LJUBAV CVJETA
Treperi list na iznenadnoj buri,
sjećanja žive na protekle dane,
nevine snove, nikad dosanjane,
dok žića pijesak neumitno curi.
Jučer je prošlo, sutra tek što nije.
Sadašnji tren već nepovratno bježi,
noći su duže, a dani sve teži,
zapadno sunce sve škrtije grije.
Jesen u meni na izmaku ljeta,
tek u dnu srca vječna Ljubav cvjeta.
Da se ne zaboravi
Sjećanje
1992.
Ostale su slike, uspomene,
predmeti dragi, knjige, dio mene....
Zaključala sam vrata
dok zviždukom granata
u noć nas pozva sudbina nepoznata.
I nikad neće izblijedjet slika ona:
crna i duga vijugava kolona,
u gluhom kršu starčad, djeca, žene
koraci, šapat, oči uplašene!
Dok gaze kanjon u strahu lampe pale.
«Gasite svijeće, sa njima nema šale!»
Reflektor, evo, otkrit će nam staze,
i satrt će nas, ko mravi što se gaze!
Načas tišina, ne čuješ hoda bat,
i sumnjiv bljesak u ovaj sitni sat!
Negdje u tami zgusnula se masa.
Gdje li se sada preda mnom bjelasa
lik muža i kćeri, dok ja vodim sina?
«Pst!» (To je selo njihovo!)
«Tišina!»
Naprijed il' nazad,
il' na mjestu stati?
Moj Bože, da l' ću možda zalutati?
Pođosmo u osvit u nepoznata sela,
ko zvijer kad hajka lovačka je prati,
i napismo se iz ljubavi vrela
što nuđahu nam ljudi nepoznati.
Ostale su slike, uspomene,
kanjon i ljudi, sve je dio mene,
i ključ taj čuvam ko da je od zlata,
sanjam i želim draga kućna vrata!
VLAK
Monotono klizi neman teška, duga,
pa odnosi sve nas prugom, što vijuga.
Olovno je nebo, magloviti puti,
tajnu sunca kriju tek proplanci žuti!
(na putu iz Unešića prema Mandalini, 26.11.92.)
NOĆ GRANATA
Noć ova nije gluha, još kako dobro čujem,
padaju granate!
Spavajte samo mirno, dok majka za vas moli,
i u snu valjda znate.
Noć ova nije gluha, oružjem ona ječi,
možda i krv se lije,
spavajte samo mirno, nedužna djeco moja,
jer za vas otac bdije!
Noć ova nije gluha, mržnja i ljubav se bore
jezikom granata.
Znam, sni vam mirni nisu, strahom i željom gore
da više ne bude rata!
(Solaris, u noći 28. veljače, kad je poginula obitelj Džaja iz Šibenika)
Prošle noći se navršilo 28 godina od našeg progonstva iz Drniša i okolice.
Sinoć sam u kino-dvorani u Drnišu gledala dokumentarac "GLAVU DOLE RUKE NA LEĐA". I bez toga sam znala uglavnom što se događalo s zatočenim Vukovarcima, ali sam htjela poduprijeti nastaojanja da se spomen na stradanja sačuva, jer samo tako se može spriječiti ponavljanje crne povijesti.
MALA GOSPA
U Gospinoj crkvi u Drnišu, na glavnom oltaru, nalazi se kip Gospe Petropoljke, djelo Ivana Meštrovića, odraslog u obližnjim Otavicama, pa sam, potaknuta njime, napisala pjesmu:
GOSPA PETROPOLJKA
Iz kamena isklesana
u polje si zagledana,
okruga se tvoja bijeli.
Dok Božansko Dijete nosiš
za grešnike milost prosiš,
zazivlje te narod cijeli.
Isklesana iz kamena
ti si uzor naših žena,
djevičanska, Božja Mati!
Kroz ratove i oluje
petropoljski puk te štuje,
molitvom ga svojom prati!
Lik tvoj, čvrsti stanac kamen
vjernosti je naše znamen
rodnoj grudi, kućnom pragu.
Ti nam budi svijetla zraka
što razgoni sile mraka,
Hrvatsku nam čuvaj dragu!
(2014.)
Okruga je bijeli rubac, koji su nosile žene iz drniškog kraja, a neke starije ga još uvijek nose..
Ovom pjesmom čestitam sutrašnji blagdan MALE GOSPE svima koji ga slave!
