Prva nedjeljka došašća
Advent u Zagrebu, Advent u Splitu...
Ali najvažniji jw advent, ili došašće u srcu. Ono treba biti spremno primiti Djetešce.
Božić je nekako postao globalna kulturološka pojava, obilježavaju ga i u većinski nekršćanskom Japanu, ali i nevjerujući se mogu uklopit u pripremu i slavlje ako se iskreno zalažu za ljubav i ne ostanu na pukom komercijalnom i zabavljačkom nivou.
Prenosim adventski himan koji sam rado pjevala u svojpoj mladosti, a sad se u crkvama češće recitira.
Nebesa Stvorče zvjezdanih, svog puka vječna svjetlosti,
o Spasitelju ljudi svih: usliši naše molitve. Amen.
Kad im'o svijet je propasti od prijevara sotoninih.
Ti sam si, dirnut ljubavlju, lijek posto bolesnicima.
Da grijeh nam opći okaješ, iziš'o na križ gorki si
Iz Djevičina svetišta, ko bijelo janje žrtveno.
Pred tvojom moći preslavnom, pred samim tvojim
imenom i nebo ko i podzemlje od strave dršćuć klanja se.
Čuj molbu našu, Gospode, ti Suče suda strašnoga:
Dušmani ljuti nasrću, oružaj puk svoj milošću.
Gospodstvo, slava, hvala, čast sa Ocem sinu višnjemu
I s njima Duhu Svetomu, nek' bude u sve vjekove. Amen.
Sveta Kate, pripeci vatri gnjate
Malo mi je neugodno do kompjutora, jer sam teško pokretna (da bih u dogledno vrijeme mogla trčat ko gazela-;)),
pa samo kratko:
SVIM KATAMA I DRUGIM IMENJAKINJAMA DANAŠNJE SVETCE ŽELIM SRETAN IMENDAN!!!
Pogled upravljen Njemu
Tkanje
1998.
Ti budi tkalac mojih dana,
tkalac mekanih, šarenih niti,
oaza moja izabrana
od žege ljute gdje ću se skriti!
Ti budi tkalac mojih sati
da tren nijedan zalud ne bude,
jer samo s Tobom mogu znati
darove otkrit, što mi se nude!
Ti budi tvorac mojeg tkanja,
jer sama tek mrsim života niti,
u Tvojoj ruci što god sam manja
tkanje će moje čvršće biti!
Školjka
1999.
Ispod ljeskave površine mora,
od radoznalih pogleda
skriva svoj biser.
Obale
2002.
Svaka se rijeka prostire
između vrela i uvira,
svaki se život odvija
između snova i sjećanja.
Djetinji snovi pitaju:
«Kad ćemo biti veliki?»,
a dob se odrasla napaja
sjećanjem na dane nedužne.
O, daj mi, Bože, smiraja
u rijeke blage koritu,
da budem svjesna stvarnosti
sadašnjih svojih obala!
Preselila se u Vječnost
Bila je najmlađa od šest sestara u siromašnoj seljačkoj obitelji. Dva su joj brata nestala u vihoru Drugog svjetskog rata, a ona, kao najmlađe dijete, postala je očeva miljenica. Uspomene na njega najčešći su predmet njezinih priča iz rane mladosti, no ubrzo je ostala bez tog životnog oslonca. Iz osjećaja odgovornosti prekinula je gimnaziju i završila obrtničku školu te se zaposlila u jednome mjestu u kontinentalnoj Hrvatskoj.
Nakon nekog vremena upoznala je ljubav svog života, ali ni njihov obiteljski život nije počeo bez problema, bolesti i poduljeg boravka u bolnici. A najveći šok bračni je par doživio kad su dobili sina s urođenim deformitetom, uzrokom trajne invalidnosti.
Potom je nakon nekoliko godina stigao još jedan sin, zdravo i višestruko talentirano dijete (poezija i likovnost).
Nastavak borbe za vlastito zdravlje i koliko-toliko udoban život bolesnoga sina iscrpljivao je obitelj materijalno i fizički, ali je doprinosio duhovnom rastu i optimizmu majke. Nju sam relativno kasno upoznala i redovno posjećivala. Bila sam zadivljena vječnim dobrim raspoloženjem nepokretnog velikog djeteta okruženog igračkama koje su ga veselile. Memorija, na kojoj bi mu mogli zavidjeti mnogi, činila je razgovore s njim zanimljivima. Pamtio je likove i glas svakoga koga je jednom u životu sreo, kao i popularne ličnosti i emisije koje je pratio putem radija i televizije.
Otac je radom u inozemstvu osigurao obitelji pristojan standard, a majka se od sina odvajala samo kad je išla na operacije i tijekom njegova kratkog boravka u domu za djecu s oštećenjima gdje se trebao opismeniti, što nije bilo moguće. Dakle, sve što je u životu naučio plod je odlične memorije i strpljivog nastojanja majke. Ljubav je zaista bolesnome djetetu najpotrebnija.
Naravno da je i otac sudjelovao u svakodnevnoj njezi sina, posebno otkad je bio umirovljen.
Sinovljevo društvo bile su majčine prijateljice, a duge telefonske razgovore vodio je s djevojčicom iz susjedstva, također osobom s posebnim potrebama, koja je bila smještena u domu, no ljeti bi dolazila kući.
Prije desetak godina umro je otac, nakon relativno kratke bolest, i otada su kola krenula nizbrdo. Majci je briga oko „djeteta“ bila preveliko opterećenje, pa su joj povremeno pomagale i prijateljice, ali ga je na kraju morala smjestiti u dom invalida, a sama je morala poći u dom za stare i nemoćne, jer je oboljela od parapareze, pa je već devet godina nepokretna i u krevetu.
U međuvremenu je umro i mlađi sin, koji je živio u Slavoniji, a bio je invalid Domovinskog rata.
Navela sam šture činjenice iz života ove obitelji, ali povod ovom postu jedna je nit koja se provlači kroz više od pet desetljeće života žene-junakinje.
Ta nit je OPTIMIZAM UNATOČ SVEMU!
Njezino me ponašanje naučilo nečemu novom. Smatrala sam da ljudi pritisnuti bolešću ne razmišljaju o „tricama“ poput izgleda, frizure, odjeće, i da nemaju malih problema kojima se sretnici opterećuju. Međutim, mojoj je prijateljici uvijek bilo važno da sve oko nje i na njoj „pjeva“ od sklada i ljepote. Nerviralo ju je kad ne bi mogla pronaći „cipelice“ prema boji haljine. Shvatila sam da samo uključivanjem u svakodnevicu možemo sačuvati snagu i nositi se s pravim problemima! Ne smijemo se odati samosažaljenju i dopustiti da nas drugi žale, drugim riječima, umijeće je i potreba uklopiti se u život ne prinoseći bližnjima svoju tužnu facu iz koje se čita poziv u pomoć.
Kad govori o prošlosti, moja prijateljica uvijek spominje vesele uspomene iz škole i bolnice. Često sam posjećivala tu obitelj koja me redovito dočekivala s osmijehom, a i bolesni sin se radovao svakom posjetu, hvalio se dobivenim darovima i pričao o doživljajima u svojoj sobici ili na balkončiću svoje kuće.
Sada su sin i majka povezani jedino telefonskim razgovorima (zbog specifičnih razloga nisu mogli biti u istom domu). Nekoliko nas prijatelja i rođaka povremeno ih posjećujemo i brinemo se da sin dobije pakete koji ga jako vesele.
I sad, kad je nepokretna, ta se žena rijetko žali, osmijeh joj je na licu, a unatoč trajnim zdravstvenim problemima, nije ogorčena i sačuvala je vjeru u Boga.
Sina sam joj posjetila nekoliko puta i zaključila da je prihvatio odvojenost od majke. Hvali se tretmanom u domu, ima cimera, uključen je u slobodne aktivnosti, šeta gradom, a najviše ga vesele izlasci u kafić!
Jedno je istina: NIJE BOGAT TKO PUNO IMA, NEGO TKO MALO TRAŽI!
..........................................
Prije sat vremena sam se vratila sa pogreba drage prijateljice. Ispraćaj nije bio masovan jer je davno otišla iz rodnog Siverića, u kojemu je ionako sve manje ljudi, a i bliži srodnici su joj pomrli.
Ponavljam ovaj post da još jednom iskažem priznanje i divljenje jobovskoj strpljivosti, koje često nedostaje u našim životima.
POKOJ JOJ VJEČNI !!!
U spomen Stepincu
Obećala sam blogo-prijatelju @Voyageru da ću napisati post o bl. Alojziju Stepincu, ali kako je on napisao sve opširno i dokumentirano o dijelu povijesti i događajima vezanim za tog našeg blaženika, a i ne raspolažem nekim novim podacima, napisati ću samo kako su stvari izgledale iz moje vizure, a imala sam tada 11 godina.
Kad je 1953. nadbiskup proglašen kardinalom morala sam posramljeno slušati klevete na na njegov račun na satu "društveno-moralnog odgoja".
KARDINALU
Nejaka bijah i stid me je bilo,
pričahu da si ogrezo u krvi,
nejaka bijah ni sama nisam znala
da kriv si tek što svećenik si prvi.
Nejaka bijah, plakala sam tiho,
u školi skrivah pogled suzna oka,
nejaka bijah, uzdahe sam krila,
u dječjoj duši bol biješe duboka.
Nejaka bijah, laž je carevala,
istinu krila šutnje teška tama,
nejaka bijah, al sa mnom ti si bio,
sad znam, u kušnji nisam bila sama.
I sad, kad više ne caruju laži
što blatile su tvoju dušu bijelu,
i uzdah, i suza, stoput su mi draži
od lažnog sjaja na silnika čelu!
1993.
U sjećanje na branitelje
Oda junaku
1992.
Ko anđeo si odletio na krilima ideala,
ko galeb bijeli na obale dalekog juga,
i nikako, ni u snu nisam znala
u vihoru bitke da čeka te obala druga.
Ko anđeo si odletio s očima boje svoda
i duše čiste poput nježnog kristala.
O, neka ti je na pozdrav skromna oda,
kad ljepše nemam što bih tebi dala!
Ko anđeo si odletio, u kosi ti odsjaj zlata,
sa zlom se boreć, što svu ljepotu ruši.
O, neka ti je laka zemlja Hrvata,
sloboda njena nek mir je tvojoj duši!
(Sutra je 25 godina da je ubijen iz zasjede na Dubrovačkom ratištu.)
Hrvatsko proljeće
1994.
Umjesto vatrometa upalite svijeće,
i noć će zasjat plamenom ugaslih života.
I zvijezde će sjedinit svoje iskre
na festivalu svijeta.
Umjesto vatrometa upalite svijeće,
i procvjetat će novo
Hrvatsko proljeće!
(Nadajmo se!)
Veteranu
1996.
Ti, koji si koračao podruku sa smrću,
priđi, ne boj se gromova,
to kuca moje srce za tebe!
(Moramo ih podržavati!)
Sjećanje na roditelje
ĆAĆA
Nebo plavo, zvijezde sjaju,
nad krošnjama mjesec blijedi,
jednom davno u mom kraju
mislila sam da me slijedi.
Nebo plavo, zvijezde sjaju,
šetali smo putem bijelim.
Bilo mi je ko u raju,
ljubljah oca bićem cijelim.
Nebo plavo, zvijezde sjaju,
mjesec kroči zlatne staze,
kao nekad u mom kraju
njegove me oči paze.
Nebo plavo, zvijezde sjaju,
u prošlost mi misli lete,
kad sjećanja proplamsaju
ja se ćutim kao dijete.
(1992.)
OPROSTI
Od jeseni neke više nisi s nama.
Vani nebo plače, kišu suza toči.
Listopad je, evo, sve su duže noći.
U besane ure na te mislim, mama.
U odrazu svome vidim tvoje oči,
u uzdahu čujem šapat tvoje duše,
i kad mi se neke iluzije ruše
misao me na te bodri u samoći.
Šušti suho lišće, vani jugo puše,
nemirna sam, tište umorne me kosti.
Vjetar, miris dunje, zrele oskoruše.......
Sazriješe saznanja nezrele mladosti,
znam, tvoja sam slika, duša tvoje duše.
U tišini šapćem: Molim te, oprosti!
(2013.)
