Da se ne zaboravi
Sjećanje
1992.
Ostale su slike, uspomene,
predmeti dragi, knjige, dio mene....
Zaključala sam vrata
dok zviždukom granata
u noć nas pozva sudbina nepoznata.
I nikad neće izblijedjet slika ona:
crna i duga vijugava kolona,
u gluhom kršu starčad, djeca, žene
koraci, šapat, oči uplašene!
Dok gaze kanjon u strahu lampe pale.
«Gasite svijeće, sa njima nema šale!»
Reflektor, evo, otkrit će nam staze,
i satrt će nas, ko mravi što se gaze!
Načas tišina, ne čuješ hoda bat,
i sumnjiv bljesak u ovaj sitni sat!
Negdje u tami zgusnula se masa.
Gdje li se sada preda mnom bjelasa
lik muža i kćeri, dok ja vodim sina?
«Pst!» (To je selo njihovo!)
«Tišina!»
Naprijed il' nazad,
il' na mjestu stati?
Moj Bože, da l' ću možda zalutati?
Pođosmo u osvit u nepoznata sela,
ko zvijer kad hajka lovačka je prati,
i napismo se iz ljubavi vrela
što nuđahu nam ljudi nepoznati.
Ostale su slike, uspomene,
kanjon i ljudi, sve je dio mene,
i ključ taj čuvam ko da je od zlata,
sanjam i želim draga kućna vrata!
VLAK
Monotono klizi neman teška, duga,
pa odnosi sve nas prugom, što vijuga.
Olovno je nebo, magloviti puti,
tajnu sunca kriju tek proplanci žuti!
(na putu iz Unešića prema Mandalini, 26.11.92.)
NOĆ GRANATA
Noć ova nije gluha, još kako dobro čujem,
padaju granate!
Spavajte samo mirno, dok majka za vas moli,
i u snu valjda znate.
Noć ova nije gluha, oružjem ona ječi,
možda i krv se lije,
spavajte samo mirno, nedužna djeco moja,
jer za vas otac bdije!
Noć ova nije gluha, mržnja i ljubav se bore
jezikom granata.
Znam, sni vam mirni nisu, strahom i željom gore
da više ne bude rata!
(Solaris, u noći 28. veljače, kad je poginula obitelj Džaja iz Šibenika)
Prošle noći se navršilo 28 godina od našeg progonstva iz Drniša i okolice.
Sinoć sam u kino-dvorani u Drnišu gledala dokumentarac "GLAVU DOLE RUKE NA LEĐA". I bez toga sam znala uglavnom što se događalo s zatočenim Vukovarcima, ali sam htjela poduprijeti nastaojanja da se spomen na stradanja sačuva, jer samo tako se može spriječiti ponavljanje crne povijesti.
