstaviti. Nesvijesno se ponašamo kao likovni umjetnici, ali bez kista, boja i paleta. Od davnina su ljudi, koji su vidjeli ovo, nastojali nalaziti načine da umanje to nerazumijevanje. Zanimljivi su mi stari mudraci. Oni su se često služili primjerima iz života, jer na taj način su nekim procesom predstavili elemente sinteze svoga kazivanja. Život najzornije govori. Konvemncionalnost često eliminora te mogućnosti. Njome se smatra da je riječ isključivi nositelj kazivanja. No, na taj se način često stvaraju zablude, a da se misli kako se nešto usvojilo. Ono što se najčešće naziva 'znanjem' krcato je takovim slučajevima. Često se čuje kako netko kaže: 'Ja to znam.', a potom izrecitira to riječima. Često govorim o životu, a ono osnovno je u području koje bez sinteze nije moguće predstaviti, a pogotovo prenijeti riječima. Sinteza je kod mene, koji stvaram kazivanje, ali razumijevanja nema bez sinteze. Onaj koji sluša u težoj je situaciji. Toga sam svijestan. On u riječima treba nači elemente sinteze, kojom sam došao do takovoga kazivanja. Zato se trudim to postaviti tako, da upućujem na te elemente govorom. Ne tako, da kažem, da su elemnti ti, nego da izazovem njihovu prisutnost. U području osnove života je razvijena vjerska tradicija. Problem različitosti po sintezama, u našem je okruženju, zamjenjen riječima i znanjem, koje se njima prenosi. Postavljeni su zakoni i pravila, koja se prezentiraju na ljudima vrlo jednostavan i prihvatljiv način za razumjevanje. Na taj je način sloboda kreativnosti u razumijevanju skoro eliminirana. Koriste se elementi govora kao dar, ljubav, grijeh, kazna, sud, moć .... Većina to lako razumije i može prihvatiti bez daljnjeg rada na tome. Tako se dobiva slika stvarnosti vrlo uprošćeno, bez neke potrebe daljnjeg razumijevanja. Onima koji imaju potrebe dubljeg poimanja, tu nastaju problemi i stvara se sklonost neposlušnosti takovom kazivanju. Osobno smatram da je sloboda razumijevanja bitan čimbenik prosvjetljenja na duhovnoj osnovi. Pitao sam se, zašto da to činim? Mislim na ukazivanje da je dobro to što činim na ovaj način. U ljudi je to često zato da zaštite pozitivnu sliku o sebi i da se predstvae kao tvorci pozitivnosti. To često eskalira do sukoba mišljenja sa sugovornikom, u kojemu ni jedna strana ne odustaje od svojega i troši se velika energija na očuvanje ega. Ja to ne želim i bilo bi mi žao gubiti vrijeme na gradnju svoga ega ili eliminiranje nečijega. To je način, kojega bi čovjek razvijene duhovnosti, trebao biti svijestan. Sve u 'mome' životu, a i u vašima, dijelo je svijeta u kojem postojimo. To se vidi po uslovljenosti po vanjskim elementima, na koje mi reagiramo. Vanjski svijet nas stvara takovima kakovi jesmo. U nama jest ono nešto vrlo maleno, ček i nematerijalno, koje donosi odluku na nivodu, 'da' ili 'ne'. To je kao u komjuterskom programu. Konačno ti programi su ustvari nastojanje kopiranja rada čovjeka. Čak i te odluke su takove po djelovanju vanjskoga nam svijeta. Možda i sa zadrškom, po kojoj smo ranijim djelovanjem svijeta, sada donosli takove odluke. Ovdje je moguće i malo vježbanje gledanja tih ovisnosti. Sav svijet je jedna čvrsto povezana cjelina. Toga sam duboko svijestan. Često sam nastojao sagledavati uzroke i vidio da sam čitav po volji iz svijeta, po volji onoga po kojem se, tko zna od kada, sve tako povezano zbiva. Njegovo djelovanje, na taj način, je i na moju svijest. I kao da je On sačinio mene takovim i ovu 'moju volju', koja jest po Njemu. Postoji samo ta Jednost. Svijestan sam toga da je i ovo velika sinteza koju sam svojom slobodnom misli sačinio. Svijestan sam i toga, da je i ta svijest 'moja', voljom Njegovom. Jest volja Njegova JEST. I kada tako gledam, kazivanje kao da samo ide. Osjećam da postoji vanvremenost i vanprostornost i kao što voda rijekom teče, život kroči svoj put. Tako je to čovjeku dato. I kada to vidim, i kada svijest se diže, osjećam veliku zahvalnost. Da, JESAM TOBOM. Hvala na osjetu sebe. Živ sam. Poštovani prijatelju 'evanđeljeumolitvama', nemam se namjeru nadmetati i dokazivati. Jesam li u pravu? Činim li dobro? Trebam li prihvatiti zakone Božje? Svojim komentarima si me malo usmjerio. Baviš se zanimljivom tematikom, koja je po mome mišljenju osnova vrijednosti života. Činiš to na svoj način u nastojanju širenja dobra. Gospod nam je odredio mjesto. Ne samo u vjeććnosti, već i ovdje u životu. Ljubim ga životom. Neka bude volja Njegova. Svijestan sam da drugačiije ni ne može biti, ali na taj način samo iskazujem svoju svijest o tome. U ovom postu sam pokušao ukazati na ono što kazivanja čini. Svijestan sam toga, i mislim, da bi bilo dobro, da mnogi tako čine. Bolje bismo se razumijevali. Znam što je strah, kazna, zakon, bogobojaznost. Isto tako znam da to sputava razvoj svijesti o vrijednostima života. Kako zaustaviti silnike u zlu? O tome ću pisati u jednom od narednih postova. Prijatelji dragi sve vas srdačno pozdravlja i voli vaš Mladen ... :) |
Postojanje
- 14:04 -
Komentari (44) -
Isprintaj -
#
|
Ovaj post stavljam potrebom očitanja svoga na komentare u blogu 'evamđelje u molitvama' i ovome mome. Kao i nekoliko puta ranije sam reagirao na predstavljanje straha i strahopoštovanja kao pozituiivne kategorije odnosa prema Bogu. Ovoga puta mi je skrenuta pozornost na potrebu mijenjanja moga stava u odnosu na to. Stvoren sam takav u svijetu tome, vremena toga. Čine me nebrojeni čimbenici i tako određuju moju takvost. Život je oblikovao moju svojnost po kojoj sam to što jesam. Trudio sam se stalno spoznati svijet i sebe. Vrlo brzo sam vidio puno apsurda prihvaćanjem stvarnosti na uobičajen način. Najveći su beskonačnost, stvaranje svijeta, prostor i puno toga još. To su ljudi prihvatili kao takovo i većinom zatrli ikakav pokušaj razjašnjenja i viđenja pravih vrijednosti. Kao da im nije dato. Možda i nije, ali to tako se čini kao stanje, ali ne i kao svijest o vrijednostima toga i u tome. Ja nisam prihvaćao takove zaključke. Oduvijek sam se trudio spoznati i vidjeti. Takav sam. U okruženju sam često nailazio na autoritete, a oni su to po mišljenju onih koji ih pokazuju. Nikako mi nije bilo jasno zašto bi nešto morao prihvatiti zbog nekog autoriteta. Sistem autoriteta bio je pogodan za stvaranje hijerarhija. Ljudi su si tako nastojali osigurati prevlasti. Nisam imao iznimaka, pa ni u području koje sa velikim strahopoštovanjem nazivaju vjerom i religijom. Mnogi ne vide razliku između ta dva pojma. Čuo sam za Boga kao maleni i često se pitao tko je taj? Nisam vjerski odgajan, ali u duhu poštenja i poštovanja izrazito jesam. Uvijek mi je važno bilo da kome ne nanosim nepravdu ili bol. Često sam tako odustajao i od nelih meni dragih. Nisam išao u crkvu, osim par puta turistički, nikada. Niti danas ne idem. Pokušati ću sada predstaviti moje poimanje Boga. Ono se stvaralo u meni mojim predodređenjima datim kroz moje stvaranje nilionima godina, a i načinom moga nastojanja razumijevanjem i gledanjem na istinu. Uvijek sam bio aktivan dušom u tome. Znam da postojim u svijetu i da za sve mogu zahvaliti svijetu po kojem sam postao. Slično su postali i moji roditelji i sve živo i 'neživo' u svijetu. Na taj si način ne uobražavam da sam netko tko išta mijenja, ali da život promjenama ipak dijelom ide i kroz moju svijest. Gledajući tako uvidjeo sam jedinstvo postojanja. Ništa na ovme svijetu ne može postojati bez svega ostaloga u svijetu. To viđenje me dovelo do poštovanja prema svemu. To ne znači moje isključenje, već stanje svijesti. Upravo to jedinstvo, ta cjelina, taj odnos djelovanja i postojanja vidim kao božanstveni plan života. Plan taj je i širi, ali meni čovjeku jest viđenje u okvirima mojih moći viđenja. Nešto sada ovdje djeluje čudno. Živi smo i odlučujemo o svojim postupcima, a sve ipak ovisi o svemu drugome. Kao da je određeno van naše volje. Da, stvarno tako izgleda. Trebalo bi samo odustati gledati dalje, kao većina, i to prozvati voljom Božjom i strahopoštovanjem činiti strvari unutar datih okvira. To, nažalost, nije svijest, već prihvat strahom. On ne stvara i stran je ljubavi. Namjerno spomenuh ljubav, jer ona je smisao cjeline u kojoj postojimo. Pa da krenem dalje. Stati ja ovdje nisam mogao, a niti mi je odgojem data vjerska zabrana ili strah. Nadamnom je bila samo istina postojanja i nju sam tražio. Znao sam da istina jest i znao sam da prave vrijednosti postoje. Vidjevši zajedničko djelovanje cijeloga svijeta, shvatio sam ovisnosti u njemu. Kako onda mogu išta uraditi svojom voljom? Činilo mi se da ništa ne mogu, jer sve ima razlog. Mislio sam kako ću podići ruku svojom voljom i vidjeh kao da se prepirem s nekim u svojoj dubini, u svojoj osnovi. Ta i to želim činiti određenošću po zajedništvu. Kao da sam pokušao otvoriti oči kojih još nisam svijestan. Dobro, ali ja ipak jesam. Osjećam se. Bili su to trenuci pred otvorenim vratima novih viđenja. Zaustavljena miasao, zaustavljeno djelovanje. Rade samo osnovne funkcije, a misao kao da je sebe razgradila. Osjetim iz dubine sebe, iz duše podržane srcem, iskreni osmjeh. Radost. Jesam i hvala Tebi. Kome?Kako da ti kažem kome? Dođi, pa vidi. Vidi srcem i dušom. Od takovih spoznajnih trenutaka nastupile su promjene u viđenju svijeta. Viđam živote mnogih drugih nesvijesmih sebe, ali ispunjen. Viđam da pogriješe, a ne vide zašto. Često su mi ljudi govrili da sam flegma i da me ništa ne dira. Nisu vidjeli prostore duše. U tom božanstvenom svijetu postojanja života imam odnos prema spoznatim vrijednostima. Svijet se odražava u mojem djelovanju i zahvalan sam na tome. Stanja postojanja stvaraju osjećaje i potrebe. I to su osjećaji. Znam da su izvana i da ovise o zajedništvu. Imam odnos prema tome. To je više od mene. Vidim kako moje raspoloženje mijenja i taj odnos. Molio sam za viđenja, a ona uključuju stanja u meni. Ne može se vidjeti sklopljenih očiju. Ulazio sam u svijet molitva i zahvale. Gdje i kome? Onome po kome postojim. Kako, kada je i to dio zajednišzva. I opet bi došao do točke radosti. Radosti koja kao da dolazi iz vanprostora i vanvremena. Stanje nesputane radosti. Ti koji Jedini jesi, i po Kojem jest i osjećaj mojega poštovanja, Tebi jesam. I sada čujem riječ straha i strahopoštovanja. Čujem da trebam mijenjati stav. Kako ljudi moji? Za to se obratite Jedinom po kojem ste i vi. Vidite li to? Vidite li zajedništvo postojanja? Vidite li ljubav koja sav svijet drži? Znadete li što je strah? Strah je neznanje i bijeg od istine. Strah je sklanjanje očiju od svijetlosti koju ne razumijete. Sreh je onima koji ne vide i neznaju, a zašto onda njime ići prema ljudima koje dobrota nosi, a svi mogu tako, a i sve živo, a i svijet sav. Učiti treba ljude voljeti život i svijet. Bog jest ljubav. Gradimo svijet po željama svojim. Vidite li da li je to u planu Gospodnjem onako kako su vam želje? Život ima čimbenik vrijeme. Kao živi, računate li i sa time? I još nešto vrlo značajno, što mnogi će moći vidjeti ako žele. Sin Božji Isus razapet je i na izvršenje toga praćen pogrdama, pljuvanjem i kamenovanjem. Ni u takovoj situaciji se nije odrekao ljubavi prema Bogu, a i prema svima koji čine Njegovu cjelinu. To su bili i oni koji su ga kamenovali i pkjuvali. Pokušajte nakratko biti Isus. Vi bi strahom na taj puk. To su ljudi koji neznaju što rade. Učiti ih treba ljubavi, a ne strahopoštovanju, jer stvoreni smo ljubavlju. Ljubavlju Gospopdnjom za Ljubav svijeta. Ja neću mijenjati stav. Ta ni ovo nije 'moj stav' što je sada. Ja volim i voljeti ću. I vas koji mislite da sam u krivu. Molim za vaše prosvjetljenje. Svi smo mi djelovi u svijetu zajedništva i što više to prihvaćamo i volimo svijet odričući se samosvojnosti, više jesmo... po Istini i po Ocu našemu, a on jest Ljubav. Kada će doći silnik i uništiti vam želje, što čete činiti? Što činite kada prisvajate živote svinja, krava, konja ...? I za kraj. U Božjem svijetu straha nema. Strah je ljudska tvorevina, a i nekih drugih vrasta. Bojim li se? Da, povremeno, jer čovjek sam, ali ustrajem u prihvaćanju ljubavi po kojoj sav svijet postoji. Mogao sam ne komentirati. Mislio sam, ali blogeri smo. Govorim o životu kako ga vidim i osjetio potrebu kazati svoje viđenje. Zar sam time koga napao ili mi se mora pružiti pomoć? E, da, Bog nema zakone. Imaju ih ljudi. Za sada toliko ja o tome. Prijatelji dragi srdačan pozdrav i voli vas vaš Mladen ... :) |
Ustvari, tak je to nekak bilo
- 11:52 -
Komentari (23) -
Isprintaj -
#
|
Zagledan u misli svoje ispraćam vrijeme. Viđam ga promjenama okruženja tijela. Osjećam zrak. Zvukovi neki dopiru podražujući osjetilo zvuka. Razvilo se upravo s namjerom registriranja promjene položaja čestica zraka. Postao je to čitav sklop određene namjene, a to je hvatanje i prepoznavanje ritmičkih promjena. Prepoznaje se tako razlog nastanka tih promjena, a time se oslikava okolina u kojoj jesam. Svijetlost je još jedan put prepoznavanja okoline. Kao da sam čitav prilagođen prepoznavanju okoline. Opstanak života čovjekovog oblika tražio je put i eto me ovdje. Jedan sam od nebrojenih uzoraka toga grčevitog nastojanja da se bude. A ja, sada, smireno puštam da sve to ide svojim putem. Kao da mi ništa ne prijeti. Meni, opstanku mome. Milioni godina grčevite borbe tek tako. I gušter na suncu nepomično hvata zrake sunca. I ja kao i gušter hvatam, ali što? Da, što? Milionima godina se jurilo da bi se opstalo. Bježalo se pred zvijerima, hvatala se hrana, borilo se za parenje, sklanjalo se pred prirodnim nedaćama... Zajedno sa time se gradio i sustav prepoznavanja opasnosti. Od primitivnih porodičnih zajednica organizirali smo se u čopore. Bilo je tako lakše oduprijeti se nedaćama, a i obavljati poslove u organiziranom načinu života. Neki dijelovi neophodnih načina prepoznavanja okoline više nisu bili toliko potrebni. Sigurnost u čoporu stvorila je novu kvalitetu. Bilo je i vremena za odmor, za postojanje bez veće bojaznosti. Prirodno je bilo da najmoćniji pojedinci vode skupine. Oni su ulijevali sigurnost, a u slučaju sukoba s drugim čoporima ili vrstama oni bi odrađivali največi dio posla. Njihov stav je najčešće bio stav čopora. Spajali su se i čopori u veće zajednice. Činilo se to voljom vođa. Ako bi došlo do sukoba čopora, pobjednički bi vođa preuzeo poraženi čopor. Naravno da je bilo bolnih situacija uz bespoštedne eliminacije nekih od članova poraženoga čopora. Razvijala se i tehnologija. Bilo je pojedinki koje su snalažljivo koristile razne predmete, a i onih koji su too prihvaćali. Mijenjao se čovjek i način života. Razvile su se velike zajednice. Donedavno je organizacija ličila čoporu. Vođe su sve odlučivale, čak su ponegdje smatrani i božanstvima. Sukobi nisu nestali. Postoje i danas. Vođe često i same misle da sve smiju i mogu. I evo nas tu smo gdje smo. Takvi smo kakovi jesmo. Sustav održanja i prepoznavanja okoline stvorio nas je na taj lik. Ima i drugih oblika života. Na putu razvoje negdje su nastale male razlike koje su uvjetovale drugačije puteve. I pored toga svim vrstama je karakterističan spomenuti sustav koji se razlikovao i uvejtima podneblja. Sjedim ja, sada, gledajući misli svoje; ja jedinka jedna, nakon miliona i miliona godina stvaranja. Kao u loncu vrele vode nastade sve ovo. Ama, i pitam se što. Gledanje mi nastalo sistemom obrane opstanka, a ja bi vidjeti htio što je to. E, pa, senzori mi baš i nisu podešeni za to. Čudno da sam se zapitao tako što. Desi se i to čeprkajući po poljima mogućnosti ovako razvijenog sustava. Vidim da u tome nisam usamljen. Ima ih čak i podosta koji tako lutajući kroče u područja neka nova. Našao sam se ko u mraku. Zvuk je zvuk, svijetlo je svijetlo, toplina je toplina ... i sve tako. A što je sve ovo? U čemu i što sam? Ne želim robovati nekim viđenjima senzora. Uvijek je to necjelovito, a time to nije to. Dobro, onda ću to odbaciti. Dakle, vid jok, sluh jok, opip jok, ... jok, jok, jok .... Pa što onda? Ko da neki crvić ili još manje pokušava nešto. Nešto za što nije određen, nešto za što nije napravljen, nešto za što se nije razvio. Kao da želim otvoriti neke nove oči za vidjeti nršto što sada mi izgleda kao da ne postoji. Kao!!! Ta misao o razvoju mi daje vjere da ima i ono za što se razvio nisam. To je jače i od načina na koji sada vidim svijet. Ima još puta za promjene sebe. Malo sam se osvrnuo na način postojanja. Spomenuo sam u prošlom postu da ću napisati o nekim problemima koji kod nas postoje. Da bi to bolje razmeli, dobro je setiti se kak smo nastali. O tom sam sad malo u ovom postu razmišljao. Sve vas lepo pozdravlja i voli vaš Mladen ... :) |
O sitnicami
- 14:32 -
Komentari (28) -
Isprintaj -
#
|
Mi prijatelj na poslu nedavno pokazal nekakve čudne očale. Došel je kod mene i veli mi: 'Daj probaj ove naočale.' Znal je da jedva vidim. Radi kak tehničar na PC-ima i podešaval mi je ekran, da bi kolko-tolko videti mogel. Zna i da čitam na kompu tak da kopiram u word i jako povećavam. Našel je negde na internetu informaciju, ali mu je prije toga njegov prijatelj poklonuil, baš te očale, kaj mi ih sada pokazuje. Del sam ih za vuha i na nos i pogledal kroz njih. Em skor niš iovak ne vidim, a sad još i očale kaj imaju crno staklo s puno malih rupica. I sad, da bi kaj uopće videl, moram kroz te rupice gledati. Prvo kaj sam pomislil je bilo, da je to ludo. Ne vidim i još da si otežam to stanje. Veli on:'Samo probaj; buš videl. To ti je ajurvedska medicina. U Ibdiji još i danas tak popravljaju vid, a sve je popularnije u svijetu. U Europi je sve više toga. Tu kod nas još uvek su poteškoće z tim, al bumo vidli na internetu gde se može nabaviti.' Njemu ja verujem. Znam da je dobar čovek. I trudim se ja gledati kroz te rupice. Skužil sam da je najbolje opustiti se, pa nek oči i mozak sami delaju. Ti vrapca, kak gledim pomalo sam i zaboravil na rupice. Ono slike kaj sam videl bilo je nekak skor bez magle i videl sam kontraste. Dobro, ni bilo savršeno, al dost bolje nek bez tih očalih. Ja ne bi bil ja, da nisam odmah počel v glavi premetati o čemu se tu dela. Nemrem samo tak prek toga prejti. Znam da sliku, prek svetlosnih zrak, delaju oko i mozak. Živci i mišići pomažu prenos impulsa i rad oka. Mozak finišira. Ono kaj dobi, z tim osmisli, kolko može, ono kaj se gleda. Ranije sam navek fokusiral. U novije mi vreme to probleme dela, jer se sredina vidnoga polja jako pokvarila i vidi samo mahlu. Ono kaj se vidi, vidi se okolo, po rubovima vidnog polja. Kak su oštećenja po malo svagdi, poremećen mi je kontinuitet slike. Tak je to kad oči same delaju. Z ovim očalama sam sad odmah dobil diskontinuitet s tim rupicama. Da, al sad mozak ima nekaj konkretno. Ima tu mrežu s rupicama. Bila je nekakva mreža i s oštećenjima očih, i sam se nadal, da bu mozak prepoznal matricu oštećenja. Nekak to ni išlo. Pital sam se zakaj. Zgledi da to ni baš fiksno. Oko se miče i z tim menja matricu i njen položaj. Za mozak je to puno komponentih kaj sliku kvariju. Z ovim očalama, kak prvo, nema više fokusiranja i eliminira se loš utjecaj sredine vidnog polja. To već donosi poboljšanje gledanju. Mozak prepoznaje jednu stabilnu matricu. To je ova od rupica na očalama. Riješava je, kolko vidim, sa lakoćom. Tu je psihološki momenat, a i više od toga. Mislim da je to ujedno i putokaz u procesu gledanja. Ni mozak bez veze. I on je živo biće. U našem životu i čuda se z njim delaju. Kaj sam skužil? Kad prestanem fokusirati ili to smanjim i ona matrica kaj je od pogreških oka, se ne miče ili se manje miče. Vježbam se tako gledati mirnim okom. E, tu je ono glavno. Mozak bu mogel sada delati s tom mirnom matricom grešaka oka. Znate kaj? Divim se ljudima, kojih jako puno više ni med nami. Nekada davno u Indiji, još prije Budhe, bilo je razvijeno poštivanje života i nauk dobrote. Bilo je mudrih ljudi, kojima danas traga nema. Da, traga imenom, ali ja ih nalazim npr. u ovim rupičastim očalama. Tak su mi čak i bliže, nek da mi ih se predstavi nekim imenom. Na kraju, pa svi smo mi bezimeni. Takvi smo se imenima okitili ili su nam ih drugi dali. Ono najiskrenije i najistinitije, nema ime. Ono jest i po tome jesmo. Prijatelj i ja smo u petak skoknuli do 'Bio-rame' u Dugavama. Dogovorili smo se sa Goranom da se bumo našli van uredovnog vremena, jer mi isto radimo. Čovek je pristal bez problema. Još smo si z njim i pospominjali. Sve mi tio dalo misliti o jednom puno većem problemu, koji kod nas postoji. O tomu bum u sledećem postu. Fala vam meni dragi ljudi kojih više nema. Našao sam vas u ovim očalama. Ono po čemu ste Istinom bili i po čemu jest Istina Vaša i sada poštujem. Fala vam velika .... Prijatelji dragi puno je sitnica kaj nam život gradiju. Donose ih i nose ljudi, životinje, biljke i... Mnoge dobre ni ne vidimo, a zaslužuju našu hvalu. Dobrota je tu med nami. Treba samo malo bolje oči otpreti. Pozdravlja va i voli vaš Mladen ... :) |