Priča s povodom
“Počeo je rat, otac je otišao daleko u planine…
– Sinko, a kako ću znati jesi li živ? – upitala ga, tužna, na rastanku majka.
– Pjevat ću, majko, pjevat ću – tješio je on – i pjevajući mislit ću na tebe. Vjetrovi će donositi moje pjesme, vjetrovi s planina.
Sjećam se bake. Zazviždi najljuća bura, a ona otvori prozor i sluša.
– Čujem ga! Pjeva! Živ je!
Tako je ona otvarala prozore dok su zavijali vjetrovi i onda kad je završio rat iz koga se otac nikad nije vratio.
– Čujem ga! – govorila je, ali svaki put kroz suze.
– Pjeva! Ne, nitko drugi, to on pjeva!
I bilo je tako.
Vjetrovi su u svojim krilima sačuvali pjesme mrtvoga ratnika i s vremena na vrijeme zaljuljali ih majci pod prozore.
Baka je jednoga dana usnula zauvijek kraj otvorena prozora. Vjetar je zavijao spuštajući se s visokih planina, a ona je u njegovu glasu htjela još jednom otkriti sinovljevu pjesmu.”
– Da, jedino je kod ljudi tako – ...- oni se vole i poslije smrti! -
(autorica PALMA KATALINIĆ)
Ususret blagdanu Svih svetih i Dušnom danu
Nekrolog
1994.
Nad otvorenim grobom
uz uzdah, jecaj, cvijeće,
uvijek se neka besjeda topla reče!
Pa makar dotična povijest
i nije baš tako bistra,
iz pepela se iščeprka iskra!
Pa, kad se tako lijepo
besjedi dok se žali,
zašto na kredit riječ toplu ne bi dali?!
Krizanteme
1997.
Na nebu zvijezde trepere,
u očima suza po koja,
u plamenu grobovi gore,
sag krizantema se stere
i uzdasi bez broja
u slutnji vječne zore!
A smrt, ne časeći časa,
plodove nove bere,
uzmaka pred njom nema!
Nitko ne podiže glasa,
tek tihi mrmor se stere
u moru krizantema.
Trepere
(2015)
U žaru svijeća
nježna trepere sunca,
čar krizantema!
Bablje ljeto
Starija žena srebrnih vlasi,
šarenih skuta, na kamen sjela,
u krilu pregršt voća zrela,
a vrat joj đerdan od zlata krasi.
Produžit ljeto ona bi htjela,
potomstvu svome prenosit zgode,
al vrijeme, eto, začas ode,
ostavi trag sred umorna čela!
Zbog neumitnog životnog tijeka
na vjetrometini smo sigurna meta
zimskoga mraza, što sve nas čeka.
Jesen ko žena što poljem šeta
nestat će kao utvara neka
a s njom i draži babljega ljeta!
(2012.)
SUHA MJESTA
Jedan je čovjek blatnim putem gazio,
od straha nije suha mjesta spazio,
pa kad je prešao taj kratak put
skut mu je bio blatnjav i žut!
A da je okom suha mjesta birao
on svojim skutom blato ne bi dirao,
jer samo onaj koji Svjetlo gleda
od zla i tame prevarit se ne da!
(l994.)
Ponavljam ovaj post jer imam utisak da ljudi koji redovno vide samo probleme smatraju da samo oni MISLE. Naravno da samo naivni ne vide probleme ali nisu baš realni oni koji u svemu vide SAMO probleme.
Najveći problem oko kojega se mogu ujediniti sve političke opcije u Hrvatskoj je nizak materijalni standard, a mi smo za stvarno siromašne jako bogati (ne negiram da ima siromaha, ali puno više je onih koji žive prosječno).
Nije bogat onaj tko puno ima nego tko malo traži, poznata je (ne znam čija) misao.
Treba željeti više, jer to nas pokreće, ali ne biti opsjednut time! Malo uživanja u blagodatima opuštenog života koje nam nudi naša tradicija i uščuvana priroda!
A normalno je da opuštenost i trka za novcem ne idu zajedno!
Riječ je o kraljici umjetnosti
KLASIČNI EVERGRINI
Slap zvuka se ruši u korito ranjivog srca,
lomeći stijenke u ocean nosi ga snova!
Sunce je svoju na prozor rastlo mrežu.
(slušajući emisiju istog naziva na zagrebačkom radiju)
KLAPA
Škuro nebo, sivi škoji,
jugo, stine, more štrapa!
Puste kale, vrime stoji,
u konabi piva klapa.
Niti riči ne razumin,
doklen vitar nosi jeku,
neviđenu sriću slutin
sakrivenu i daleku.
Jugo, nebo, škoji, stine,
mišaju se s vitron riči,
puste kale, stoji vrime,
a u duši san o srići!
UTJEHA GLAZBE
Kada se nebom crni oblak vuče
i kad u duši nemiri se roje,
kad u mrak tonu svjetle nade moje,
kad crnim bičem sudbina me tuče,
kad neki drugi meni kapu kroje
i kad tek u san ja pobjeći želim,
kad ničemu se više ne veselim
ja utjehe se ipak sjetim svoje!
Tad dugme crno dodirne mi ruka
i lakim kretom pomaknem ga malo,
da dohvatim se blagotvornog zvuka.
I ćutim tada: nije sve propalo,
u glazbi nježnoj tone moja muka,
a dušu mi je sunce obasjalo!
Usamljena majka
Noćas je život pokucao na vrata moga bića,
noćas je strepnjom drhtala moja duša,
noćas je počela nova životna priča,
i opet moj me Gospodar kuša!
Noćas je život pokucao na vrata moga bića,
na me se ruši lavina hladnog svijeta,
noćas je i opet počela jedna priča,
i opet jedan život svima smeta!
Noćas je život pokucao, i ja ga spremno primam,
iako odasvud vreba smrti strahota.
Spasi nas, Bože, jer ti si sve što imam,
jedino ti si gospodar života!
1992., posvećeno stvarnoj osobi
Nadu mi osnaži
Kao strijela plamena
jarka zraka sunčeva
u srce me dira,
dokle vjetar jesenji,
noseć lišće uvelo,
tužbalicu svira.
U meni nostalgija
nepoznata izvora
prohujalih dana,
iluzija mladosti,
strepnji, snova srušenih,
nevidanih rana.
Sve su tuge u meni
propuštene prilike,
prevarene nade.
Život dođe preda zid
i vrijeme mi posljednje
iluzije krade.
Sve je manje zaklona
u kojima duša mi
utočište traži.
O, ti, Oče sućutni,
primi me pod okrilje,
nadu mi osnaži!
SIROMAŠAK IZ ASIZA
Sin trgovca sjajnim platnom,
podoknica pjevač revni,
siromašak posta smjerni,
putnik bos na putu blatnom.
Isus pozva ga sa križa:
"Crkvu moju ti obnovi,
žar ljubavi daj joj novi,
da mi srca budu bliža!"
Franjo mlad, ne časeć časa,
skupi četu prijatelja,
kao svjedok Božjeg glasa,
sve do nepreglednog niza
vjernih nasljedovatelja
Siromaška iz Asiza.
(2012.)
Sutra je blagdan sv. Franje Asiškog pa svim nositeljima njegova imena želim SRETAN IMENDAN!
Aloji
Aloji
1993.
Aloji zeleno-plavi na straži stoje,
cvjetovi snježno bijeli i makadamski put.
Sjećanja vraćaju mene u djetinjstvo zvjezdanog svoda,
kad nas je u večeri ljetne pratio mjesec žut.
Aloji zeleno-plavi na rubu borove šume,
a mjesec, pratilac vjerni, tajanstveno zurio u me.
Aloji zeleno-plavi, na njima srca i slova,
netko je volio nekog, pod suncem ništa nova!
Aloji zeleno-plavi na straži više ne stoje.
Netko je ukrao djetinjstvo moje!
(Pjesma je ušla u roman VICE VERSA moje kćeri, što mi je posebna čast!)
Sv. Mala Terezija
9. “Moram podnositi samu sebe, kakva jesam, sa svim svojim bezbrojnim nesavršenostima. Ali tražit ću način kako da dođem u Nebo malim, posve ravnim, vrlo kratkim i sasvim novim putom. Htjela bih naći dizalo, koje bi me dignulo do Isusa, jer sam premalena da se penjem po mučnim stepenicama savršenstva.”
10. “Samo je jedno bezuvjetno potrebno: velika, jaka i vjerna ljubav, s kojom se ispunjavaju svakodnevne dužnosti, sasvim svejedno gdje smo postavljeni: jesmo li u školi ili na radnom mjestu, kod kuhinjskog lonca ili u staji, služimo li bolesnicima ili sami ležimo bolesni.”
11. “Shvatila sam da su bez ljubavi sva djela samo ništa, pa i najsjajnija kao uskrisivanje mrtvih.”
12. “Treba činiti samo jedno; sipati Isusu pod noge latice cvijeća malih žrtava, zatim se prepustiti potpuno Njemu.”
13. “Upamti da u Božjim očima ništa nije maleno. Sve što činiš, čini s ljubavlju.”
14. “Zašto da nas opterećuje što smo mi ništa, kad znamo da je Isus sve. Naše ništa treba se izgubiti u Njegovom neizmjernom sve.”
Bitno.net
AddThis Sharing Buttons
Share to Facebook273Share to TwitterShare to EmailShare to Print
Objavljeno: 1. listopada 2014.
S ovim mislima današnje svetice svim Terezijama, Terezama, Terežama, Tericama, Terama, Terkama, Terezinama, Zinama, Rezama, Rezikama i inima koje (i koji?) nose njezino ime želim od srca
SRETAN IMENDAN!
Posebno sam čestitala svojoj sestri, njezinoj unuci i unučici naše pok. sestre.