nedjelja, 12.08.2007.
Kraljevstvo za kavu...
Najviše mrzim
ustati iz kreveta u nedjelju prije podne
(dobro, podne)
i željna prve jutarnje kave
koja će me dovesti u kakav-takav red,
otvoriti hladnjak
i shvatiti da nema ni jedne jedine kapi mlijeka.
Da nas je više u stanu
još bih se i mogla na nekoga ljutiti
a ovako...
Na svu sreću pa je trgovina skoro pa preko puta :)
Optimistično
čak se niti ne presvlačim
(današnje pidžame izgledaju kao normalna obleka – kratke hlačice,
mali džep na dupetu, taman za mobitel i novčanik, majica kratkih rukava),
dobro, pada kiša ovdje,
no uopće nije hladno, mogu ići ovakva,
idem po svoju litricu mlijeka,
moj spas za ovaj dan :)
Hitam!
Još samo da nađem novčanik...
baš mi nešto ne ide jutros...
Koju sam torbu nosila sinoć?
Jesam li ga ondje ostavila?
A gdje je torba uopće?
A garderoba od jučerašnjeg izlaska?
Košara za rublje
sve smrdi po cigaretama..
(zašto se uopće trudim ne pušiti
kad i ovako i onako sva na kraju smrdim na dim kao da sam i sama pušila?!?)
I, mali novčaničić :)
Jupiii, idem!
Pogled u njegov sadržaj... iznenađenje!
Ali draga, malo si se prevarila :))
zaboravila si da si zadnju lovu dala za završnu rundu pića, jednu putnu :)
Vrtim u glavi.
Prvi bankomat u blizini.
Najkraći put do njega.
Koja je trgovina blizu otvorena?
Nedjelja je danas, mala,
ne radi ti pola toga.
Ne ulazi mi se u ogromni robni centar
u pidžami, bez šminke, poluraščupana, zbog jedne litre mlijeka.
Odustajem.
Izdržat ću.
Mogu ja to.
Još samo sat pa idem s ekipom na ručak.
Taman za to vrijeme se spremim i ne mislim na kavu.
Tuš,
znam, on će me dići.
Bit ću kao nova :)
Onom tko je izmislio tuš
treba podići spomenik, definitivno.
Kako je to čudno,
toliko stvari koristimo svakodnevno
a uopće ne znamo njihov nastanak niti porijeklo.
Uživam.
Trenuci pod tušem su mi jedni od najdražih u danu.
Pokraj onih u kojima pijem prvu jutarnju kavu :))
Brzo!
Vrijeme leti. Kako se lako izgubimo u vlastitom vremenu.
Ručnik. Trčkaram do ormara.
Mala drama, što ću odjenuti?
Ma nije da se nešto posebno moram spremati zbog tog ručka.
To je samo uobičajena procedura kod mene.
Gledanje u složenu garderobu u ormaru i slaganje kombinacija.
Žene razumiju o čemu pričam.
I onda naravno uvijek baš ono što bih htjela nije opeglano.
Pegla... već sam se izvještila,
peglam kao profić,
za minutu je opeglano.
Možda malo zakasnim.
Ne puno, koju minutu.
Treba nabaciti nešto šminke.
Podočnjaci.
Nema te kreme i tog makeupa koji ih moje može sakriti.
Barem ne danas.
Nema veze, ne idem nikoga šminkati, samo običan ručak.
Pa nije strašno, ne izgledam tako loše.
Da mi netko kaže to isto, oko bih mu izvadila.
Sami sebe možemo blatiti,
drugi nas mogu samo ako im baš dozvolimo.
To su rijetki.
Veselim se kavici! :)
Jel red naručiti kavu prije ručka?
Hoće li me gledati malo čudno?
Ma baš me briga.
Treba mi ta kava i točka.
Telefon.
Zašto baš uvijek zvone kad si u frci s vremenom i ništa ne stigneš?
Čujem sebe kako pričam, ali to nije moj glas.
Ili ipak je.
Čak ni pričati mi ne ide (moja omiljena vještina), sigurno zbog kave.
Krećem.
Letim.
Kasnim, malo :)
Taman dok se svi skupimo.
Stigla.
Konobar stiže!!!! Koje veselje! :)
Svi pogledavamo u jelovnike, listanje..
'A što ćeš ti?'
'Ja bih jednu produženu kavu s puuuno mlijeka'
zbunjeni pogledi za stolom, kao da sam tko-zna-što naručila?!?
'Ma da, što ćeš jesti?'
Teška ignorancija ekipe za stolom,
obraćam se samo konobaru, on je ovdje Faca, i ponavljam:
'Molim vas, prvo kavu mi donesite, dok Ona (kava) stigne znat ću i što ću ručati'
Na svu sreću društvo je veće,
nismo se vidjeli dosta dugo
pa je razgovor o svemu i svačemu započeo,
ja ostavljena na miru.
Stigla je i moja kavica, pijem prvi gutljaj
i tek sada počinjem ovaj dan, ono do sada bila je noćna mora.
Pa dobro jutro,
ili bolje – dobar vam dan :)
- 13:50 -
