Kao strijela plamena
jarka zraka sunčeva
u srce me dira,
dokle vjetar jesenji,
noseć lišće uvelo,
tužbalicu svira.
U meni nostalgija
nepoznata izvora
prohujalih dana,
iluzija mladosti,
strepnji, snova srušenih,
nevidanih rana.
Sve su tuge u meni
propuštene prilike,
prevarene nade.
Život dođe preda zid
i vrijeme mi posljednje
iluzije krade.
Sve je manje zaklona
u kojima duša mi
utočište traži.
O, ti, Oče sućutni,
primi me pod okrilje,
nadu mi osnaži!
Post je objavljen 06.10.2016. u 10:18 sati.