Riječ je o kraljici umjetnosti
KLASIČNI EVERGRINI
Slap zvuka se ruši u korito ranjivog srca,
lomeći stijenke u ocean nosi ga snova!
Sunce je svoju na prozor rastlo mrežu.
(slušajući emisiju istog naziva na zagrebačkom radiju)
KLAPA
Škuro nebo, sivi škoji,
jugo, stine, more štrapa!
Puste kale, vrime stoji,
u konabi piva klapa.
Niti riči ne razumin,
doklen vitar nosi jeku,
neviđenu sriću slutin
sakrivenu i daleku.
Jugo, nebo, škoji, stine,
mišaju se s vitron riči,
puste kale, stoji vrime,
a u duši san o srići!
UTJEHA GLAZBE
Kada se nebom crni oblak vuče
i kad u duši nemiri se roje,
kad u mrak tonu svjetle nade moje,
kad crnim bičem sudbina me tuče,
kad neki drugi meni kapu kroje
i kad tek u san ja pobjeći želim,
kad ničemu se više ne veselim
ja utjehe se ipak sjetim svoje!
Tad dugme crno dodirne mi ruka
i lakim kretom pomaknem ga malo,
da dohvatim se blagotvornog zvuka.
I ćutim tada: nije sve propalo,
u glazbi nježnoj tone moja muka,
a dušu mi je sunce obasjalo!