nemam baš puno riječi ovih dana
u stvari furaju one glavom
bez smisla
reda
logike
ne mogu ih pratiti
suze ih mijenjaju dobro
ventil se otvorio
mislila sam da više ne mogu plakati
mislila sam da sam u ovom životu isplakala dovoljno
bit će da ipak nisam.
ne tražim sažaljenje,
samo objašnjenje.
jesam li što krivo rekla (taj moj jezik)?
napravila?
kako te netko može poljubiti za laku noć
i otići iza ponoći iz sretnog zagrljaja
a sutradan se potpuno povući iz tvog svijeta?
i više se osim par šturih rečenica ne javiti?
u kojem sam ja onda svijetu živjela prošlih dana?
balonu od sapunice?
netko je jednom rekao:
'Kada nekoga voliš
pusti ga da ode...
ako se vrati natrag zauvijek je tvoj
ako se više nikada ne vrati
nije ti nikad ni pripadao...'
sama sebi ponavljam
da za sve postoji razlog
zašto se događa u našim životima
tako i ovo
samo mislimo da smo uvijek spremni
dočekati se na noge.
malo sam pala.
dići ću se, naravno.
kao i uvijek.
Post je objavljen 16.08.2007. u 09:34 sati.