prvi Božić koji sam provela izvan svog doma.
puno toga po prvi put proživjela sam ove godine
pa onda niti ovaj Božić ne bi trebao biti iznimka :)
pa tako uputili smo se Micko i ja
s koferom punim raznoraznih slavonskih delicija put Bruxellesa
i nakon dana provedenog u Zg nastavili svoje putešestvije
avionom do Bru gdje smo nakon par sati napokon i stigli
dočekali su nas ondje veseli i sretni kao da nismo niti dugo bili odsutni :)
djevojčice (dva bigla – Barbie i Zara) skakale su od sreće
i umiljavale se žicajući već pri mom dolasku odlazak u šetnju šumom,
našu standardnu dnevnu proceduru;
dragi mladi bračni par, prijatelji s kojima sam ondje često,
većinu vremena provodili su u bolnici gdje su drugi dan nakon mog dolaska
postali sretni roditelji malog Lucasa, svog prvog sinčića :)
naravno, i mi smo pola vremena bili s njima iščekujući rođenje malog djetešca
te nakon toga priželjkujući da što prije iziđu iz bolnice
kako bismo mogli Božić provesti svi zajedno;
njihovi roditelji koji su doputovali izdaleka također su bili ondje
samo da bi bili pri veselom događaju rođenja svog prvog unuka
i da bi proveli jedan drukčiji Božić;
s novom djelatnicom u tamošnjoj firmi
provela sam jedno cijelo prijepodne u shoppingu,
zajedno smo tankale gorivo uz pomoć djelatnika benzinske postaje
(ah, što da vam kažem, dvije plavuse na benzinskoj
koje ne znaju otvorit spremnik za gorivo na mom novom automobilu)
i umirale od smijeha obilazeći trgovine te provele se stvarno dobro;
moj dragi koji je radio radio radio i radio
i pokušavao ipak pri tom što više vremena odvojiti za mene
te ja koja sam bila time još uvijek nedovoljno zadovoljna
i pokušavala mu objasniti da je i meni posao na prvom mjestu
kao što je već godinama njemu pa tek onda sve ostalo,
no ipak Božić je Božić
i da bez obzira na tek jedan neradni dan u Belgiji
nisam željela ovaj blagdan dočekati radno
i u zadnji tren obavljati kupovinu, objede, kolače,
na trčečki proslavljati Božić, odrađivati ga.
i nakon početnog neslaganja u stavovima
pretpostavljam da je želja bila ugoditi mi
pa smo se onda potpuno drukčije organizirali
i tek onda za mene je počeo onaj pravi duh Božića :)
kupovina bora na Badnjak, nove kuglice i kićenje bora,
pakiranje poklona, vatra u kaminu, svjetlost svijeća, miris naranči i kuhanog vina
vratili su u kuću ugođaj topline koji je pomalo nedostajao.
kako naravno u kući nije bilo
niti vage za kolače niti miksera niti mlina za orahe
sve to trebali smo nabaviti
prije nego je kuća zamirisala po prvim kolačima.
a onda se odjednom napunila dragim ljudima, smijehom i veseljem :)
gosti su isprobavali domaću rakiju od oraha,
gušili se u pečenoj punjenoj purici i domaćim mlincima,
i nisu vjerovali da su kolači koje sam pravila domaći
a ne kupljeni gotovi u trgovini (ah, nije da se hvalim),
pitali kad sam sve to stigla pripremiti
i tražili da pravim repete prije nego odem nazad u Hr.
pa sam tako noć prije odlaska pravila još jednu seriju kolača
kako bi mogli u njima uživati i nakon što odem doma :)
naravno, na božićno jutro otvarali smo poklone i veselili se istima.
moje srce bilo je ispunjeno srećom :)
i ne samo moje, što mi je posebno drago.
tih par dana tako je brzo proletjelo
a ja sam svaki dan živjela uz prisutan strah da već sutradan idem kući
te sam brkala dane, datume, sate, minute,
vrijeme je letjelo.
naravno, nama 24 sata u danu nisu dovoljna
pa smo svaku noć (točnije jutro) lijegali oko 3, 4 ujutro
spavali do 8 ili 9 i pokušavali što više iskoristiti dan.
ipak trebalo se spakirati i krenuti nazad, ponedjeljak je za mene radni dan.
uz rečenice tipa „ostani, kao da se moraš vratiti nazad“
bilo je još teže potrpati sve u kofer.
toliko puta sam pomislila koliko ga u stvari volim,
ogroman je, čak ne stane u svaki gepek automobila
no volim ga takvog crvenog, i kad je pun i kad je prazan
u njemu uvijek dovoljno mjesta i za pokoju vješalicu :)
otpratili me na avion nakon tek sva sata prospavana u toj noći
i u rano jutro preko Frankfurta bila sam na putu doma.
stigla u zagrabačku zračnu luku i opet kao prava plavuša
(ali ovaj put mudrija, poučena vlastitim iskustvom)
nakon kontrole putovnica uputila se prema mjestu gdje podižemo prtljagu,
uzela kolica da ne teglim i Micka i kofer te sjela, jer čekanje zna potrajati
(zbog jednog takvog nedavno mi pobjegao bus za Osijek)...
i kako su četiri aviona sletjela iz Fra u Zag
sigurno je bilo potrebno malo više vremena da se istovare (barem sam ja tako mislila)
pa tek kad se izvrtila pokretna traka po ne znam koji put
i kad je ostalo tek nekoliko optimista u njezinoj blizini
i dalje iščekujući svoje torbe i kofere
otišla sam do odjela za izgubljenu prtljagu
gdje je već bio popriličan red sa preko tridesetak ljutih putnika
istog problema kao što je moj – nema nam kofera.
nakon ispunjavanja nekakvog formulara zajedno sa službenicom
shvatih da ne vrijedi čekati kofer,
da mi je Micko prioritetniji jer je od jutra na putu
i da ćemo tek navečer biti doma, nastavila sam put Osijeka.
uz kopiju formulara rečeno mi je kako mogu i sama pratiti putem interneta
gdje mi je kofer ako odem na podcrtani mi link te upišem tražene podatke
te da postoji telefon na koji mogu provjeriti također novosti u potražnji dragog mi kofera.
tek tada pomislih kako malo pažnje posvetimo svojoj prtljazi
jer u njoj nosimo vrijedne stvari a na sigurnost istoga ulažemo jako malo.
počela sam zbrajati vrijednost stvari koje su se nalazile u njemu
i došla do iznosa nekoliko mojih mjesečnih plaća
te pomislila kako mi neće biti lako obnoviti odjeću i obuću ako ovu izgubim.
ne radi se o nekoj skupocjenoj odjeći i obući
(da ne pomislite da sam neka šminkerica koja pati od marki)
no ipak, bilo je tu kaputa čizama, haljinica, cipelica, vunenih vestica,
odjeće i obuće za tjedan dana, lijepih stvari koje bi mi nedostajale.
a kako ja plačem i nad cipelama,
možete zamisliti koliki gubitak bi ovo bio za mene :)
pa tako, uputili smo se busom u Osijek,
a prije toga umirala sam od straha hoće li me vozači pustiti u isti
jer navodno mačke se ne mogu prevoziti autobusom, samo vlakom.
pa je bilo app (ako prođe prođe) a ako ne, idemo na vlak.
i ipak, ukrcali se, krenuli s vožnjom
a ja iako nisam imala dostupnost interneta znala sam tko je imao
te zamolila da umjesto mene potraži kofer.
kako novih informacija nije bilo na netu, nazvala sam dani mi broj telefona
i prvo čula nekoliko puta već tako dobru snimljenu poruku
„trenutno su svi operateri zauzeti, molimo nazovite poslije“
a kad sam nakon upornog nazivanja napokon dobila normalni signal
netko s druge strane slušalice samo ju je podigao i brzo spustio :)
možete zamisliti moje veselje u busu :)
pa sam saznavši broj zračne luke Zagreb nazvala isti
i od operatera dobila nekakav drugi telefonski broj na kojemu se javila djelatnica
i od mene tražila hrpu informacija.
naravno, u busu se sve čuje
pa je pola autobusa pratilo također događanja s mojim koferom :)
bilo je to kao reality show gdje smo iz sata u sat saznavali nove informacije
je li pronađen, gdje se trenutno nalazi,
kojim avionom će stići u Zagreb, kad će stići i kako do Osijeka,
pa su i sami putnici u busu palili svjetla da mogu pročitati šifre dane mi na formularu,
tješili me da će se kofer pronaći i da će sve biti u redu,
raspitivali se kako je Micko podnio put.
pa evo kako je podnio, jako dobro,
bio je miran i tih kao bubica cijelim putem,
(za razliku od našeg putovanja automobilom
kad je bio toliko glasan – granica izdržljivosti
i pokušavao cijeli put provesti u mome krilu
bez obzira na činjenicu da sam većinu vremena vozila)
tek nekoliko puta izišao je iz svoje nove putne kutije,
jedva dočekao da dođemo doma
i sad trenutno dok ovo pišem leži na obje moje ruke i pola tipkovnice
iako ga već po ne znam koji put molim da promijeni mjesto
jer ovako s vremena na vrijeme pojave mi se cijeli redovi
jednog ili dva slova na koje je prislonio svoju glavu ili šapu :)
naravno, kako smo bili crknuti od puta oboje,
nedjelju smo skoro cijelu prespavali i pola dana čekali kofer
koji je napokon stigao u jednom komadu doma :)
ponedjeljak je novi radni dan.
svima onima kojima nisam čestitala Božić
činim to sad, s malim zakašnjenjem :)
nadam se da ste ga proveli u krugu svojih najmilijih.
nadam se da ste pod bor dobili poklone koji su bili darovani od srca
i da su izmamili osmijehe na vašim licima i sreću u vašim srcima :)
Post je objavljen 28.12.2008. u 22:05 sati.