Ovaj post stavljam potrebom očitanja svoga na komentare u blogu 'evamđelje u molitvama' i ovome mome. Kao i nekoliko puta ranije sam reagirao na predstavljanje straha i strahopoštovanja kao pozituiivne kategorije odnosa prema Bogu.
Ovoga puta mi je skrenuta pozornost na potrebu mijenjanja moga stava u odnosu na to.
Stvoren sam takav u svijetu tome, vremena toga. Čine me nebrojeni čimbenici i tako određuju moju takvost. Život je oblikovao moju svojnost po kojoj sam to što jesam. Trudio sam se stalno spoznati svijet i sebe. Vrlo brzo sam vidio puno apsurda prihvaćanjem stvarnosti na uobičajen način. Najveći su beskonačnost, stvaranje svijeta, prostor i puno toga još. To su ljudi prihvatili kao takovo i većinom zatrli ikakav pokušaj razjašnjenja i viđenja pravih vrijednosti. Kao da im nije dato. Možda i nije, ali to tako se čini kao stanje, ali ne i kao svijest o vrijednostima toga i u tome. Ja nisam prihvaćao takove zaključke. Oduvijek sam se trudio spoznati i vidjeti. Takav sam.
U okruženju sam često nailazio na autoritete, a oni su to po mišljenju onih koji ih pokazuju. Nikako mi nije bilo jasno zašto bi nešto morao prihvatiti zbog nekog autoriteta.
Sistem autoriteta bio je pogodan za stvaranje hijerarhija. Ljudi su si tako nastojali osigurati prevlasti.
Nisam imao iznimaka, pa ni u području koje sa velikim strahopoštovanjem nazivaju vjerom i religijom. Mnogi ne vide razliku između ta dva pojma. Čuo sam za Boga kao maleni i često se pitao tko je taj? Nisam vjerski odgajan, ali u duhu poštenja i poštovanja izrazito jesam. Uvijek mi je važno bilo da kome ne nanosim nepravdu ili bol. Često sam tako odustajao i od nelih meni dragih.
Nisam išao u crkvu, osim par puta turistički, nikada. Niti danas ne idem.
Pokušati ću sada predstaviti moje poimanje Boga. Ono se stvaralo u meni mojim predodređenjima datim kroz moje stvaranje nilionima godina, a i načinom moga nastojanja razumijevanjem i gledanjem na istinu. Uvijek sam bio aktivan dušom u tome.
Znam da postojim u svijetu i da za sve mogu zahvaliti svijetu po kojem sam postao. Slično su postali i moji roditelji i sve živo i 'neživo' u svijetu. Na taj si način ne uobražavam da sam netko tko išta mijenja, ali da život promjenama ipak dijelom ide i kroz moju svijest. Gledajući tako uvidjeo sam jedinstvo postojanja. Ništa na ovme svijetu ne može postojati bez svega ostaloga u svijetu. To viđenje me dovelo do poštovanja prema svemu. To ne znači moje isključenje, već stanje svijesti.
Upravo to jedinstvo, ta cjelina, taj odnos djelovanja i postojanja vidim kao božanstveni plan života. Plan taj je i širi, ali meni čovjeku jest viđenje u okvirima mojih moći viđenja.
Nešto sada ovdje djeluje čudno. Živi smo i odlučujemo o svojim postupcima, a sve ipak ovisi o svemu drugome. Kao da je određeno van naše volje. Da, stvarno tako izgleda. Trebalo bi samo odustati gledati dalje, kao većina, i to prozvati voljom Božjom i strahopoštovanjem činiti strvari unutar datih okvira. To, nažalost, nije svijest, već prihvat strahom. On ne stvara i stran je ljubavi. Namjerno spomenuh ljubav, jer ona je smisao cjeline u kojoj postojimo.
Pa da krenem dalje. Stati ja ovdje nisam mogao, a niti mi je odgojem data vjerska zabrana ili strah. Nadamnom je bila samo istina postojanja i nju sam tražio. Znao sam da istina jest i znao sam da prave vrijednosti postoje. Vidjevši zajedničko djelovanje cijeloga svijeta, shvatio sam ovisnosti u njemu. Kako onda mogu išta uraditi svojom voljom? Činilo mi se da ništa ne mogu, jer sve ima razlog. Mislio sam kako ću podići ruku svojom voljom i vidjeh kao da se prepirem s nekim u svojoj dubini, u svojoj osnovi. Ta i to želim činiti određenošću po zajedništvu. Kao da sam pokušao otvoriti oči kojih još nisam svijestan. Dobro, ali ja ipak jesam. Osjećam se. Bili su to trenuci pred otvorenim vratima novih viđenja. Zaustavljena miasao, zaustavljeno djelovanje. Rade samo osnovne funkcije, a misao kao da je sebe razgradila. Osjetim iz dubine sebe, iz duše podržane srcem, iskreni osmjeh. Radost. Jesam i hvala Tebi. Kome?Kako da ti kažem kome? Dođi, pa vidi. Vidi srcem i dušom.
Od takovih spoznajnih trenutaka nastupile su promjene u viđenju svijeta. Viđam živote mnogih drugih nesvijesmih sebe, ali ispunjen. Viđam da pogriješe, a ne vide zašto. Često su mi ljudi govrili da sam flegma i da me ništa ne dira. Nisu vidjeli prostore duše.
U tom božanstvenom svijetu postojanja života imam odnos prema spoznatim vrijednostima. Svijet se odražava u mojem djelovanju i zahvalan sam na tome. Stanja postojanja stvaraju osjećaje i potrebe. I to su osjećaji. Znam da su izvana i da ovise o zajedništvu. Imam odnos prema tome. To je više od mene. Vidim kako moje raspoloženje mijenja i taj odnos. Molio sam za viđenja, a ona uključuju stanja u meni. Ne može se vidjeti sklopljenih očiju. Ulazio sam u svijet molitva i zahvale. Gdje i kome? Onome po kome postojim. Kako, kada je i to dio zajednišzva. I opet bi došao do točke radosti. Radosti koja kao da dolazi iz vanprostora i vanvremena. Stanje nesputane radosti. Ti koji Jedini jesi, i po Kojem jest i osjećaj mojega poštovanja, Tebi jesam.
I sada čujem riječ straha i strahopoštovanja. Čujem da trebam mijenjati stav. Kako ljudi moji? Za to se obratite Jedinom po kojem ste i vi. Vidite li to? Vidite li zajedništvo postojanja? Vidite li ljubav koja sav svijet drži? Znadete li što je strah? Strah je neznanje i bijeg od istine. Strah je sklanjanje očiju od svijetlosti koju ne razumijete. Sreh je onima koji ne vide i neznaju, a zašto onda njime ići prema ljudima koje dobrota nosi, a svi mogu tako, a i sve živo, a i svijet sav. Učiti treba ljude voljeti život i svijet. Bog jest ljubav. Gradimo svijet po željama svojim. Vidite li da li je to u planu Gospodnjem onako kako su vam želje? Život ima čimbenik vrijeme. Kao živi, računate li i sa time?
I još nešto vrlo značajno, što mnogi će moći vidjeti ako žele.
Sin Božji Isus razapet je i na izvršenje toga praćen pogrdama, pljuvanjem i kamenovanjem. Ni u takovoj situaciji se nije odrekao ljubavi prema Bogu, a i prema svima koji čine Njegovu cjelinu. To su bili i oni koji su ga kamenovali i pkjuvali. Pokušajte nakratko biti Isus. Vi bi strahom na taj puk. To su ljudi koji neznaju što rade. Učiti ih treba ljubavi, a ne strahopoštovanju, jer stvoreni smo ljubavlju. Ljubavlju Gospopdnjom za Ljubav svijeta.
Ja neću mijenjati stav. Ta ni ovo nije 'moj stav' što je sada. Ja volim i voljeti ću. I vas koji mislite da sam u krivu. Molim za vaše prosvjetljenje. Svi smo mi djelovi u svijetu zajedništva i što više to prihvaćamo i volimo svijet odričući se samosvojnosti, više jesmo... po Istini i po Ocu našemu, a on jest Ljubav.
Kada će doći silnik i uništiti vam želje, što čete činiti?
Što činite kada prisvajate živote svinja, krava, konja ...?
I za kraj. U Božjem svijetu straha nema. Strah je ljudska tvorevina, a i nekih drugih vrasta.
Bojim li se? Da, povremeno, jer čovjek sam, ali ustrajem u prihvaćanju ljubavi po kojoj sav svijet postoji.
Mogao sam ne komentirati. Mislio sam, ali blogeri smo. Govorim o životu kako ga vidim i osjetio potrebu kazati svoje viđenje. Zar sam time koga napao ili mi se mora pružiti pomoć?
E, da, Bog nema zakone. Imaju ih ljudi.
Za sada toliko ja o tome.
Prijatelji dragi srdačan pozdrav i voli vas vaš Mladen ... :)
Post je objavljen 11.01.2009. u 14:04 sati.