petak, 31.08.2007.
'Samo baci pogled prema gore...'
Bilo je to neku večer kad je Mjesec bio pun.
'Taj je moj!'
'Želiš ga? Evo, poklanjam ti ga, zauvijek.'
'Eh, više se s tobom ne mogu niti otimati oko Mjeseca...
Što ti je? Jel to kriza zbog smjene gradonačelnika, ili si u PMS-u, ili..?'
'Ni jedno od toga.
Ako te čini sretnim što će biti u tvome vlasništvu
i pisati nevidljivom tintom na njemu tvoje ime,
neka ti ga, ja ga ne želim posjedovati.
Dovoljno mi je gledati ga gore na nebu i uživati u njegovoj ljepoti.'
'Ne mogu se više s tobom ni igrati...'
'Oprosti, nisam znala da se uopće želiš igrati sa mnom.
A i igre se mijenjaju vremenom, unapređuju, kako igrači rastu.'
'Odrasla si.'
'Ne bih rekla da se to može tako nazvati, pa niti da ima veze s tim.'
Nemam snage.
Ne želim se natezati (oko bilo čega).
Može i ne mora biti.
Koja god odluka bila donešena.
Može biti lijepo i s puno manje riječi.
Ako se samo prepustimo jedno drugome.
Ako se 'možemo' prepustiti.
- 10:17 -
srijeda, 29.08.2007.
IQ
Potaknuta pričom sa dragim prijateljem o kvocjentu inteligencije,
osobnom razvoju tijekom vremena i sličnim temama,
iz zezancije nekolicina nas pronašla stranice Mense
i na njima nekakav test koji može orijentacijski procijeniti IQ.
Vrijeme 20 minuta.
Više nego dovoljno.
Na kraju: 'Vaš IQ bi mogao biti oko 156'.
Ofkors, 200 :))
Ma daj, koga oni zafrkavaju s takvim testovima?
- 10:42 -
subota, 25.08.2007.
glavni krivac
Bila sam preočajna jučer sjesti za komp i tipkati.
pa evo, danas ipak.
znam, subota je navecer, ne idem van.
toliko me sve to sa mickom pogodilo
da nisam stvarno raspoložena ni za kakav oblik izlaska.
posebno nakon silnog razmišljanja
što bi u stvari mogao biti pravi razlog njegovog čudnog ponašanja.
ne bi mi vjerujem nikada niti upalila lampica
da nisam stalno govorila veterinaru kako mislim da se micko nečim zatrovao.
malo me čudno gledao (po tko zna koji put)
i prokomentirao da mačak nema specifične znakove trovanja (žuta bjeloočnica,...),
da ako i je trovanje, prije bi to bio nekakav nervni otrov
i da bi na njega reagirao tek nakon nekoliko dana.
ležim u krevetu jučer, ne mogu zaspati.
vrtim što bi moglo biti,
i ne znam jel mi drago ili nije što sam se sjetila.
razmišljam što sam radila par dana prije nego se počeo čudno ponašati,
tko je bio kod mene, što je micko jeo, što sam radila, jesam li bila doma ili...?
dakle, u svemu onom ludilu oko moje 'hladnoće',
'mužjaka' koji je povrijeđen što sam 'ledena kraljica, jedan, dva, tri' ,
da bih se riješila viška negativne nakupljene energije
a ne bih napravila neku glupost
(sad tek vidim da neke stvari koliko god želimo kontrolirati, ne možemo)
uzela sam jedne stare molerske ljestve (poklon mog dragog majstora pri useljenju u stan)
i šmirglala ih punih pola dana (od 16h pa sve do 2,30 u noći - kako dobro provedena subotnja večer!),
čistila od boje, kita za drvo, ostataka prošlog vlasnika
te drugi dan u miru prije podne prebojala lazurnim premazom.
bez obzira na otvorene prozore, biranje boje koja njamanje smrdi, uljnog razrjeđivača,...
ljestve su se trebale sušiti 24h i ponovno premazati,
no kako sam ja temeljita (ne baš u svemu, samo u poslu), tako sam ih dobro u prvom premazu obojala
da drugi nije bio potreban (danas sam sretna da nije).
zaboravila sam da u stanu nisam sama,
da mali mickov nos osjeti puno jače od moga
nisam razmišljala koliko štetno sve to može biti za njega.
gledala sam sebe.
kako iz sebe izbaciti ono nakupljeno, ono loše.
kako ne biti destruktivna.
i što sam na kraju napravila.
umjesto da sam zatrovala (naravno, ne doslovno)
'onoga' koji me doveo do ludila (možda ja sama),
razbolila sam malo nemoćno biće.
tješi me samo da je danas već ipak malo bolje.
ne znam što bih da nije.
ovakvu glupost nadam se da više nikada neću ponoviti.
ovo mi je škola.
koja škola.
micko spava pokraj mene.
tek s vremena na vrijeme ponove se u tragovima isti simptomi.
temperatura je pala.
u ponedjeljak kontrola kod veterinara.
nadam se, samo kontrola.
i da ćemo iz ambulante izići nasmiješeni,
moj micko i ja.
- 21:36 -
petak, 24.08.2007.
ništa bolje...
.. čini mi se.
Opet je u mraku, pod krevetom sklupčan.
Ne odaziva se na poziv
ne trči do vrata kad ulazim u stan
nema niti jedne hrane niti igračke koja bi ga sad zainteresirala.
Tek poslije uvukao se u ormar i bio dostupniji mom dodiru.
Mala glava namješta se za maženje ali vidim da nije dobro.
Leđa trepere, kao da se ježi cijelo vrijeme.
Nisam pametna.
Kako mu pomoći?
Večeras opet kod veterinara?
Istoga?
Ne znam,
najgore mi je ovo vrijeme dok je sam doma,
sati mi kao godine.
- 12:02 -
dr doolitle
Kad sam bila mala
kao i većina čitala sam knjigu o dr Doolitle.
Jucer smo otisli k jednome.
Nista pametnija nego dan prije,
bezbroj potpitanja i bezbroj odgovora,
povišena temperatura, čudno ponašanje
ali po simptomima ne može se reći što mu je.
Mali micko dobio tri injekcije,
poslije treće u njemu se pojavila zvijer (doslovno)
i grizla sve pred sobom.
Antibiotik i vitamini, čini mi se nešto uobičajeno.
Znam da nismo čudotvorci,
pa ni veterinari, niti liječnici,
no nisam ništa smirenija.
Jesam li otišla k pravom veterinaru?
Što znači 'pravom''
Bi li mi neki drugi nešto pametnije znao reći, napraviti,
olakšati muku mome ljubimcu?
Stigli smo doma,
smirio se, zaspao.
I onda 'dumanje' što bi mu moglo biti.
Možda je jeo lišće jedne od novih biljaka u stanu
a ona prije nego je stigla u stan
bila špricana nečim što je štetno za životinje?
Možda, ne znam.
Možda je pojeo kakvu masnu muhu pa mu nije dobro?
Možda
pa stvarno, nisam ništa tako mesnato vidjela u domu
no valjda i druge mačke hvataju muhe i poneku pojedu.
Idem baciti oko što radi i kako je u pauzi za ručak
nadam se bolje.
- 09:44 -
četvrtak, 23.08.2007.
bubani smo...
Moje malo čupavo čudovište bolesno :(
U stvari, ne znam što mu je,
totalno se drukčije ponaša od uobičajenoga,
kao da je netko drugi.
Plašljiv,
zavlači se u mrak,
ne odaziva se na poziv
(čak sam pomislila da mu sa sluhom nešto nije u redu)
ne trčkara kao inače po svoje nagradne bombončiće,
ne ferma me 5 %,
odjednom naglo počne lizati rep ili zadnje nogice
i onda bijeg u drugu prostoriju u mrak pod stolom
ili u ormaru u spavaćoj sobi,
ili ispod mog kreveta.
I tako cijeli dan.
Ovo je već drugi.
Jedino se mazi, ali i to puno manje.
I omiljeno četkanje ne traju dugo.
Repom stalno vrti kao da je ljut,
a onda se odjednom kao uplaši svog vlastitog repa i pobjegne u mrak.
Gledala sam dlaku, oke je,
stavila ampulu protiv buha za vrat (ako ih ja ne vidim ne znači da možda ne postoje) iako je on kućni mačak i ne ide nigdje van,
buhe nisam našla, ni žive ni mrtve,...
možda su ga izgrizle pa ga svrbi...
okupala ga šamponom za mačke, oke je, ne vidim nikakvo crvenilo kože.
Stvarno ne znam što mu je.
Hranu nismo mijenjali (mislim, jede uobičajenu, svoju, navodno najbolju u klasi, ne ljudsku osim voća)
maline obožavamo oboje... ne znam.
Toliko straha u tim malim očima,
kao da ga je netko preplašio
pa se u svom prostoru ne osjeća više sigurno,
u prostoru su samo tri nova cvijeta no čini mi se da ih je prihvatio.
Čak nitko nije (osim bezobzirnih gostiju neku noć) bio ovih dana,
netko tko bi ga možda stvarno i preplašio.
Ni na svoj prozor ne ide.
Što mu je?
Strašno.
Kako se osjećamo nemoćni
kad ne možemo pomoći nekome nama dragom
a on treba pomoć.
Ne mogu zamisliti da mu se nešto dogodi,
bio je uz mene kad sam prolazila najgore do sada,
koliko god sama bila - nisam bila,
bio je stalno tu, mala pufna.
Bila sam oko podneva vidjeti ga,
ništa bolje, ništa drukčije ponašanje.
Došao me do vrata pozdraviti (onda valjda ipak čuje)
i šmugnuo u mrak ormara.
Malo malina pojeo, malo paste (najdraža poslastica)
i fus agen in d dark.
Popodne idemo do veterinara,
valjda je on pametniji ili bolje vidi
i čita ono što ja ne mogu iz njegovog ponašanja pročitati.
Držite fige, umirem.
- 13:48 -
ponedjeljak, 20.08.2007.
Kasnim...
Budim se jutros,
malo kasnije nego inače
i skačem iz kreveta.
Već je 6,15
nisam čula budilicu,
ako se budem izležavala još samo koju minutu
zakasniti ću na posao.
Ne znam stvarno,
kako ljudi koji imaju djecu
i koji stanuju daleko od posla
funkcioniraju?
Kad se ustaju ujutro?
Ja ne doručkujem doma,
ne pijem kavu u stanu,
nemam djecu,
mačak je jedino živo biće
kojemu trebam pogledati ima li hrane, vode, jel mu čist wc
i to je sva mudrost.
Otuširam se,
nešto nabacim odjeće, šminke,..
i za manje od 10 minuta od kuće sam u uredu.
Ali svejedno kasnim.
'Loše si organizirana' rekla bi moja mama.
Znam, znam mama.
Ne mogu si pomoći.
Čak me niti bivši 'Mužjak' više ne budi ujutro.
Nedostaje.
Strašno je kako se na nekoga možemo brzo privići.
Te male sitnice
za koje ispočetka mislimo da su bezvezne,
pretjerane,
samo odraz trenutne zaljubljenosti.
Kad ih nema tek osjetimo prazninu na njihovom mjestu.
Pitam se samo nedostaju li iste i onoj drugoj strani?
Sjete li se svojih rituala koji su nas uveseljavali
i njima stavljali ranojutarnji osmjeh na naša lica
ili sve to rade sad nekome drugome
bez da im mi padnemo na pamet?
Jel im to 'urođeno ponašanje',
bolje reći 'uloga', 'rola' koju sad vrte s nekim drugim
ili su samo nama udovoljavali npr.
poljupcima za dobro jutro,
kavom skuhanom baš onako kako volim,
jutrom na suncem okupanoj terasi,
nježnim zagrljajima i maženjima po posebnim mjestima,
škakljikanjem i uživanjem u mome smijehu do suza,...
Koliko smo isti u svakoj slijedećoj vezi?
Koliko svoji?
Koliko su naše navike ustajanja
podložne promjenama zbog onih koje volimo,
zbog onih koji nas vole?
Koliko se teško ili lako ustajemo
iz želje da što više vremena provedemo uz 'dragog',
koliko nam svjesnost o postojanju nekoga tko nam puni srce
pomaže ustati iz kreveta
pomaže izgurati dan?
- 13:13 -
četvrtak, 16.08.2007.
rekao je.
otkrio zašto je sve ovako završilo
u stvari više sam ja pričala.
čitala iz njegove šutnje
pametnija za jedno iskustvo.
veliko, kao kuća.
slomljena
kao staklo.
- 10:59 -
...
nemam baš puno riječi ovih dana
u stvari furaju one glavom
bez smisla
reda
logike
ne mogu ih pratiti
suze ih mijenjaju dobro
ventil se otvorio
mislila sam da više ne mogu plakati
mislila sam da sam u ovom životu isplakala dovoljno
bit će da ipak nisam.
ne tražim sažaljenje,
samo objašnjenje.
jesam li što krivo rekla (taj moj jezik)?
napravila?
kako te netko može poljubiti za laku noć
i otići iza ponoći iz sretnog zagrljaja
a sutradan se potpuno povući iz tvog svijeta?
i više se osim par šturih rečenica ne javiti?
u kojem sam ja onda svijetu živjela prošlih dana?
balonu od sapunice?
netko je jednom rekao:
'Kada nekoga voliš
pusti ga da ode...
ako se vrati natrag zauvijek je tvoj
ako se više nikada ne vrati
nije ti nikad ni pripadao...'
sama sebi ponavljam
da za sve postoji razlog
zašto se događa u našim životima
tako i ovo
samo mislimo da smo uvijek spremni
dočekati se na noge.
malo sam pala.
dići ću se, naravno.
kao i uvijek.
- 09:34 -
srijeda, 15.08.2007.
Što te ne slomi..
Nisam dobro
pokušavam ipak biti
više ni suze ne mogu ići
praznina.
Napunio mi je hladnjak
srce
cijeli svijet preokrenio naglavačke
i pobjegao.
'hladna si
ne želim nešto forsirat
možda smo prenaglili...'
'bilo mi je prelijepo
ali ne mogu samo ja uživati
osjećam da nisam poželjan
a to nije to...'
'ne znam,
totalno sam u klincu
nisam spavao
zbunjen
lijepo mi je a nije mi lijepo
možda je u meni stvar...'
Kako nekome možeš danas skidati zvijezde s neba
a sutra uskratiti i pogled na to isto nebo?
- 18:03 -
utorak, 14.08.2007.
Povrat poreza
Kako mi je jučer jedna mala iz Porezne digla žilu...
ajme.
Mislila sam da će mene zaobići taj mali problemčić oko povrata poreza.
Čak sam sva ponosna (kao i svake godine)
sama ispunila poreznu prijavu
i zadovoljno čekala lovu koja mi treba sjesti :)
No naravno,
kako me svake godine lova stigne
kad već svi i zaborave da su dobili povrat poreza
nisam previše brinula znajući kako je tu,
samo čeka pravi trenutak da ostanem poslije ljeta bez kinte
i onda napuni moje prazne džepove :)
Ove godinice bi moglo kapnuti i nešto više,
postala sam vlasnica svog stana
pa je tu bilo nekakvih troškova pri uređenju
na koje naravno trebam dobiti povrat poreza
jer sam sve uredno platila i priložila iste račune :)
I tako,
čekam ja dan kad će me putem sms-a
razveseliti stanje na mom tekućem računu,
no kako svi mi imamo roditelje (pa tako i ja)
koji (pokazalo se na svu sreću) brinu o nama
i kad smo dovoljno odrasli da bi sami o sebi trebali znati brinuti,
moja najdraža mama
(kao da ih imam više, pa dobro jedna je ona prava, na nju sam mislila,
ima ih još nekoliko koje se prema meni toliko zaštitnički postavljaju kao da su mi stvarno mame)
u velikoj brizi kako ja izdržavam iz mjeseca u mjesec
u jednom vrlo uobičajenom svako(više puta tijekom dana)dnevnom telefonskom razgovoru
pita što je s mojim povratom poreza
i ja je (onako kao svaka dobra kćer svoju majku) uvjerim
kako je sve pod kontrolom, papiri uredno predani, čekam, sad će, samo što nije,
a ona meni izdiktira broj telefona i kaže:
'nazovi i provjeri što je s tvojim predmetom, nemoj da ti bude teško'
'Ali mamaaa... ma neću zvati,
znaš da uvijek dobijem u 9. mjesecu povrat, tako ću i ove godine,
što ću bezveze zvati, nemam vremena sad na poslu, nazvat ću poslije'
I ipak,
vrag mi ne da mira, idem vidjeti kad će 'sjesti' lova :)
Lova je lova, a ja je jaaako volim :)
Nazovem
(onako, kao prava plavuša,
znam da mi to ponekad služi kao izgovor,
ali nekad je tako puno jednostavnije glumiti glupaču) smekšam i malo povisim glas,
'dobar dan'
s druge strane muški mlađahan glasić
'dobar dan'
(uh dobro je, lakše razgovaram s muškarcima, pa makar i preko telefona)
'ja sam ta i ta,
htjela sam samo pitati,
onaj moj povrat poreza, jel možda zapelo negdje slučajno,...ili?'
(ja kao pitam, ali sigurna da će mi reći kako je sve oke,
samo što nisam dobila obavijest o uplati na račun)
'dajte mi vaš jmbg'
(sva važna, kao iz rukava izreferiram trinaestoznamenkasti broj :) )
'nazovite na taj i taj broj'
'a zašto?'
'na tom broju javit će vam se moja kolegica pa će vam ona sve reći'
'a da mi vi kažete?'
'ona vodi vaš predmet'
'ako vi to vidite da ona vodi moj predmet, onda vidite nešto što ja ne znam a ne želite mi vi reći?'
tip se nasmije
'pa da, predmet još nije riješen, nazovite je, ona će vam sve objasniti'
'dobro, hvala, do viđenja'
(nije riješen? kako nije riješen? pa ti u poreznoj ništa ne rade,
nije čudo da nisam dobila lovu, nisu mi je još niti izračunali!)
I, nazovem dani mi broj.
Opet
(već pomalo napeta u glasu započela sam razgovor, nema više umilnosti)
'dobar dan'
'dobar dan'
'ja sam ta i ta, zvala sam na prijašnji broj
pa mi je vaš kolega rekao da je moj predmet o povratu poreza kod vas
i da nije riješen (naglašeno),
pa sam nazvala da čujem u čemu je problem?
'čekajte da vidim, dajte mi jmbg, da, da, da gospođo,
onaj račun koji ste predali za uređenje kupaonice,
tu su navedeni svi materijali ali nema ugradnje na računu
pa vam mi to ne možemo priznati'
'molim?!? kako mislite ne možete priznati?!
račun od nekoliko desetaka tisuća kuna ne možete mi priznati jer nema stavke ugradnje?
a gdje mislite da sam sa svim tim sanitarijama i opremom koju sam kupila za tu lovu
nego da sam je ugradila?'
'žao mi je, zakon je takav, ako ste samo kupili a niste ugradili,
mi ne možemo biti sigurni da ste ugradili kod sebe u kući, mogli ste i negdje dalje'
'pa dobro (čujno izživcirana)
zašto me nitko nije nazvao i rekao da moj predmet stoji neriješen i da mi račun ne valja?'
'mi gospođo ne zovemo kad nešto ne valja
već biste dobili odbijenicu u kojoj bi vam pojasnili zašto račun ne priznajemo'
'i što sad?'
'pa možete tražiti da vam onaj koji je ugradio svu tu opremu
izda račun pa ćemo vam ga priznati'
'pa (zbunjeno, sad u glavi prava plavuša), ja sam ugradnju platila,
mora biti račun, možda ga nisam predala, nema ga tamo posebno?'
'ne, nema. ako možete nabaviti taj račun vi ga donesite pa ćemo vam priznati ugradnju.'
'dobro, nazvati ću majstora koji mi je ugradio opremu pa pitati za račun,
više se ne sjećam kako sam sve to plaćala' (uspjela me totalno zbuniti),
dobro, kad saznam nazvat ću vas ponovo, hvala, do viđenja.'
'do viđenja'
'i, još jedno pitanje, onda kad nabavim taj račun, onda će biti sve u redu?'
'da, onda ćemo vam priznati ugradnju ali ne i opremu koja je ugrađena'
'?!?!?? zašto sad samo ugradnju?!?'
'zato što oprema i ugradnja moraju biti na istom računu, ne mogu biti odvojeni'
'molim? pa što da je moj otac došao meni ugraditi u stanu svu tu opremu, što onda?'
'gospođo (sad vidim da je i njoj dosta, ne objašnjava joj se preko telefona više),
neki ljudi su si sami cijelu kuću izgradili ali im nije ništa priznato
jer nisu imali valjane račune s ugradnjom, takav je zakon.
idealno bi bilo da vam je taj vaš majstor koji vam je ugrađivao
kupio svu opremu na ime svoje firme, ugradio je i onda vama dostavio račun'
'idealno!?! pa ne mogu izmisliti da ju je on kupovao kad sam ja otišla u trgovinu i kupila sve to!?! (stvarno sam plavuša, dala me izbaciti iz takta)
'gospođo, takav je zakon, odite vidjeti što možete napraviti s tim računom
i to je sve što vam mogu reći'
sva zapjenjena, ne mogu vjerovati koji glupi zakon,
pa mislim, mogla je na računu i pisati ugradnja,
tko im garantira da nije ugrađeno negdje dalje?
ili fora da mi ista firma kod koje sam kupila opremu mora ugraditi opremu
ili da mi firma koja ugrađuje kupuje opremu?
glupost!
U ustima gorko
a u glavi mi slike
u kojoj sam zbrci u životu bila
u vrijeme kad sam kupovala stan,
ostavljala bivšeg,
ratovala s bankom oko kredita,
kupovala sama opremu,
ratovala s mjastorima,
sama sebi zadala rok kad moram odseliti,
lova je odlazila brzinom svjetlosti,
izgubljena,
sama,
slomljena fizički i psihički,
nisam znala ni gdje mi je glava a gdje rep,
a kamo jel na računu postoji stavka 'montaža'.
no to je jedna druga priča,
preteška i danas za pričati.
zovem svog majstora koji mi je ugradio sve tu opremu
i čujem poruku 'mobilna stanica trenutno nije dostupna'
super.
sva zapjenjena ali već i jadna,
odlazim u trgovinu gdje sam kupila svu tu silnu opremu,
svjesna da se tu baš ne može puno napraviti,
osim toga, ovaj račun koji sam predala u poreznu morali su mi ponovno printati
jer nisu pitali trebam li R1
a bez imena, prezimena, adrese i jmbg-a neće mi u poreznoj priznati isti, dakle,
blagajnica mi je psovala sve po spisku (u sebi) kad je račun od nekoliko metara tipkala ispočetka
(takav je program blagajne, ne može se jednostavno dodati).
Znam, pušiona.
Odlazim odmah šefici računovodstva,
nemam snage objašnjavati svu tu muku nekoj blagajnici
pa onda ona šefici,
pa onda ja šefici
i onda gledati slijeganje ramena tipa 'žao mi je, ne mogu vam pomoći'.
Kad me već otpili, nek me otpili šefica, bolje ću se osjećati.
I tako,
odem ja gore do nje (zašto šefovi uvijek sjede na katu?)
objasnim sve ispočetka,
čak nisam više bila ni živčana
(valjda sam se pomirila s tim da se tu ništa ne može)
i ona traži od blagajnice da joj isprinta isti račun
(a ja si mislim zašto nisam ja sama sebi iskopirala isti prije nego sam ga predala u poreznu?
valjda zato što je traka glupog formata, kako bih?)
djeluje mi fina žena (dobro da nisam nabrijana, pa nije ona kriva),
vrti račun po rukama lijevo-desno,
razumije problem,
ne zna kako ga riješiti
na računu se ne može ništa mijenjati
pa možda još može pitati svog programera da ubaci stavku 'ugradnja'
mora ga pitati ali ne danas,
'sutra me nazovite ali iza 10, znate te programere, rade noću spavaju danju'
'znam, znam, (voljela sam jednoga) dobro, hvala vam, čujemo se sutra'
izlazim iz trgovine kao pokisla kokoš
svjesna da od povrata poreza ni 'p' neću dobiti
jer dobro mi je krenulo.
Vraćam se nazad u ured, izgubila sam dobrih dva sata, vruće je, žedna sam, već pomalo i gladna.
Ne mogu jesti, prošla me i glad od muke.
Zvoni mi mobitel.
Majstor.
'zvala si?'
'da, jel se ti sjećaš, jesi mi izdao poseban račun za ugradnju ili? ja se ne mogu sjetiti, trebam za povrat poreza, nešto ne štima'
'ma na tom računu ti piše i stavka 'montaža'.'
'ma nemoguće, butra iz porezne mi je rekla da ne piše, zato me želi odbiti'
'ma pogledaj račun, mora pisati'
'ma ne piše, kad ti kažem, valjda je ona gledala pa nema, pop... sam'
'mora biti, pogledaj'
'ok, hvala ti, sorry na smetnji'
'ajd javi što si napravila'
'hoću'
Nazovem šeficu računovodstva i zamolim da pogleda na računu postoji li slučajno, možda slučajno ta toliko tražena stavka.
Čujem kako lista 'na početku nema, nema ni na kraju, obično to bude na kraju, znate'
'znam, al što mi vrijedi'
'evo, na sredini, postoji, piše 'montaža'.'
'stvarno? jeste sigurni, recite postoji li neki iznos?'
'da' i izvali cifru od koje mi je još i danas muka kad se sjetim da sam je platila.
'puno vam hvala, onda nećemo trebati buditi programera, puno hvala'
'drago mi je da sam mogla ikako pomoći, javite što ste napravili'
'hoću, hvala'
Pjena na uši. Okrećem se za 180 stupnjeva i put Porezne.
Tražim vrata na kojima je 'poznato ime'.
Zaključana.
Iza jednih čuje se žamor, pokucam, otvorim.
'oprostite, gđa. ta i ta?'
U sobičku stoji i sjedi njih dvadesetak, na stolu hrana i cuga, očito proslava rođendana.
Iz mase se izvlači sitni djevojčurak, sigurno mojih godina ili mlađa.
'ja sam'
Mislim da joj je bilo sve jasno kad me je vidjela.
Neki tip dobacuje iz sobe 'mogu te ja zamijeniti'
Klasična muška nabacivanja.
Smijeh ekipe.
Ona izlazi iz sobe, otključava vrata svog ureda
i sjeda za svoj stol.
'recite'
'dakle, onaj račun o kojemu smo pričali, jeste li vi njega pogledali dobro?
'da, zašto?'
'zato što stavka 'montaža' postoji na računu, trebalo je samo malo pročitati stavku po stavku'
'pa nema je na kraju, obično bude na kraju'
'pa zamislite, na sredini je'
Pronađe je, pogleda, uzme kemjisku olovku i podvuče je.
'dobro, onda će biti sve u redu'
'jeste li sigurni? dajte, dok sam još ovdje, pogledajte svu dokumentaciju koja je pred vama,
kad je niste stigli temeljito prije pregledati, za svaki slučaj, da ne bi nešto još falilo'
Pogledala me.
'ne, ne, sve je u redu. pa dobro, onda će vam novac ići u slijedećoj turi, ne znam točno kad'
'kako mislite ne znate kad?'
'pa znate, to ovisi o Ministarstvu iz Zagreba, mi na to nemamo utjecaj'
'vidim'
I tako.
Da nisam nazvala, dobila bih odbijenicu.
Da sam dobila odbijenicu
ne bi mi palo na pamet provjeravati rad djelatnika Porezne uprave,
pa valjda oni savjesno rade svoj posao.
Poklonila bih Državi nekoliko tisuća kuna.
Koliko njih iz sličnih razloga je?
- 08:46 -
ponedjeljak, 13.08.2007.
Kome 'pravimo' djecu?
Gdje god se okrenem oko mene nalaze se trudnice.
Kamo god pogledam, mlade majke guraju kolica ispred sebe
a iz kolica čuje se nježno gugutanje bebača.
Čini li mi se to samo ili se broj djece u mome gradu naglo povećao
ili sam samo malo više vani tijekom dana pa isto vidim
ili sam i prije prolazila pokraj nekih drugih mladih mama
ali ih tada nisam uopće primjećivala?
Ili mi 'kuca' sat pa mi ova grupacija 'bode oči'?
U zadnje vrijeme primjećujem toliko veza u kojima postoje djeca
a koje bez obzira na to ne funkcioniraju, čak štoviše, raspadaju se.
Prisutna sam (na žalost radi se o meni dragim ljudima)
raspravama o podjeli 'zajedničke' imovine
(moja perilica, tvoj TV, moj automobil, tvoja vikendica),
isplaćivanjima, tko je koga oštetio pri tome, tko je bolje prošao.
Kako smiješno a tužno istovremeno,
kao da tu netko može uopće dobro proći.
I pri tome 'dijele' se i djeca.
Kako?
Dugo vremena razmišljam imam li ja uopće pravo govoriti o tome.
Nemam nego mačku,
odakle mi pravo stavljati se u njihove cipele
i govoriti što je pravilno, što je bolje za djecu.
Ipak, ti isti dragi ljudi pitaju me za mišljenje.
Htjela-ne htjela, ne mogu šutjeti.
Vidim djecu koja su podijeljena,
jedno kod mame, drugo kod tate,
rasporede - kad je red na kojeg roditelja doći po djecu,
tate koji sjede sa klincima vikendom u restoranu
jer je ovo njihov vikend a djeca umiru od dosade,
one koji pokušavaju što kvalitetnije provesti to vrijeme zajedno
i pri tome istu djecu nešto naučiti,
one koji jedva čekaju (ne samo očeve, i mame tu spadaju)
da prođe vikend kad su djeca kod njih jer ih jednostavno ne doživljavaju,
mame (ali i tate) koji su prerano to postali
a još uvijek su i sami velika djeca nespremna brinuti se o svojoj,
djecu koja iz straha da ne povrijede svoje roditelje
(kako su mali a toliko obzirni, obzirniji nego klipani koji su ih napravili)
odlaze s njima u njihovu novu obitelj
i trpe prilagođavanje novoj sredini, tatinoj novoj obitelji, novoj 'mami'.
Vidim brata koji je ljubomoran na svoju seku
jer je ona kod mame a on kod tate
pa mu treba pola dana prilagodbe kad su zajedno
dok ne shvati da mu ona nije konkurencija
već sestra, najbliže što ima,
i tek onda se nastavi s njom normalno igrati,
vidim mamu koja je odlučila otići ali ostavlja djecu tati,
tatu koji je sretan jer zna da ujutro kad se ustaje
odlazi do dječje sobe i gleda ih kako spavaju
a zna da ona to neće moći jer je otišla,
mamu koja odlazi i želi povesti djecu sa sobom ali djeca ne žele ići
jer tu su im prijatelji, tu im je soba, krevet, igračke,... tata.
Kako ti ljudi spavaju preko noći kad njihova djeca nisu uz njih?
Kako ta djeca spavaju znajući da im je mama (tata) negdje
ali ne tu da kad ih pozovu u pola noći jer su se uplašili sjene na zidu
ne mogu ih utješiti, zagrliti, poljubiti,
poželjeti laku noć, ispričati bajku, otpjevati uspavanku?
Gledam roditelje koji se 'kolju' oko odgoja djeteta
jer uvijek jedno mora biti u pravu
ali ga dijete ne sluša jer mu 'onaj drugi' uvijek sve pusti.
Gledam one koji zbog djece ostaju u vezi koja ne funkcionira
i šute u nadi i saznanju da će dijete jednoga dana odrasti i osamostaliti se
a oni će u međuvremenu skupiti snage za spakirati stvari i otići.
Gledam one koji misle kako su ta mala stvorenja
premala da osjete, shvate netrpeljivost roditelja
svađu u drugoj sobi
napetost u zraku
poglede pune mržnje,
prepucavanja pred prijateljima
čija značenja i ti 'mali ljudi' čitaju.
Odakle nam pravo odlučivati o životu naše djece?
Odakle nam pravo igrati se s tim malim životima
i definirati im kroz vlastite postupke u koje su na žalost i oni uključeni
neke poglede na svijet, brak, obitelj
tada kad su preslabi sami imati svoj stav o svemu tome?
Jesmo li stvarno toliko sebični
da kad pravimo djecu imamo izgovor
kako je to zbog održanja vrste, roda, loze, prezimena, obitelji
a ustvari to sve radimo samo zbog sebe
jer ne razmišljamo prilikom ovakvih poteza što činimo vlastitoj djeci?
Nastaju li djeca iz ljubavi za koju mislimo da će vječno trajati?
Vjerujemo li još u bajke (za malu djecu)?
Jesam li bolesna ako poželim izbjeći sve te 'muke po razlazu'
i odgajati vlastito dijete sama od početka?
Imam li na to pravo?
Zar sam stvarno izgubila vjeru u veze koje opstaju?
Hoće li moje dijete manje patiti
ako zna da mu je otac negdje daleko i ne živi s nama
da ja mama jedina koja je tu i uvijek će biti?
Jesam li sebična što ne želim
uplitanje sa strane u odgoju vlastitog djeteta
koja ne želim dopustiti da si netko uzima za pravo
govoriti mi što i kako trebam raditi
jesam li sebična što unaprijed ne dozvoljavam ocu da bude prisutan?
Koga u stvari štitim?
Jesam li sebična što bez obzira što možda nije naišao 'Mr Right'
s kojim ću živjeti 'happely ever after' i možda nikada niti neće
želim postati mama i ne propustiti iskustvo roditeljstva?
Hoću li ako se zaljubim u međuvremenu promijeniti svoj stav?
Hoću li poželjeti imati 'Njegovo' dijete?
Hoću li poželjeti zajedno s 'Njim' proći muke trudnoće i poroda,
hoću li poželjeti s njim podijeliti
prve korake, prve riječi, prve bolesti, prva slova, prve ocjene,...
Jesmo li svi spremni biti i živjeti u paru, vezi, braku?
Jesmo li svi rođeni da budemo roditelji?
Koliko mijenjamo svoje odluke tijekom vremena?
Posljedica tuđeg ili vlastitog iskustva?
Koliko 'pušemo na hladno'?
Zbog koga smo mi nastali?
- 08:17 -
nedjelja, 12.08.2007.
Kraljevstvo za kavu...
Najviše mrzim
ustati iz kreveta u nedjelju prije podne
(dobro, podne)
i željna prve jutarnje kave
koja će me dovesti u kakav-takav red,
otvoriti hladnjak
i shvatiti da nema ni jedne jedine kapi mlijeka.
Da nas je više u stanu
još bih se i mogla na nekoga ljutiti
a ovako...
Na svu sreću pa je trgovina skoro pa preko puta :)
Optimistično
čak se niti ne presvlačim
(današnje pidžame izgledaju kao normalna obleka – kratke hlačice,
mali džep na dupetu, taman za mobitel i novčanik, majica kratkih rukava),
dobro, pada kiša ovdje,
no uopće nije hladno, mogu ići ovakva,
idem po svoju litricu mlijeka,
moj spas za ovaj dan :)
Hitam!
Još samo da nađem novčanik...
baš mi nešto ne ide jutros...
Koju sam torbu nosila sinoć?
Jesam li ga ondje ostavila?
A gdje je torba uopće?
A garderoba od jučerašnjeg izlaska?
Košara za rublje
sve smrdi po cigaretama..
(zašto se uopće trudim ne pušiti
kad i ovako i onako sva na kraju smrdim na dim kao da sam i sama pušila?!?)
I, mali novčaničić :)
Jupiii, idem!
Pogled u njegov sadržaj... iznenađenje!
Ali draga, malo si se prevarila :))
zaboravila si da si zadnju lovu dala za završnu rundu pića, jednu putnu :)
Vrtim u glavi.
Prvi bankomat u blizini.
Najkraći put do njega.
Koja je trgovina blizu otvorena?
Nedjelja je danas, mala,
ne radi ti pola toga.
Ne ulazi mi se u ogromni robni centar
u pidžami, bez šminke, poluraščupana, zbog jedne litre mlijeka.
Odustajem.
Izdržat ću.
Mogu ja to.
Još samo sat pa idem s ekipom na ručak.
Taman za to vrijeme se spremim i ne mislim na kavu.
Tuš,
znam, on će me dići.
Bit ću kao nova :)
Onom tko je izmislio tuš
treba podići spomenik, definitivno.
Kako je to čudno,
toliko stvari koristimo svakodnevno
a uopće ne znamo njihov nastanak niti porijeklo.
Uživam.
Trenuci pod tušem su mi jedni od najdražih u danu.
Pokraj onih u kojima pijem prvu jutarnju kavu :))
Brzo!
Vrijeme leti. Kako se lako izgubimo u vlastitom vremenu.
Ručnik. Trčkaram do ormara.
Mala drama, što ću odjenuti?
Ma nije da se nešto posebno moram spremati zbog tog ručka.
To je samo uobičajena procedura kod mene.
Gledanje u složenu garderobu u ormaru i slaganje kombinacija.
Žene razumiju o čemu pričam.
I onda naravno uvijek baš ono što bih htjela nije opeglano.
Pegla... već sam se izvještila,
peglam kao profić,
za minutu je opeglano.
Možda malo zakasnim.
Ne puno, koju minutu.
Treba nabaciti nešto šminke.
Podočnjaci.
Nema te kreme i tog makeupa koji ih moje može sakriti.
Barem ne danas.
Nema veze, ne idem nikoga šminkati, samo običan ručak.
Pa nije strašno, ne izgledam tako loše.
Da mi netko kaže to isto, oko bih mu izvadila.
Sami sebe možemo blatiti,
drugi nas mogu samo ako im baš dozvolimo.
To su rijetki.
Veselim se kavici! :)
Jel red naručiti kavu prije ručka?
Hoće li me gledati malo čudno?
Ma baš me briga.
Treba mi ta kava i točka.
Telefon.
Zašto baš uvijek zvone kad si u frci s vremenom i ništa ne stigneš?
Čujem sebe kako pričam, ali to nije moj glas.
Ili ipak je.
Čak ni pričati mi ne ide (moja omiljena vještina), sigurno zbog kave.
Krećem.
Letim.
Kasnim, malo :)
Taman dok se svi skupimo.
Stigla.
Konobar stiže!!!! Koje veselje! :)
Svi pogledavamo u jelovnike, listanje..
'A što ćeš ti?'
'Ja bih jednu produženu kavu s puuuno mlijeka'
zbunjeni pogledi za stolom, kao da sam tko-zna-što naručila?!?
'Ma da, što ćeš jesti?'
Teška ignorancija ekipe za stolom,
obraćam se samo konobaru, on je ovdje Faca, i ponavljam:
'Molim vas, prvo kavu mi donesite, dok Ona (kava) stigne znat ću i što ću ručati'
Na svu sreću društvo je veće,
nismo se vidjeli dosta dugo
pa je razgovor o svemu i svačemu započeo,
ja ostavljena na miru.
Stigla je i moja kavica, pijem prvi gutljaj
i tek sada počinjem ovaj dan, ono do sada bila je noćna mora.
Pa dobro jutro,
ili bolje – dobar vam dan :)
- 13:50 -
četvrtak, 09.08.2007.
Boli...?
Sinoć sam završila na Traumi.
Moram priznati,
nisam baš tako zamišljala završetak jučerašnjeg dana :)
Frendica me zvala na rolanje
naše uobičajeno dolje uz Dravu,
da iskoristimo lijepo vrijeme jer za danas su najavili kišu.
A i došle smo do zaključka kako nam baš dobro ide rolati
onda kad smo napete (španung je dobar).
Tek kad smo se ufurale u pravi film i brzinu,
počele uživati u laganom povjetarcu,
malo rashladilo,
jedan krivi potez,
mala grančica na stazi,
let koji traje kao vječnost
slomljena ruka.
Nisam ja.
Na žalost, frendica.
I što sad?
In the middle of nowhere,
sa druge strane rijeke samo mobitel svijetli za pomoć.
I naravno,
koga ću nazvati ako ne Njega
(koga sam zvala dok njega nije bilo?
kako se brzo naviknemo na nečiju pažnju i brigu)?
Stvorio se vrlo brzo
i onakve u rolericama odvezao u KB.
Putem je cijelo vrijeme pokušavao nasmijati frendicu
kako ne bi razmišljala o boli (sweet).
Izabrali smo dobro vrijeme, nije gužva
(ovo me podsjeća na razmišljanje prije ulaska u shopping centar
kad izvana kroz staklo baciš letimičan pogled po blagajnama
i vidiš da nećeš morati dugo čekati, ah, onda oke, možemo ući) :)
Ne znam zašto takve situacije koliko god bile traumatične
na kraju ispadnu čudno smiješne.
Gluposti padaju na pamet,
razgovori više na granici smijeha nego tuge i plača,
valjda tek kad ti se nešto slično dogodi
postaneš svjestan svoje ranjivosti
i sretan što ti se ništa gore nije dogodilo.
Tek tada počneš cijeniti ono što imaš.
A tek kako su dobre pločice i hodnik na Traumi za rolanje! :)
Sad znam gdje idemo slijedeći put,
hodnici dugački (taman), pod gladak, rolerice klize,
a i ako ti se nešto dogodi, već si tamo :))
ON se silno trudio uveseljavati nas obje
i kad smo ga htjele otjerati
'hvala ti što si nas dovezao, no tko zna koliko će dugo to sve trajati,
odi ti doma, mi ćemo se same snaći za dalje'
započeo je mali show program pa smo na kraju i plesali :)
Zagipsana, završila je večer.
Odvezao me doma, spremio u krevet i otišao.
Nisam mogla odmah zaspati.
Glavom su prolazili trenuci toga dana.
Što da nisam s njim?
Još uvijek smo u fazi preispitivanja
koliko smo jedno za drugo
koliko su nam svjetovi paraleni
križaju li se ili idu totalno drugim kolosjecima.
Koliko god ne volim da meni to netko radi
ipak valjda je normalno što vučem paralele
sa osobama za koje sam u neka vremena mislila da su 'Onaj Pravi'.
Kada znamo da je naišao Mr Right?
Kako bi odreagirao u istoj situaciji ovaj ili onaj,
osobe koje su mi tada bile draže
nego što mi je uspio ON za sada postati?
Situacija je smiješna,
možda ne prava za analizu tako nečega, no stvarna.
Dakle,
ne mislim da ne bi došli po nas,
ne mislim da bi nas ostavili da se same patimo sa slomljenom rukom,
već koliko bi željeli zato što sam im ja draga
potruditi se oko meni jako drage prijateljice
jer je ona dio mog svijeta?
Koliko je osoba za koju misliš da je ljubav tvog života
i kojoj si bezrezervno otvorio vrata
ustvari vrijedna svega toga,
koliko (i kad može jer joj je dostupan) sudjeluje u tvom životu?
Koliko su 'Oni Pravi' ustvari upoznati sa našim životima prije njih,
sa našim prijateljima, obiteljima, osobama koje su dio nas,
koliko ih žele upoznati kada i sami postanu dio našeg svijeta?
I shvatih da sam u prošlosti hodala sa osobama
za koje sam bila spremna
okrenuti cijeli svoj život naopačke ako je potrebno
a te iste osobe su ustvari jako malo znale mene
(ne mene kao mene, već ono i one koji su mi dragi u srcu).
Koliko sam sama za to kriva?
Koliko sami držimo neke ladice zatvorene
kako bi ostali zanimljivi i tajnoviti svom Partneru
a koliko u stvari sami sebi uskraćujemo?
Koliko sam živjela sa osobama koje su bile sebične?
Koliko sam vremena provela sa osobama
koje nisu bile vrijedne svog statusa
(statusa kojeg sam im ja sama dodijelila),
statusa Onog Pravog.
Koliko će još osoba biti u mom životu
za koje ću vjerovati cijelim svojim srcem
da ne mogu više voljeti nego koliko volim njih
i postaviti ih na visoko mjesto, postolje Mr Right-a
a da toga nisu vrijedni?
Koliko će trebati vremena da skinem sunčike
i vidim da dan i nije tako sunčan a moj 'dragi' nije The One?
Koliko puta ću ponovo pasti
kad shvatim da sam idealizirala nekoga a bez pravih argumenata?
I što ću pri tome slomiti?
Boli...?
- 08:21 -
srijeda, 08.08.2007.
Kad postajemo stari za nove veze?
Postoji li vrijeme, dan, trenutak
kad postanemo prestari za nove veze,
nova upoznavanja,
ponovne početne izlaske sa potencijalnim Mužjacima?
Jesam li došla u tu fazu?
Već?
Ili tek?
'Pa mlada si da bi počela razmišljati o tome kako ćeš ostatak života provesti sama'
Kad i zašto postanemo preosjetljivi?
Jesmo li previše komotni pa ne dozvoljavamo narušiti svoj mir?
Sebični?
Zašto je to tako?
Zašto mi je u isto vrijeme drago vidjeti svog Dragog
koji me iznenadi 'slučajnim' susretom negdje u gradu
ali istovremeno i tlaka što mi je poremetio planove
i sve ono što sam započela moram ostaviti za neki drugi put?
Jesam li toliko neprilagodljiva
da sve te sitne shoppinge u gradu koje sam planirala obaviti sama
(dakle, nisam ništa posebno radila što On ne bi mogao znati, vidjeti, sudjelovati,..)
ne mogu obaviti s Njim pokraj sebe?
Pokušavam staviti na vagu (najgora moguća kombinacija)
jel mi više drago ili ne
što mi se pojavio pred vratima stana tek netom sam se vratila doma s posla
i nisam se stigla niti otuširati, preodjenuti, ništa ubaciti u kljun,...
pa me ljubi cijelo popodne i ja pri tome uživam
a s vremena na vrijeme
bacim (onako neprimjetno) oko na sat
i pomislim u sebi da sve je to divno
i iskreno uživam u našim maženjima i zajedničkim trenucima
ali ja bih ipak bila malo sama u svoja četiri zida.
Nije da ne volim 'smiješne pokrete',
nije da u njima ne uživam satima, baš suprotno,
nije da me On ne privlači i da postoji manjak interesa.
Je li samo izabrao krivi trenutak kad će doći,
možda je u tome problem?
Ili ja previše razmišljam o stvarima koje se još nisu dogodile a možda niti neće.
Najgore od svega mi je
kad me pogleda i pita:' Zašto me tjeraš od sebe?'
'Pa ne tjeram te, odakle ti to?!?'
Ili kad mi onako od milja kaže
'Ledena kraljice, pa mogla si barem malo pokazati da ti je drago kad me vidiš'
'Pa zar nisam? Neću valjda skakati od sreće po pola ulice
da bi ti shvatio da si me ugodno iznenadio?!?'
Jesam li stvarno postala toliko hladna da ne pokazujem osjećaje na van?
U tom silnom razmišljanju prekine me frendica
'Daj, molim te, pa ja nemam osjećajniju frendicu od tebe,
sva si ko pekmeeza (Netko bio rekao Princeeza :) ),
netko te krivo pogleda a ti roniš suze,
veseliš se oblaku, suncu, ptici, leptiriću, kiši, trčiš bosa po travi u parku,
vidiš stvari koje mi ni ne primjećujemo, o čemu ti pričaš?'
Ne znam.
Ponekad pomislim da od tih stalnih izmjena raspoloženja u danu
jednostavno otupim.
Dolazi prvi 'zajednički' vikend.
Hvata me panika od ideje da provedemo dva i pol dana stalno zajedno.
Izgubila sam osjećaj kako je to kad zbog nekoga
ustaješ iz kreveta da bi mu napravio doručak, skuhao kavu,
(voliš li bijelu i li crnu, s više ili manje šećera, margarin ili abc sir,
šunka, salama, rajčica i paprika, hladno ili toplo mlijeko, ne, jogurt, punomasni ili light?),
blesasta pitanja u kojima upoznaješ prehrambene navike Druge Strane i pokušavaš udovoljiti,
planiraš zajednički odlazak u grad,
moji prijatelji, tvoji,
upoznavanja istih,
razgovori o temama koje te baš i ne zanimaju previše,
analize s jedne i druge strane,
hoćemo kod tebe ili kod mene spavati,
rezervna četkica, odjeća za sutra,
kupaonica koja nije tvoja,
zaboravljena šminka doma,...
Jesu li sve to sitnice koje život znače
ili samo sitnice bez kojih se može
ako nekoga voliš?
Jesam li ja uopće zaljubljena?
Možda sam zato takva?
Je li On pretjerano zaljubljen?
Je li to ludilo koje nas drži mjesec ili dva ili više
i u tom vremenu nam je Onaj Drugi
idealan, najbolji, najljepši, najpametniji,... naj?
Je li normalno petstotina puta u danu poslati sms sadržaja 'Pusa'
isto toliko puta nazvati i pitati što Onaj Drugi radi
(pa radi, prima za to i plaću, trebao bi nešto valjda i raditi),
reći mu da misliš na njega (24/7) i kad mu se ne javiš,
je li to sve umjetna tvorevina sa rastezljivim rokom trajanja
koja će nakon tog roka iznenada nestati
i neće mu pasti na pamet poslati poruku istoga sadržaja,
kad ga nazoveš reći će: 'Reci, trebala si nešto? U gužvi sam, radim.'
ili 'I zbog toga si me zvala na posao?
Ne mogu sad s tobom pričati, pričat ćemo o tome kad dođem doma.'
E dragi moj,
kad ti dođeš doma prošla baka s kolačima
i ja problem riješila.
Što je bolje?
Ne vjerovati da ta faza zaljubljenosti može dugo trajati
pa gasiti i sebe i Njega komentarima koji samo uništavaju lijepe trenutke
i čekati da sve pređe u neku normalu, rutinu, rituale
i tek onda znati sviđa li ti se ta osoba ili ne,
odgovara li ti ili ne, možeš li se ili želiš uopće prilagođavati nekome,
ili
prepustiti se leptirićima u trbuhu,
lebdjeti par metara iznad zemlje i željeti da isti osjećaji nikada ne prestanu,
ne razmišljajući kako ćeš jednom ipak tresnuti sa te visine i razbiti se kao bundeva,
no nema veze,
sada ti je baš lijepo?
Kolika je normalna doza osobe s kojom si u danu?
Da ne pretjerujete a da si opet ne nedostajete?
Je li normalno da netko stalno plazi po tebi
i ne pušta te ni na wc da odeš sam
i baš mu je simpatično gledati te dok 'piškiš',
svaki tvoj tuš je i tuš pod kojim je i On,
svaki tvoj plan je plan u kojemu je i On sastavni dio,
ili
da se vidite dva-tri sata navečer (možda ne niti svaku večer),
dobro sex tu i tamo, ovisno o apetitima,
poljubite za laku noć i svatko ode u svoj krevet
(sutra je radni dan, moram se naspavati)?
Ne znam.
Treba li tražiti zlatnu sredinu?
Treba li reći drugoj strani 'Daj, pusti me da dišem'
ili '
Nedostaješ mi, voljela bih stalno biti s tobom'?
Gdje ne prelazimo tu granicu pristojnosti?
Radi li se stvarno o tome?
'Imam osjećaj da si ti sa mnom samo zato što si fina pa me ne želiš odbiti'
Koliko je istine u tome?
Koliko smo osjetljivi
pa sve što nam netko kaže gledamo kroz nekoliko različitih naočala
i svaki put izvlačimo drukčiji zaključak o značenju iste rečenice?
Treba li se na gornju rečenicu uvrijediti kad ti je upućena
ili reći
'Da, fina sam i ne znam kako ti reći
da mi je dovoljno vidjeti te jednom u danu,
čuti dva puta a ne svakih pola sata,
da ne želim znati sve o tebi već nakon tjedan dana,
želim u mraku dodirom prepoznavati tvoje oblike
a ne znati položaj svakog madeža na tvom tijelu (i to već nakon par dana),
kad ideš van s ekipom neću biti tužna niti ljubomorna što sam ostala doma
i time si mi omogućio da se odmorim od tebe
i ne,
ne moraš mi se javljati pet puta tijekom te iste večeri
da bi me uvjerio da ne radiš ništa 'loše' dok nisi sa mnom
i da mi daš do znanja da ti nedostajem.
Nedostaješ i ti meni,
no ako ovako nastaviš,
više će mi nedostajati moja samoća, moj mir.'
Možda nismo svi rođeni za veze.
Kao što nisu svi rođeni da bi bili dobri roditelji.
Ipak smo većinu vremena u životu sami.
I ipak sve velike odluke donosimo sami.
Možda je to ipak normalno stanje, biti sam.
Rađaš se i umireš sam,
zašto bi razdoblje između toga bilo drukčije?
Možda mi samo nije dobro danas.
Možda već pri odlasku doma
potražim putem par toplih očiju koje mi se vesele
i dodir nježnih usana na svojima.
Možda ako ih ne budem vidjela
nazovem i pitam
'Gdje si,
nedostaješ,
ne znam se više tuširati sama,
tko će me namazati kremom ako ne dođeš,
tko će me maziti po trbuhu i mirisati kosu
dok ležim u tvom zagrljaju
i drijemam?'
- 08:33 -
utorak, 07.08.2007.
Dobro ti jutro..
Vraćala sam se jučer s posla,
blejala putem po izlozima
i prateći oblake ne previše razmišljala,
pripremajući mir u glavi
koji će biti dovoljan bez problema odvesti me u carstvo snova
kada za koju minuticu budem doma i bacim se pod tush i u krpe,
nadoknadim san i oporavim krvave oči od neprospavane prošle noći.
No moj Dragi čekao me u kafiću podno moga stana
otišao sa mnom u nabavku
i ponio mi škarniclu sa stvarima u stan.
Otvorio hladnjak, posložio stvari po policama,
(u mom domu je kao kod kuće, sve u sekundi prihvatio)
nježno me poljubio
i rekao kako je došao samo poželjeti mi 'laku noć'
znajući da ću spavati popodne.
Naravno,
poslije toga trebalo mi je dobra dva sata da uopće zaspim :))
Misli lete glavom,
vrtim filmove brzinom svjetlosti,
i stvarno,
misli imaju nekakav svoj život neovisan o nama,
imaju svoj tijek,
jakost koja ih drži prisutnima,
izmjenjuju se i nadograđuju
puno brže nego kad bismo isto to što njima prolazi
pokušali naglas reći.
Koliko god ponekad ne željeli razmišljati o nečemu (nekome)
one su tu
i ne možemo ih tako lako izbaciti iz glave.
Ajde, zaspala nekako.
Kiša.
Lupka po krovnim prozorima.
Osluškujem u mraku sobe,
nije li to nekakvo nevrijeme vani,
jesu li to samo velike kapi kiše ili led?
Ma ne,
spavaj mala,
ne zamaraj plavu glavu,
još malo drijemaj,
vidiš da ti nije dobro,
haluciniraš,
spavaj!
Probudio me telefon.
Previše koma da bih osim 'da', 'ne' i 'mhmhm' odgovarala :)
Mirna večer uz TV.
A toliko sam se bunila kad su mi moji najbliži govorili kako trebam TV u stanu.
'A što će mi to? Ja vam ljudi ne volim buljiti u tu kutiju,
gubitak vremena, može se isto vrijeme puno kvalitetnije provesti.'
Ajde sad mala reci,
nije ti drago što svijetli u mraku?
Nije ti drago što te ništa ne pita, ništa ne traži,
sama biraš što ćeš gledati
ili samo stisneš gumb 'off' u nedostatku nečega zanimljivog?
Hvala draga bako :)
I kad sam se već zaljuljala u svijet kriminalistike (CSI)
stiže sms: 'Jesi se naspavala? Pa što se ne javiš?'
I tada shvatim,
nije stvar da ne želim čuti dragu osobu,
nije stvar da mi ne nedostaje
jednostavno strah me potražiti ga i vidjeti,
čuti da je u svom svijetu
u kojemu za mene nema mjesta
pa iz straha da ne dobijem negativan odgovor
radije neću niti se javiti.
Naravno,
sve je oke kad je on ovdje pokraj mene,
kad me grli i ljubi, kad osjetim njegovu blizinu,
ali kad ga nema uz mene,
opet glava tjera svoj život.
Kad bi je mogli s vremena na vrijeme skinuti sa ramena pa se odmoriti.
Naravno, pop.. je jer je želio biti blizu,
ja sam mu isto onemogućila.
'Zašto me tjeraš od sebe?'
'Ne tjeram, ne želim te tjerati, malo sam sjb..na, ne ljuti se, oprosti.
Malo vremena, malo prostora, malo hrabrosti. Probaj razumjeti.'
...
Jutro.
Zvoni alarm, kukavica kuka
(koji me vrag tjerao namjestiti baš tu iritantnu melodiju na mobitelu za buđenje?!?)
Stiže sms:'Buđenje :-*'
izvlači osmjeh na lice
'pa nije baš ni tako loš dan danas' prolazi glavom.
'još pet minuta, još samo maaalo',
Volim svoj topao krevet ujutro
najljepše spavam baš onda kad moram ustati.
Zvoni mobitel:
'Dobro jutro, još si u krevetu? ustaj mazo, zakasnit ćeš na posao'
'Evo, sad ću'
Tuš.
Mogla bih stajati satima ispod mlaza tople vode.
Čistim glavu
ispirem misli.
Zamotana u ručniku trčkaram po stanu
'hoće li doći dan kad ću ujutro znati što odjenuti
i imati već sve složeno večer ranije?'
Zvono na vratima.
Poznato, drago lice.
'Dobro ti jutro. Došao sam ti dati pusu za dobar dan.
I DHL dostava, ja sam teklič.'
Smije se, gleda moju reakciju.
Iza leđa vadi prelijepi buket bijelih ljiljana.
Padam.
Višestruko.
Ljubim ga.
Odlazi da bi me pustio spremiti se za posao.
'Samo se nemoj uplašiti' čujem u glavi prijateljičine riječi.
Hodam po stanu,
stavljam make up
i skidam ga kapima kiše iz vedra neba u mojim očima.
Same klize niz obraze.
Tuga?
Sreća?
Ja stvarno ne znam.
- 08:41 -
ponedjeljak, 06.08.2007.
Pospana... zjev
Trebaju mi čačkalice da pridrže kapke.
Ovo je već ne znam koji vikend po redu
u kojemu sama sebi obećavam
kako ću se naspavati
jer počela sam raditi
i bio bi red barem u ponedjeljak
doći odmorna na posao.
Ali ne,
ja kao i prethodnih nekoliko,
baš uvijek nađem neku zanimaciju preko vikenda
i zaglibim do ranih jutarnjih sati budna
a budim se ujutro za posao prije 6.
Budalasto.
I onda molim Boga da me nitko ništa ne pita
i da izdržim nekako kraj radnog vremena,
kao popodne ću nadoknaditi izgubljeni san.
Mo'š mislit!
Kod mene doma kao da imam telefonsku centralu,
počnu popodne zvonit telefoni,
pa se pojavi netko od ekipe na vratima
baš u trenutku kad me savladao onaj prvi san...
onaj najljepši.
I ode mast u propast, ništa od spavanja.
A još k tome sam se malo zakomplicirala
u privatnom dijelu života.
Zašto onaj kojega mi volimo ne želi nas
a onaj koji trči za nama nije nam interesantan?
Je li to sve zbog neke ravnoteže?
Totalno sam odravnotežena.
Dakle,
nisam spavala prošlu noć
jer sam dopustila jednom Mužjaku
da 'prespava' kod mene.
I sve bi bilo okej
da je on shvatio kako će samo prespavati
(mislim, između ostaloga i prespavati :) ).
No međutim,
bio je toliko drag, nježan, pažljiv
da sam se već malo zabrinula
mogu li primiti toliko nježnosti odjednom (naravno mogu)
i kad sam već mislia da je on jednostavno takav tip
i prihvatila ga takvog,
te počela uživati u tim istim nježnostima (bljak)
ON je pokazao još jednu ljepšu stranu,
pružio mi svoje naručje da u njemu zaspim.
I cijelu noć nije se pomaknuo
kako bih mogla spavati u položaju koji meni odgovara,
dobro, ono malo vremena
koje smo ostavili za ubiti oko :)
Probudio me ujutro poljupcima,
pričekao sve moje jutarnje rituale
kako bih se spremila za posao
i čak u njima uživao (krajičkom oka ga pratila)
te ispratio me iz vlastitog stana na posao.
I sve bi bilo idealno da je to bilo tada
i ostalo kao jedna lijepa noć i jutro.
No nakon sat vremena uslijedio je poziv
u kojemu mi je objasnio kako se zaljubio
i kad sam ja zašutjela
i skrenula temu na nešto drugo
osjetio je, ofkors.
Nakon desetak minuta ponovno telefonski poziv
da mi objasni kako je mislio da nije bio dovoljno jasan
da se stvarno zaljubio
jer osjetio je da sumnjam u njegovu izjavu :)
kamoon,
ne sumnjam,
samo želim da nakon jedne neprospavane noći
pomisliš da si se se zaljubio
ali ne i da stvarno jesi.
Nisam baš sigurna da sam to poželjela,
nisam baš sigurna da želim doći kući
i umjesto da legnem sama u svoj krevet
pokraj mene od sad pa nadalje legne još netko.
Neee,
ne misli se on preseliti k meni,
samo već čeka kad ću doći doma
jer se želi maziti sa mnom.
Halo, ja bih spavala!!!
A u stvari
serem, mazila bih se i ja s njim.
- 11:07 -
