skoro cijeli prošli tjedan provela sam u Veneciji.
poslom, naravno.
kad bi barem bilo tijekom godišnjeg..
no, nisam ja te sreće :)
a i nemam toliko godišnjeg :))
ostalo mi je još samo par dana (doslovno)
koje ne znam kad ću iskoristit
budući me nije bilo
u vrijeme usklađivanja slobodnih dana
pa ono što ostaje slobodno, moje je.
takav mi je valjda horoskop.
kao što neki od vas znaju,
Venecija je grad u jednoj od naših susjednih zemalja.
no, ja sam, da bih stigla u istu, putovala 12 sati
i to preko Beograda i Zuricha :)
ne pitajte zašto :)
recimo Budimpešta mi je relativno blizu.
recimo.
ovako, rano ujutro uputila sam se iz Osijeka
i nakon 3,5h stigla sam autobusom u Beograd.
unaprijed dogovoreni taksist me dočekao
i vozio do aerodroma.
dogovoren da bih manje platila prijevoz.
iz istog razloga nisam dobila račun.
pa sjedi koji sat u njihovoj zračnoj luci
u kojoj ne možeš ništa kupiti ako nemaš dinare :)
ili mijenjaj ili plaćaj karticom :)
pa kava, sok, kolač - karticom.
jer sendviči mi nisu baš nešto bili najs.
pa uzela kolač umjesto njega.
podignem koru na kolaču i ugledam
nešto se zeleni u jednom području kreme.
ma nemoguće plijesan,
na kolaču je današnji datum proizvodnje.
osim toga, kafić je pun,
pretpostavljam i velika potrošnja
pa ne može im valjda kolač dugo stajati.
ma možda mi se učinilo, probam kremu, fina je.
neće mi biti ništa od malo plijesni, one su zdrave :)
a nadam se niti od kreme (tipa 'trčkalice') :))
kad sam već pojela kolač
za susjedni stol sjeo je jedan stariji bračni par
i naručio sendviče koje sam i ja gledala.
krenuli su jesti i odustali na samom početku
te željeli reklamirati ih kao prokisle i stare.
konobar nije želio vratiti novce
jer na njima je današnji datum proizvodnje.
dooobro :)
nadam se samo da ću izdržat do odredišta
ne volim baš koristiti wc-e u javnim prostorima :)
prošla kontrolu, jednu, pa drugu
i završila u čekaonici koja izgleda kao karantena.
kavu popiti? nemoguće.
kupiti nešto? mission impossible :)
samo putnici
živčani kao pas
što više od pola sata moraju čekati za ukrcaj.
napokon dočekala let za Zurich.
odletjela, sletjela
i obzirom na ogromnu gužvu u ovoj zračnoj luci
taman stigla proći kontrolu i ući u avion.
Venecija.
super, napokon na kraju dana stigla :)
vozač čeka i tek tada upoznajem još dvoje putnika
koji su putovali sa mnom cijelim putem.
svi smo na istom projektu.
no dobro, stigla sam.
živa i zdrava (dajem sve od sebe) :)
hotel šljašti od svih mogućih venecijanskih ukrasa
(sve što se moglo kupiti negdje u gradu stavljeno je u predvorje hotela)
neka se nađe
neka odaje bogatstvom
bilo kakvim ;)
sobe, druga priča :)
tako male da jedva stane francuski ležaj.
kupaonica samo za jednu osobu
a dok sjedite na wc-u koljena vam udaraju o zid.
imam i kadu, aha :)
a imam i bide, i umivaonik imam ;)
i vrata na wc-u.
zašto to pišem?
jer ostale kolege nisu imale niti kadu
već pločice na podu koje su trebale predstavljati tuš kabinu
s kojih se voda slijevala po cijeloj kupaonici i sobi,
niti bide (?!? pa tvoja soba je luksuzna)
a vrata?
pa što će im, bolja je ventilacija prostora bez njih :)
mali hladnjak?
što je to?
televizor?
aaaa... ja sam ga imala u sobi ;)
tepih? imao je on i svojih boljih i čišćih dana.
posteljina je bila čista, priznajem :)
ajde, barem nešto.
komfor prvoklasan ;)
hotel s tri zvjezdice.
kad takvo što vidim
sjetim se svih onih Talijana
koji dođu k nama na more preko ljeta
i ne budu zadovoljni smještajem u našim hotelima
jer smatraju da za svoje novce trebaju dobiti više.
bila sam poslom.
i odradila sam svaku minutu provedenog vremena ondje.
naravno,
dobila sam dnevnice
koje su trebale pokriti troškove dnevnih obroka
budući nam je bilo plaćeno samo noćenje s doručkom.
naravno da jedna dnevnica pokriva jedan obrok ondje.
pri tom mislim na juhu, nekakvo meso, prilog,
čašu mineralne i čašu crnog vina.
nikakvo bahaćenje, nikakav luksuzni restoran.
posao, posao, posao, posao.
bila sam u Trevisu, kažu lijep gradić.
ne znam,
vidjela sam samo kako izgledaju dvorane za sastanke i istom mjestu,
u nekim od njegovih institucija, ništa više.
nisam stigla niti prošetati na 15 minuta gradom.
kavu popiti? ne.
kupiti nešto? ne.
morali smo nazad po završetku posla
jer nas je čekao autobus da nas vrati u 'prekrasan' hotel.
gladni i iscrpljeni, potrpali smo nešto u kljun
i strovalili se po svojim sobama.
sutra je novi radni dan
a mi smo stoka
koju dok je ovdje treba što više izmusti, iskoristiti.
prema tome, rano ustajanje i novi radni dan od ujutro od 7 do navečer do 20h.
bila sam ja i u Vicenzi ;)
otprilike isto sam je vidjela kao i Treviso :))
provod lud i nezaboravan.
ponovljena večer.
dobro, jednu večer su nas domaćini odveli na večeru :)
kako lijepo, debelo smo je zaradili :)
no sutradan opet rano ustajanje
jer je najavljen štrajk njihovih prijevoznika
pa prije 8 moramo biti već na odredištu.
super :)
nakon završenog radnog prijepodneva
i ručka kojeg nikome ne bih poželjela (hvala organizatorima)
poželjela sam obići malo Veneciju
jer bi mi bilo strašno biti sve dane ondje
a ne vidjeti grad.
a kako sam prerasla silna šopingiranja
iako sam gola i bosa (bok uz bok sa levant)
a ni moj budget to nije omogućavao,
turistički posjet gradu činio mi se puno prihvatljivijim.
kako su nas svi prestrašili s poplavama
i nemogućnošću hodanja po gradu,
odlučila sam otići sama
pa ako ne uspijem lako ću se vratiti nazad
u prelijepi hotel, ondje uvijek mogu biti.
još troje se ohrabrilo pokraj mene
i otišli do grada gdje smo proveli prelijepo popodne i večer
te se promrzli ali zadovoljni viđenim vratili u hotel na večeru.
sličice ćete moć vidjet za koji dan :)
i tako...
zadnja noć u hotelu
i opet, put pod noge,
no ovaj put nazad, domu svom.
venecijanski aerodrom, moja prtljaga preteška
dobrih 6 kg previše,
no ovaj put kataloga, prospekata, radnih materijala.
pa kako ne mislim mojoj Firmi plaćat
od svog novca 8 eura po kg preko
prebacila sam sve u papirnatu škarniclu :)
drugo nisam imala.
samo je bilo pitanje kad će mi pući ista i papiri se razletjeti :)
imala sam na povratku uz sebe jednu ženu sa istog projekta
koja se vraćala istim letovima kući
te je imala velike probleme s prtljagom.
koliko god sam joj pomagala da se manje uzrujava
i pokušavala olakšat joj povratak
toliko sam ja postajala sve živčanija
a posljedica je bila niti malo ugodna bol u želudcu
tijekom cijelog puta.
iako je ona bila 15tak godina starija od mene
ja sam brinila o njoj kao o mlađoj sestri.
bol se pojačavala mojim približavanjem u Bg
gdje sam već unaprijed znala
da neću stići na autobus koji je vozio za Osijek u 15h
jer mi je avion sletio sa 10 minuta zakašnjenja
a provjera putovnica i čekanje i podizanje prtljage trajali su sve do 14,50.
jadna, očajna, na kraju snaga
izišla sam iz zgrade aerodroma i pozvala prvi taxi.
na kraju, kako se uvijek dobro dobrim vraća
ta ista žena pozvala je svoje dvoje djece koji studiraju u Bg
da nas dočekaju i odemo zajedno na kavu
kako bi mi skratili vrijeme čekanja u trajanju od tri sata
do slijedećeg busa za Os.
mrzim čekanja, aerodrome, čekaonice, prljavštinu, kolodvore, javne wc-e,
nabacivanja nepoznatih ljudi,
uljudne razgovore kako bi vrijeme brže prošlo,
hotele, recepcije,
konobare, menije, brzu hranu,
bočice s vodom na putu,
neki miris u slučaju da mi pozli od smradova
maramice za obrisati ruke
nekakav kolačić od žitarica u slučaju slabosti
bolna ramena od remenja preteških torbi koje teglim...
kad bih mogla izribala bih svoju kožu nekom grubom četkom
pod mlazom vruće vode tuša
kad stignem napokon kući.
ako stignem kući.
valjda zato stojim pod tušem satima
i nakon radnog dana
dok ne istekne sva topla voda
dok mi koža nije crvena od vreline
dobro nasapunana i isprana..
skoro zaboravih,
papiri iz papirnate škarnicle razletjeli su se u avionu
kad mi ih je jedan od putnika pokušavao izvaditi iz pretinca za prtljagu iznad glava putnika
da bi uzeo svoje stvari.
desetak ljudi skupljalo ih je sa poda :)
potrpala sam ih u tanke plastične vreće
koje mi je sa čuđenjem udijelila stjuardesa
i pokraj sve prtljage još sam 6 kg teglila po rukama :)
naravno,
zaboravih reći da me svih ovih 5 dana pratila kiša,
gdje god sam bila :)
mene koja sam bolesna bez sunca :)
mene zimogroznu
koja sam bez imuniteta, s prekinutom terapijom zbog istog puta
i poluprehlađena krenila na put :)
kako je već bio mrak,
a ja više ni za što raspoložena
odrvenjela od hladnoće i teškog kofera
i polumokra od kiše
stigla sam na autobusni kolodvor dvadesetak minuta ranije
kako bih bila sigurna da ću u busu u 18 h sigurno biti.
i pri samom dolasku na autobusni kolodvor
prepoznao me vozač autobusa i dovezao autobus na stanicu
kako se ne bih smrzavala zajedno s ostalim putnicima vani.
kako zadnijh par godina stalno negdje putujem na različita odredišta
a dosta toga sam i busom proputovala, čovjek me zapamtio kao putnicu
i valjda se sažalio nada mnom kad me vidio.
i brinio o meni tijekom cijelog puta
jel mi hladno, hoću li popit čaj,
trebam li skočit do trgovine kupiti si nešto
dok stojimo na jednoj od stanica,
treba li me dovest direktno do kuće,..
naravno, ništa od tog nije mi trebalo,
samo sam željela što prije biti doma.
no ipak lijepo je znati da još uvijek ima dobrih ljudi
i među onima koje gotovo niti ne poznaš.
i da kad ti i ne ide baš najbolje u danu
bit će uvijek netko tko će ti pomoć proći ga
na jednostavniji, manje bolan način.
i gdje god putuješ,
u prvo selo ili neku daleku zemlju, milijunski grad
uvijek nešto novo naučiš
ponekad dobro, ponekad loše
Post je objavljen 14.12.2008. u 13:21 sati.