ponedjeljak, 29.12.2008.
udaljenost / blizina
stiže mi porukica na mobitel
postala sam ovisna o mobitelima kao sredstvima komunikacije
moj mobitel pun je porukica
i lijepih i tužnih
nemam ih više gdje spremiti
a ne mogu ih obrisati
ne želim.
tako smo si malo barem bliže
svaki put kad ih pročitam
a čitam ih kad god mi nedostaje
što znači stalno
pa kad vidite jednu luđakinju po Osijeku
kako hoda gradom i bulji u mobitel
i pri tome ima razniježen izraz lica
to sam ja :))
al što ću, takva sam
i čitam jednu današnju:
'dolazim kući
i gledam naš bor
naše kolačiće
naš mali krevetić
gdje smo priljubljeni
jedno uz drugo spavali
pepeo u kaminu
vidim te posvuda
ljubavi moja'
- 16:41 -
nedjelja, 28.12.2008.
Baggage tracking reality show
prvi Božić koji sam provela izvan svog doma.
puno toga po prvi put proživjela sam ove godine
pa onda niti ovaj Božić ne bi trebao biti iznimka :)
pa tako uputili smo se Micko i ja
s koferom punim raznoraznih slavonskih delicija put Bruxellesa
i nakon dana provedenog u Zg nastavili svoje putešestvije
avionom do Bru gdje smo nakon par sati napokon i stigli
dočekali su nas ondje veseli i sretni kao da nismo niti dugo bili odsutni :)
djevojčice (dva bigla – Barbie i Zara) skakale su od sreće
i umiljavale se žicajući već pri mom dolasku odlazak u šetnju šumom,
našu standardnu dnevnu proceduru;
dragi mladi bračni par, prijatelji s kojima sam ondje često,
većinu vremena provodili su u bolnici gdje su drugi dan nakon mog dolaska
postali sretni roditelji malog Lucasa, svog prvog sinčića :)
naravno, i mi smo pola vremena bili s njima iščekujući rođenje malog djetešca
te nakon toga priželjkujući da što prije iziđu iz bolnice
kako bismo mogli Božić provesti svi zajedno;
njihovi roditelji koji su doputovali izdaleka također su bili ondje
samo da bi bili pri veselom događaju rođenja svog prvog unuka
i da bi proveli jedan drukčiji Božić;
s novom djelatnicom u tamošnjoj firmi
provela sam jedno cijelo prijepodne u shoppingu,
zajedno smo tankale gorivo uz pomoć djelatnika benzinske postaje
(ah, što da vam kažem, dvije plavuse na benzinskoj
koje ne znaju otvorit spremnik za gorivo na mom novom automobilu)
i umirale od smijeha obilazeći trgovine te provele se stvarno dobro;
moj dragi koji je radio radio radio i radio
i pokušavao ipak pri tom što više vremena odvojiti za mene
te ja koja sam bila time još uvijek nedovoljno zadovoljna
i pokušavala mu objasniti da je i meni posao na prvom mjestu
kao što je već godinama njemu pa tek onda sve ostalo,
no ipak Božić je Božić
i da bez obzira na tek jedan neradni dan u Belgiji
nisam željela ovaj blagdan dočekati radno
i u zadnji tren obavljati kupovinu, objede, kolače,
na trčečki proslavljati Božić, odrađivati ga.
i nakon početnog neslaganja u stavovima
pretpostavljam da je želja bila ugoditi mi
pa smo se onda potpuno drukčije organizirali
i tek onda za mene je počeo onaj pravi duh Božića :)
kupovina bora na Badnjak, nove kuglice i kićenje bora,
pakiranje poklona, vatra u kaminu, svjetlost svijeća, miris naranči i kuhanog vina
vratili su u kuću ugođaj topline koji je pomalo nedostajao.
kako naravno u kući nije bilo
niti vage za kolače niti miksera niti mlina za orahe
sve to trebali smo nabaviti
prije nego je kuća zamirisala po prvim kolačima.
a onda se odjednom napunila dragim ljudima, smijehom i veseljem :)
gosti su isprobavali domaću rakiju od oraha,
gušili se u pečenoj punjenoj purici i domaćim mlincima,
i nisu vjerovali da su kolači koje sam pravila domaći
a ne kupljeni gotovi u trgovini (ah, nije da se hvalim),
pitali kad sam sve to stigla pripremiti
i tražili da pravim repete prije nego odem nazad u Hr.
pa sam tako noć prije odlaska pravila još jednu seriju kolača
kako bi mogli u njima uživati i nakon što odem doma :)
naravno, na božićno jutro otvarali smo poklone i veselili se istima.
moje srce bilo je ispunjeno srećom :)
i ne samo moje, što mi je posebno drago.
tih par dana tako je brzo proletjelo
a ja sam svaki dan živjela uz prisutan strah da već sutradan idem kući
te sam brkala dane, datume, sate, minute,
vrijeme je letjelo.
naravno, nama 24 sata u danu nisu dovoljna
pa smo svaku noć (točnije jutro) lijegali oko 3, 4 ujutro
spavali do 8 ili 9 i pokušavali što više iskoristiti dan.
ipak trebalo se spakirati i krenuti nazad, ponedjeljak je za mene radni dan.
uz rečenice tipa „ostani, kao da se moraš vratiti nazad“
bilo je još teže potrpati sve u kofer.
toliko puta sam pomislila koliko ga u stvari volim,
ogroman je, čak ne stane u svaki gepek automobila
no volim ga takvog crvenog, i kad je pun i kad je prazan
u njemu uvijek dovoljno mjesta i za pokoju vješalicu :)
otpratili me na avion nakon tek sva sata prospavana u toj noći
i u rano jutro preko Frankfurta bila sam na putu doma.
stigla u zagrabačku zračnu luku i opet kao prava plavuša
(ali ovaj put mudrija, poučena vlastitim iskustvom)
nakon kontrole putovnica uputila se prema mjestu gdje podižemo prtljagu,
uzela kolica da ne teglim i Micka i kofer te sjela, jer čekanje zna potrajati
(zbog jednog takvog nedavno mi pobjegao bus za Osijek)...
i kako su četiri aviona sletjela iz Fra u Zag
sigurno je bilo potrebno malo više vremena da se istovare (barem sam ja tako mislila)
pa tek kad se izvrtila pokretna traka po ne znam koji put
i kad je ostalo tek nekoliko optimista u njezinoj blizini
i dalje iščekujući svoje torbe i kofere
otišla sam do odjela za izgubljenu prtljagu
gdje je već bio popriličan red sa preko tridesetak ljutih putnika
istog problema kao što je moj – nema nam kofera.
nakon ispunjavanja nekakvog formulara zajedno sa službenicom
shvatih da ne vrijedi čekati kofer,
da mi je Micko prioritetniji jer je od jutra na putu
i da ćemo tek navečer biti doma, nastavila sam put Osijeka.
uz kopiju formulara rečeno mi je kako mogu i sama pratiti putem interneta
gdje mi je kofer ako odem na podcrtani mi link te upišem tražene podatke
te da postoji telefon na koji mogu provjeriti također novosti u potražnji dragog mi kofera.
tek tada pomislih kako malo pažnje posvetimo svojoj prtljazi
jer u njoj nosimo vrijedne stvari a na sigurnost istoga ulažemo jako malo.
počela sam zbrajati vrijednost stvari koje su se nalazile u njemu
i došla do iznosa nekoliko mojih mjesečnih plaća
te pomislila kako mi neće biti lako obnoviti odjeću i obuću ako ovu izgubim.
ne radi se o nekoj skupocjenoj odjeći i obući
(da ne pomislite da sam neka šminkerica koja pati od marki)
no ipak, bilo je tu kaputa čizama, haljinica, cipelica, vunenih vestica,
odjeće i obuće za tjedan dana, lijepih stvari koje bi mi nedostajale.
a kako ja plačem i nad cipelama,
možete zamisliti koliki gubitak bi ovo bio za mene :)
pa tako, uputili smo se busom u Osijek,
a prije toga umirala sam od straha hoće li me vozači pustiti u isti
jer navodno mačke se ne mogu prevoziti autobusom, samo vlakom.
pa je bilo app (ako prođe prođe) a ako ne, idemo na vlak.
i ipak, ukrcali se, krenuli s vožnjom
a ja iako nisam imala dostupnost interneta znala sam tko je imao
te zamolila da umjesto mene potraži kofer.
kako novih informacija nije bilo na netu, nazvala sam dani mi broj telefona
i prvo čula nekoliko puta već tako dobru snimljenu poruku
„trenutno su svi operateri zauzeti, molimo nazovite poslije“
a kad sam nakon upornog nazivanja napokon dobila normalni signal
netko s druge strane slušalice samo ju je podigao i brzo spustio :)
možete zamisliti moje veselje u busu :)
pa sam saznavši broj zračne luke Zagreb nazvala isti
i od operatera dobila nekakav drugi telefonski broj na kojemu se javila djelatnica
i od mene tražila hrpu informacija.
naravno, u busu se sve čuje
pa je pola autobusa pratilo također događanja s mojim koferom :)
bilo je to kao reality show gdje smo iz sata u sat saznavali nove informacije
je li pronađen, gdje se trenutno nalazi,
kojim avionom će stići u Zagreb, kad će stići i kako do Osijeka,
pa su i sami putnici u busu palili svjetla da mogu pročitati šifre dane mi na formularu,
tješili me da će se kofer pronaći i da će sve biti u redu,
raspitivali se kako je Micko podnio put.
pa evo kako je podnio, jako dobro,
bio je miran i tih kao bubica cijelim putem,
(za razliku od našeg putovanja automobilom
kad je bio toliko glasan – granica izdržljivosti
i pokušavao cijeli put provesti u mome krilu
bez obzira na činjenicu da sam većinu vremena vozila)
tek nekoliko puta izišao je iz svoje nove putne kutije,
jedva dočekao da dođemo doma
i sad trenutno dok ovo pišem leži na obje moje ruke i pola tipkovnice
iako ga već po ne znam koji put molim da promijeni mjesto
jer ovako s vremena na vrijeme pojave mi se cijeli redovi
jednog ili dva slova na koje je prislonio svoju glavu ili šapu :)
naravno, kako smo bili crknuti od puta oboje,
nedjelju smo skoro cijelu prespavali i pola dana čekali kofer
koji je napokon stigao u jednom komadu doma :)
ponedjeljak je novi radni dan.
svima onima kojima nisam čestitala Božić
činim to sad, s malim zakašnjenjem :)
nadam se da ste ga proveli u krugu svojih najmilijih.
nadam se da ste pod bor dobili poklone koji su bili darovani od srca
i da su izmamili osmijehe na vašim licima i sreću u vašim srcima :)
- 22:05 -
četvrtak, 18.12.2008.
dragi moji
tek sam se vratila s puta
a opet putujem.
ovaj put privatno,
sebi za dušu :)
sutra krećem za Belgiju.
i vodim Micka sa sobom :)
jučer smo išli u kupovinu isprobavati za njega putne torbe,
odnosno torbu u kojoj će on putovati.
naravno, bio je prava atrakcija u Pet shopu :)
djelatnici i kupci prilazili su mu i fotografirali ga
a on kao maneken, samo se namještao :)
ondje živi jedna mačka, malo su se samo ponjušili
nije ga baš previše zanimala :)
a onda je naišao jedan mali mali psić koji je veličinom njegova trećina
i nije ga uopće doživljavao kao psa :))
pa se nije dao smetati, ni malo :)
ptičice i ribice u trgovini jako su ga zanimale :)
bio je već jednom u Belgiji sa mnom
no išli smo automobilom.
a sad prvi put leti avionom :)
držite fige da sve bude u redu!
ostajemo ondje malo više od tjedan dana.
nadam se lijepom Božiću iako je van mog doma :)
kako se možda neću moći javljati redovito
želim vam svima sretan Božić!
ispunjenje svih vaših želja!
možda malo ranije, no bolje nego da zakasnim :)
ili zaboravim :)
ili između pečenja kolača
trčim do kompjutera napisati vam koje slovo :))
moji dragi prijatelji
opskrbili su me svime i svačime
kako bih ponijela ondje
barem mali tračak naše domovine, običaja.
pa tako nosim domaće mlince s jajima,
rakiju orahovicu,
domaću šljivu :)
još bi oni svašta potrpali, no znate mene
trebala bih imati onaj supersack da u njega sve stane :))
posebno što sad kofer dijelim sa Mickom :)
a on je zahtjevan
hrana deset okusa, bombončića tri vrste, pasta, četka, igračke,...
znam, neki će se od vas smijati
jer manje posla i brige imaju oko svoje djece
no on je moj ravnopravni član obitelji :)
samo što ne može teglit kofere pa ću ja teglit njega i kofer :)
no nije mi teško, samo da je sa mnom.
dragi moji
još jednom,
želim vam samo dobro, svima,
i da provedete lijep i miran Božić
u krugu svojih najmilijih :)
- 09:19 -
utorak, 16.12.2008.
wishes
zadnjih nekoliko godina (osim zadnje)
a nadam se ove da će se ipak dogoditi
na samu Staru godinu
nađem se s još dvije prijateljice na podnevnoj kavi u gradu.
i tad jedna od nas otvori zadnju stranicu
u rokovniku za još koji sat važeću godinu
i pročita što smo zapisale (svaka za sebe)
kao ciljeve koje smo poželjele da nam se ostvare do kraja buduće godine.
smijemo se ponekoj od napisanih želja
posebno iz razloga što od realizacije iste nema ni R :))
no poneka se ispuni, naravno našom zaslugom i trudom tijekom cijele godine
ili jednostavno poklopljenim zvijezdana, posloženim kartama
ili nečem već trećem na što nismo mogle utjecati.
ili jesmo? ;)
i nakon toga pokušavamo vidjeti
koliko smo u nekakvom postotku ispunile naše želje
a što nam se dogodilo potpuno nepredviđeno
i otišlo u nekom nepoznatom smjeru.
onda uzmemo novi rokovnik i na zadnju stranicu
ponovo napišemo plan želja za slijedeću nadolazeću godinu.
naravno, cilj je ostvariti što više a želje moraju biti realne :)
iako prošle na ovu godinu nismo se našle
pitam se što bih poželjela tada
i slažem u glavi što mi se sve tijekom ove godine dogodilo.
jako puno toga, najviše neočekivanog :)
jako puno ružnih stvari.
ali još više lijepih :)
bi li se te iste stvari nalazile na tom popisu?
ponekad pomislim kao kakvo dijete
da ako naglas izgovorim želju neće se ostvariti
samo zato što je izgovorena :)
ponekad je kao mantru ponavljam u sebi
pa kad se i ispuni
nije niti čudno zbog mog silnog ponavljanja iste.
nebrojeno puta u zadnje vrijeme
razni nepoznati ljudi pitali su me
jesam li pročitala knjigu "Tajna".
neki do tad nepoznati su mi je i dali, poklonili,
sa željom da je proslijedim dalje
što sam i učinila.
i pročitala naravno.
koliko sami utječemo
na stvari koje nam se događaju u životu?
što želimo?
sebi i ljudima oko sebe?
što ćemo poželjeti za slijedeću godinu? :)
- 15:48 -
nedjelja, 14.12.2008.
Venecija
skoro cijeli prošli tjedan provela sam u Veneciji.
poslom, naravno.
kad bi barem bilo tijekom godišnjeg..
no, nisam ja te sreće :)
a i nemam toliko godišnjeg :))
ostalo mi je još samo par dana (doslovno)
koje ne znam kad ću iskoristit
budući me nije bilo
u vrijeme usklađivanja slobodnih dana
pa ono što ostaje slobodno, moje je.
takav mi je valjda horoskop.
kao što neki od vas znaju,
Venecija je grad u jednoj od naših susjednih zemalja.
no, ja sam, da bih stigla u istu, putovala 12 sati
i to preko Beograda i Zuricha :)
ne pitajte zašto :)
recimo Budimpešta mi je relativno blizu.
recimo.
ovako, rano ujutro uputila sam se iz Osijeka
i nakon 3,5h stigla sam autobusom u Beograd.
unaprijed dogovoreni taksist me dočekao
i vozio do aerodroma.
dogovoren da bih manje platila prijevoz.
iz istog razloga nisam dobila račun.
pa sjedi koji sat u njihovoj zračnoj luci
u kojoj ne možeš ništa kupiti ako nemaš dinare :)
ili mijenjaj ili plaćaj karticom :)
pa kava, sok, kolač - karticom.
jer sendviči mi nisu baš nešto bili najs.
pa uzela kolač umjesto njega.
podignem koru na kolaču i ugledam
nešto se zeleni u jednom području kreme.
ma nemoguće plijesan,
na kolaču je današnji datum proizvodnje.
osim toga, kafić je pun,
pretpostavljam i velika potrošnja
pa ne može im valjda kolač dugo stajati.
ma možda mi se učinilo, probam kremu, fina je.
neće mi biti ništa od malo plijesni, one su zdrave :)
a nadam se niti od kreme (tipa 'trčkalice') :))
kad sam već pojela kolač
za susjedni stol sjeo je jedan stariji bračni par
i naručio sendviče koje sam i ja gledala.
krenuli su jesti i odustali na samom početku
te željeli reklamirati ih kao prokisle i stare.
konobar nije želio vratiti novce
jer na njima je današnji datum proizvodnje.
dooobro :)
nadam se samo da ću izdržat do odredišta
ne volim baš koristiti wc-e u javnim prostorima :)
prošla kontrolu, jednu, pa drugu
i završila u čekaonici koja izgleda kao karantena.
kavu popiti? nemoguće.
kupiti nešto? mission impossible :)
samo putnici
živčani kao pas
što više od pola sata moraju čekati za ukrcaj.
napokon dočekala let za Zurich.
odletjela, sletjela
i obzirom na ogromnu gužvu u ovoj zračnoj luci
taman stigla proći kontrolu i ući u avion.
Venecija.
super, napokon na kraju dana stigla :)
vozač čeka i tek tada upoznajem još dvoje putnika
koji su putovali sa mnom cijelim putem.
svi smo na istom projektu.
no dobro, stigla sam.
živa i zdrava (dajem sve od sebe) :)
hotel šljašti od svih mogućih venecijanskih ukrasa
(sve što se moglo kupiti negdje u gradu stavljeno je u predvorje hotela)
neka se nađe
neka odaje bogatstvom
bilo kakvim ;)
sobe, druga priča :)
tako male da jedva stane francuski ležaj.
kupaonica samo za jednu osobu
a dok sjedite na wc-u koljena vam udaraju o zid.
imam i kadu, aha :)
a imam i bide, i umivaonik imam ;)
i vrata na wc-u.
zašto to pišem?
jer ostale kolege nisu imale niti kadu
već pločice na podu koje su trebale predstavljati tuš kabinu
s kojih se voda slijevala po cijeloj kupaonici i sobi,
niti bide (?!? pa tvoja soba je luksuzna)
a vrata?
pa što će im, bolja je ventilacija prostora bez njih :)
mali hladnjak?
što je to?
televizor?
aaaa... ja sam ga imala u sobi ;)
tepih? imao je on i svojih boljih i čišćih dana.
posteljina je bila čista, priznajem :)
ajde, barem nešto.
komfor prvoklasan ;)
hotel s tri zvjezdice.
kad takvo što vidim
sjetim se svih onih Talijana
koji dođu k nama na more preko ljeta
i ne budu zadovoljni smještajem u našim hotelima
jer smatraju da za svoje novce trebaju dobiti više.
bila sam poslom.
i odradila sam svaku minutu provedenog vremena ondje.
naravno,
dobila sam dnevnice
koje su trebale pokriti troškove dnevnih obroka
budući nam je bilo plaćeno samo noćenje s doručkom.
naravno da jedna dnevnica pokriva jedan obrok ondje.
pri tom mislim na juhu, nekakvo meso, prilog,
čašu mineralne i čašu crnog vina.
nikakvo bahaćenje, nikakav luksuzni restoran.
posao, posao, posao, posao.
bila sam u Trevisu, kažu lijep gradić.
ne znam,
vidjela sam samo kako izgledaju dvorane za sastanke i istom mjestu,
u nekim od njegovih institucija, ništa više.
nisam stigla niti prošetati na 15 minuta gradom.
kavu popiti? ne.
kupiti nešto? ne.
morali smo nazad po završetku posla
jer nas je čekao autobus da nas vrati u 'prekrasan' hotel.
gladni i iscrpljeni, potrpali smo nešto u kljun
i strovalili se po svojim sobama.
sutra je novi radni dan
a mi smo stoka
koju dok je ovdje treba što više izmusti, iskoristiti.
prema tome, rano ustajanje i novi radni dan od ujutro od 7 do navečer do 20h.
bila sam ja i u Vicenzi ;)
otprilike isto sam je vidjela kao i Treviso :))
provod lud i nezaboravan.
ponovljena večer.
dobro, jednu večer su nas domaćini odveli na večeru :)
kako lijepo, debelo smo je zaradili :)
no sutradan opet rano ustajanje
jer je najavljen štrajk njihovih prijevoznika
pa prije 8 moramo biti već na odredištu.
super :)
nakon završenog radnog prijepodneva
i ručka kojeg nikome ne bih poželjela (hvala organizatorima)
poželjela sam obići malo Veneciju
jer bi mi bilo strašno biti sve dane ondje
a ne vidjeti grad.
a kako sam prerasla silna šopingiranja
iako sam gola i bosa (bok uz bok sa levant)
a ni moj budget to nije omogućavao,
turistički posjet gradu činio mi se puno prihvatljivijim.
kako su nas svi prestrašili s poplavama
i nemogućnošću hodanja po gradu,
odlučila sam otići sama
pa ako ne uspijem lako ću se vratiti nazad
u prelijepi hotel, ondje uvijek mogu biti.
još troje se ohrabrilo pokraj mene
i otišli do grada gdje smo proveli prelijepo popodne i večer
te se promrzli ali zadovoljni viđenim vratili u hotel na večeru.
sličice ćete moć vidjet za koji dan :)
i tako...
zadnja noć u hotelu
i opet, put pod noge,
no ovaj put nazad, domu svom.
venecijanski aerodrom, moja prtljaga preteška
dobrih 6 kg previše,
no ovaj put kataloga, prospekata, radnih materijala.
pa kako ne mislim mojoj Firmi plaćat
od svog novca 8 eura po kg preko
prebacila sam sve u papirnatu škarniclu :)
drugo nisam imala.
samo je bilo pitanje kad će mi pući ista i papiri se razletjeti :)
imala sam na povratku uz sebe jednu ženu sa istog projekta
koja se vraćala istim letovima kući
te je imala velike probleme s prtljagom.
koliko god sam joj pomagala da se manje uzrujava
i pokušavala olakšat joj povratak
toliko sam ja postajala sve živčanija
a posljedica je bila niti malo ugodna bol u želudcu
tijekom cijelog puta.
iako je ona bila 15tak godina starija od mene
ja sam brinila o njoj kao o mlađoj sestri.
bol se pojačavala mojim približavanjem u Bg
gdje sam već unaprijed znala
da neću stići na autobus koji je vozio za Osijek u 15h
jer mi je avion sletio sa 10 minuta zakašnjenja
a provjera putovnica i čekanje i podizanje prtljage trajali su sve do 14,50.
jadna, očajna, na kraju snaga
izišla sam iz zgrade aerodroma i pozvala prvi taxi.
na kraju, kako se uvijek dobro dobrim vraća
ta ista žena pozvala je svoje dvoje djece koji studiraju u Bg
da nas dočekaju i odemo zajedno na kavu
kako bi mi skratili vrijeme čekanja u trajanju od tri sata
do slijedećeg busa za Os.
mrzim čekanja, aerodrome, čekaonice, prljavštinu, kolodvore, javne wc-e,
nabacivanja nepoznatih ljudi,
uljudne razgovore kako bi vrijeme brže prošlo,
hotele, recepcije,
konobare, menije, brzu hranu,
bočice s vodom na putu,
neki miris u slučaju da mi pozli od smradova
maramice za obrisati ruke
nekakav kolačić od žitarica u slučaju slabosti
bolna ramena od remenja preteških torbi koje teglim...
kad bih mogla izribala bih svoju kožu nekom grubom četkom
pod mlazom vruće vode tuša
kad stignem napokon kući.
ako stignem kući.
valjda zato stojim pod tušem satima
i nakon radnog dana
dok ne istekne sva topla voda
dok mi koža nije crvena od vreline
dobro nasapunana i isprana..
skoro zaboravih,
papiri iz papirnate škarnicle razletjeli su se u avionu
kad mi ih je jedan od putnika pokušavao izvaditi iz pretinca za prtljagu iznad glava putnika
da bi uzeo svoje stvari.
desetak ljudi skupljalo ih je sa poda :)
potrpala sam ih u tanke plastične vreće
koje mi je sa čuđenjem udijelila stjuardesa
i pokraj sve prtljage još sam 6 kg teglila po rukama :)
naravno,
zaboravih reći da me svih ovih 5 dana pratila kiša,
gdje god sam bila :)
mene koja sam bolesna bez sunca :)
mene zimogroznu
koja sam bez imuniteta, s prekinutom terapijom zbog istog puta
i poluprehlađena krenila na put :)
kako je već bio mrak,
a ja više ni za što raspoložena
odrvenjela od hladnoće i teškog kofera
i polumokra od kiše
stigla sam na autobusni kolodvor dvadesetak minuta ranije
kako bih bila sigurna da ću u busu u 18 h sigurno biti.
i pri samom dolasku na autobusni kolodvor
prepoznao me vozač autobusa i dovezao autobus na stanicu
kako se ne bih smrzavala zajedno s ostalim putnicima vani.
kako zadnijh par godina stalno negdje putujem na različita odredišta
a dosta toga sam i busom proputovala, čovjek me zapamtio kao putnicu
i valjda se sažalio nada mnom kad me vidio.
i brinio o meni tijekom cijelog puta
jel mi hladno, hoću li popit čaj,
trebam li skočit do trgovine kupiti si nešto
dok stojimo na jednoj od stanica,
treba li me dovest direktno do kuće,..
naravno, ništa od tog nije mi trebalo,
samo sam željela što prije biti doma.
no ipak lijepo je znati da još uvijek ima dobrih ljudi
i među onima koje gotovo niti ne poznaš.
i da kad ti i ne ide baš najbolje u danu
bit će uvijek netko tko će ti pomoć proći ga
na jednostavniji, manje bolan način.
i gdje god putuješ,
u prvo selo ili neku daleku zemlju, milijunski grad
uvijek nešto novo naučiš
ponekad dobro, ponekad loše
- 13:21 -
ponedjeljak, 01.12.2008.
party time
slavio se rođendan.
u belžik.
u prelijepom dvorcu.
high class.
pa su i obroci bili u tom stilu.
mali, slatki, jako fini.
netko iz naših krajeva, posebno muškog roda, rekao bi:
"dobro, dosta bi bilo ovih predjela,
kad ćemo preći na glavno jelo, nešto konkretno?"
i piće.
crno vino taman po mom ukusu.
a i dobro mi za krvnu sliku :)
i posluga.
oblijeće.
koliko nas, toliko i njih :)
i gosti.
prošlo je par mjeseci od kad sam zadnji put minglala.
no bilo ih je nekoliko s kojima smo se lijepo zabavljali.
i obleka.
ah, nisam mogla odstupati, pa mi je kovčeg bio pun večernje toalete,
najveća briga bila mi je hoće li mi negdje na aerodromu isti nestati :))
i program proslave rođendana.
koncert klasične glazbe.
govori prijatelja i poslovnih partnera.
ljubavne pjesme nove supruge.
mala iznenađenja kojim je željela udovoljiti slavljeniku.
bio je presretan.
a pokloni.
puna dva stola slatkih paketa.
i mi.
imali smo svoj party unutar ovoga :)
jer smo bili sretni što smo zajedno
jer smo otvoreniji, temperamentniji,
manje "uštogljeni"
(svidjelo mu se što sam jednom riječju uspjela dočarati ambijent).
pa sam uživala :)
a grad...
zasjao, napunio ulice ljudima
napunio trgove malim kućicama
punim medenjaka, kolačića, čokolada, kuhanog vina, tople čokolade,
božićnih poklončića, ukrasa, detalja.
osjetio se duh Božića :)
a mi...
pjevali smo, šetali satima, razgledali,
degustirali, grijali ruke na čašama toplog vina,
jeli svježe ispržene krafnice,
puhali staub šećer jedno po drugome
imali svo vrijeme samo jedno za drugo.
bili smo u mnoštvu
no to mnoštvo nije postojalo,
nije nas smetalo,
samo nam je stvaralo još ljepši ugođaj :)
lijep vikend, jako lijep :)
- 16:56 -
