nedjelja, 28.12.2008.
Baggage tracking reality show
prvi Božić koji sam provela izvan svog doma.
puno toga po prvi put proživjela sam ove godine
pa onda niti ovaj Božić ne bi trebao biti iznimka :)
pa tako uputili smo se Micko i ja
s koferom punim raznoraznih slavonskih delicija put Bruxellesa
i nakon dana provedenog u Zg nastavili svoje putešestvije
avionom do Bru gdje smo nakon par sati napokon i stigli
dočekali su nas ondje veseli i sretni kao da nismo niti dugo bili odsutni :)
djevojčice (dva bigla – Barbie i Zara) skakale su od sreće
i umiljavale se žicajući već pri mom dolasku odlazak u šetnju šumom,
našu standardnu dnevnu proceduru;
dragi mladi bračni par, prijatelji s kojima sam ondje često,
većinu vremena provodili su u bolnici gdje su drugi dan nakon mog dolaska
postali sretni roditelji malog Lucasa, svog prvog sinčića :)
naravno, i mi smo pola vremena bili s njima iščekujući rođenje malog djetešca
te nakon toga priželjkujući da što prije iziđu iz bolnice
kako bismo mogli Božić provesti svi zajedno;
njihovi roditelji koji su doputovali izdaleka također su bili ondje
samo da bi bili pri veselom događaju rođenja svog prvog unuka
i da bi proveli jedan drukčiji Božić;
s novom djelatnicom u tamošnjoj firmi
provela sam jedno cijelo prijepodne u shoppingu,
zajedno smo tankale gorivo uz pomoć djelatnika benzinske postaje
(ah, što da vam kažem, dvije plavuse na benzinskoj
koje ne znaju otvorit spremnik za gorivo na mom novom automobilu)
i umirale od smijeha obilazeći trgovine te provele se stvarno dobro;
moj dragi koji je radio radio radio i radio
i pokušavao ipak pri tom što više vremena odvojiti za mene
te ja koja sam bila time još uvijek nedovoljno zadovoljna
i pokušavala mu objasniti da je i meni posao na prvom mjestu
kao što je već godinama njemu pa tek onda sve ostalo,
no ipak Božić je Božić
i da bez obzira na tek jedan neradni dan u Belgiji
nisam željela ovaj blagdan dočekati radno
i u zadnji tren obavljati kupovinu, objede, kolače,
na trčečki proslavljati Božić, odrađivati ga.
i nakon početnog neslaganja u stavovima
pretpostavljam da je želja bila ugoditi mi
pa smo se onda potpuno drukčije organizirali
i tek onda za mene je počeo onaj pravi duh Božića :)
kupovina bora na Badnjak, nove kuglice i kićenje bora,
pakiranje poklona, vatra u kaminu, svjetlost svijeća, miris naranči i kuhanog vina
vratili su u kuću ugođaj topline koji je pomalo nedostajao.
kako naravno u kući nije bilo
niti vage za kolače niti miksera niti mlina za orahe
sve to trebali smo nabaviti
prije nego je kuća zamirisala po prvim kolačima.
a onda se odjednom napunila dragim ljudima, smijehom i veseljem :)
gosti su isprobavali domaću rakiju od oraha,
gušili se u pečenoj punjenoj purici i domaćim mlincima,
i nisu vjerovali da su kolači koje sam pravila domaći
a ne kupljeni gotovi u trgovini (ah, nije da se hvalim),
pitali kad sam sve to stigla pripremiti
i tražili da pravim repete prije nego odem nazad u Hr.
pa sam tako noć prije odlaska pravila još jednu seriju kolača
kako bi mogli u njima uživati i nakon što odem doma :)
naravno, na božićno jutro otvarali smo poklone i veselili se istima.
moje srce bilo je ispunjeno srećom :)
i ne samo moje, što mi je posebno drago.
tih par dana tako je brzo proletjelo
a ja sam svaki dan živjela uz prisutan strah da već sutradan idem kući
te sam brkala dane, datume, sate, minute,
vrijeme je letjelo.
naravno, nama 24 sata u danu nisu dovoljna
pa smo svaku noć (točnije jutro) lijegali oko 3, 4 ujutro
spavali do 8 ili 9 i pokušavali što više iskoristiti dan.
ipak trebalo se spakirati i krenuti nazad, ponedjeljak je za mene radni dan.
uz rečenice tipa „ostani, kao da se moraš vratiti nazad“
bilo je još teže potrpati sve u kofer.
toliko puta sam pomislila koliko ga u stvari volim,
ogroman je, čak ne stane u svaki gepek automobila
no volim ga takvog crvenog, i kad je pun i kad je prazan
u njemu uvijek dovoljno mjesta i za pokoju vješalicu :)
otpratili me na avion nakon tek sva sata prospavana u toj noći
i u rano jutro preko Frankfurta bila sam na putu doma.
stigla u zagrabačku zračnu luku i opet kao prava plavuša
(ali ovaj put mudrija, poučena vlastitim iskustvom)
nakon kontrole putovnica uputila se prema mjestu gdje podižemo prtljagu,
uzela kolica da ne teglim i Micka i kofer te sjela, jer čekanje zna potrajati
(zbog jednog takvog nedavno mi pobjegao bus za Osijek)...
i kako su četiri aviona sletjela iz Fra u Zag
sigurno je bilo potrebno malo više vremena da se istovare (barem sam ja tako mislila)
pa tek kad se izvrtila pokretna traka po ne znam koji put
i kad je ostalo tek nekoliko optimista u njezinoj blizini
i dalje iščekujući svoje torbe i kofere
otišla sam do odjela za izgubljenu prtljagu
gdje je već bio popriličan red sa preko tridesetak ljutih putnika
istog problema kao što je moj – nema nam kofera.
nakon ispunjavanja nekakvog formulara zajedno sa službenicom
shvatih da ne vrijedi čekati kofer,
da mi je Micko prioritetniji jer je od jutra na putu
i da ćemo tek navečer biti doma, nastavila sam put Osijeka.
uz kopiju formulara rečeno mi je kako mogu i sama pratiti putem interneta
gdje mi je kofer ako odem na podcrtani mi link te upišem tražene podatke
te da postoji telefon na koji mogu provjeriti također novosti u potražnji dragog mi kofera.
tek tada pomislih kako malo pažnje posvetimo svojoj prtljazi
jer u njoj nosimo vrijedne stvari a na sigurnost istoga ulažemo jako malo.
počela sam zbrajati vrijednost stvari koje su se nalazile u njemu
i došla do iznosa nekoliko mojih mjesečnih plaća
te pomislila kako mi neće biti lako obnoviti odjeću i obuću ako ovu izgubim.
ne radi se o nekoj skupocjenoj odjeći i obući
(da ne pomislite da sam neka šminkerica koja pati od marki)
no ipak, bilo je tu kaputa čizama, haljinica, cipelica, vunenih vestica,
odjeće i obuće za tjedan dana, lijepih stvari koje bi mi nedostajale.
a kako ja plačem i nad cipelama,
možete zamisliti koliki gubitak bi ovo bio za mene :)
pa tako, uputili smo se busom u Osijek,
a prije toga umirala sam od straha hoće li me vozači pustiti u isti
jer navodno mačke se ne mogu prevoziti autobusom, samo vlakom.
pa je bilo app (ako prođe prođe) a ako ne, idemo na vlak.
i ipak, ukrcali se, krenuli s vožnjom
a ja iako nisam imala dostupnost interneta znala sam tko je imao
te zamolila da umjesto mene potraži kofer.
kako novih informacija nije bilo na netu, nazvala sam dani mi broj telefona
i prvo čula nekoliko puta već tako dobru snimljenu poruku
„trenutno su svi operateri zauzeti, molimo nazovite poslije“
a kad sam nakon upornog nazivanja napokon dobila normalni signal
netko s druge strane slušalice samo ju je podigao i brzo spustio :)
možete zamisliti moje veselje u busu :)
pa sam saznavši broj zračne luke Zagreb nazvala isti
i od operatera dobila nekakav drugi telefonski broj na kojemu se javila djelatnica
i od mene tražila hrpu informacija.
naravno, u busu se sve čuje
pa je pola autobusa pratilo također događanja s mojim koferom :)
bilo je to kao reality show gdje smo iz sata u sat saznavali nove informacije
je li pronađen, gdje se trenutno nalazi,
kojim avionom će stići u Zagreb, kad će stići i kako do Osijeka,
pa su i sami putnici u busu palili svjetla da mogu pročitati šifre dane mi na formularu,
tješili me da će se kofer pronaći i da će sve biti u redu,
raspitivali se kako je Micko podnio put.
pa evo kako je podnio, jako dobro,
bio je miran i tih kao bubica cijelim putem,
(za razliku od našeg putovanja automobilom
kad je bio toliko glasan – granica izdržljivosti
i pokušavao cijeli put provesti u mome krilu
bez obzira na činjenicu da sam većinu vremena vozila)
tek nekoliko puta izišao je iz svoje nove putne kutije,
jedva dočekao da dođemo doma
i sad trenutno dok ovo pišem leži na obje moje ruke i pola tipkovnice
iako ga već po ne znam koji put molim da promijeni mjesto
jer ovako s vremena na vrijeme pojave mi se cijeli redovi
jednog ili dva slova na koje je prislonio svoju glavu ili šapu :)
naravno, kako smo bili crknuti od puta oboje,
nedjelju smo skoro cijelu prespavali i pola dana čekali kofer
koji je napokon stigao u jednom komadu doma :)
ponedjeljak je novi radni dan.
svima onima kojima nisam čestitala Božić
činim to sad, s malim zakašnjenjem :)
nadam se da ste ga proveli u krugu svojih najmilijih.
nadam se da ste pod bor dobili poklone koji su bili darovani od srca
i da su izmamili osmijehe na vašim licima i sreću u vašim srcima :)
- 22:05 -
