TIJELOVO
Uz sutrašnji blagdan donosim najpoznatiju euharistijsku pjesmu koju je sastavio sv.Toma Akvinski.
Oni, koji nisu vjernici neka sunčani dan iskoriste u druženju s bližnjima u ljubavi, a "GDJE JE LJUBAV I JEDINSTVO BOG JE ONDJE!"
Klanjam ti se smjerno, tajni Bože naš, što pod prilikama tim se sakrivaš,
srce ti se moje cijelo predaje jer dok promatra te, svijest mu prestaje.
Vid i opip, okus varaju se tu, al' za čvrstu vjeru dosta je što čuh.
Vjerujem u svemu Kristu Bogu svom, istine nad ovom nema istinom.
Samo Bog na križu bješe oku skrit, ovdje je i čovjek tajnom obavit.
Vjerujem u oba, oba priznajem, s razbojnikom isto skrušen vapijem.
Rana kao Toma ja ti ne vidim, ipak Bogom svojim priznajem te s njim.
Daj da vjera moja uvijek življe sja, da se ufam u te, da te ljubim ja.
Uspomeno smrti Spasa premilog, živi kruše što si život puka svog.
Daj da sveđ od tebe i moj živi duh, dokraj žića budi najslađi mu kruh.
Pelikane nježni Spasitelju moj, blatna me u Krvi peri presvetoj
I kap njena može svijet da spasi cijel, da bez ljage bude posve čist i bijel.
Isuse kog sad mi krije veo taj žarku želju molim ti mi uslišaj
Daj da otkrito ti lice ugledam i u slavi tvojoj blažen uživam. Amen.
BEZ KRIKA
Okupan kameni grad blista na suncu,
zaboravljene verige na dnu stupa sramote!
Vješala na raskrižjima ne plaše prolaznike,
ni lomače više ne gore uz očajničke krike!
Naše osjetljive oči ne vide javna smaknuća,
i smrtna je kazna, uglavnom, ukinuta.
Okupan kameni grad blista na suncu,
zlo se je, poput krtice, sa svjetla sklonilo danjeg,
ali i dalje nevidljive lomače gore,
Herodi neki novi sinove ljudske more!
Okupan kameni grad, na suncu blista mu slika,
ljubavi sanja tek sanje,
jer iza zidova bijelih, svjetlo ne ugledav' danje,
životi se gase,
bez krika!
Ovom pjesmom se pridružujem "Hodu za život" održanom u Zagrebu! U svako vrijeme se moramo borit protiv zla ("Svako vrijeme ima svoje breme!"), a u današnje se eufemizmima i "političkom koreknošću" pokušava izigrati istina! Ničije pravo na život nije iznad prava druge osobe, u ovom slučaju nerođenih!
"Napredak" u odnosu na prošla vremena u našoj civilizaciji je taj što se zločini rade "u rukavicama".
Nitko ne mora rađati, ali ZAČETO TREBA RODITI!
U SPOMEN TINU
Ko dijete neobična dara,
poteklo s škrtog kamenjara,
što u borova gustoj kosi
huk vjetra i sjaj sunca nosi,
opjevao si sure gore,
potoke bistre, sinje more,
životnu radost, sjetu tihu,
ljubav i žal u svome stihu!
I kad te nisu razumjeli,
kad s trona su te srušit htjeli,
ti stremio si u visine,
pjesniče nježni, vječni Tine!
U gradu vrh gore trajno živi
sjećanje na te i kamen sivi.
Stražare kule i Gradina
što ispratiše svoga sina,
da svijetom putujuć tuguje
i, više gladan nego sit,
u srcu pjesničkome snuje
o svijetu kom je ljubav bit!*
U tuzi svijeta, dragi Tine,
"za kocku hvala ti vedrine!"**
*bit, imenica s dugosilaznim naglaskom
**"Hvala ti , Tine, za kocku vedrine" posuđeno iz pjesme M. Galića
Ovih dana sam posjetila Vrgorac, provela dan u divnom društvu, prvi put putovala niza Stazu, diveći se prekrasnom krajoliku, pa sam osjetila potrebu da napišem post posvećen Tinu, koji je djetinjstvo proveo u gradu vrh gore, te sam napisala ovu pjesmu!
SJEĆANJA
BRELA MOGA DITINJSTVA
1992.
Škripju sindžiri u ladu gustirne stare,
i zvono cvili s crkvice svetoga Jure;
dok bura puše i lomi zelene škure
u srcu iskre radosti žare.
Komeštre visu iznad starog komina,
u lopiži crnoj mliko mirisno vrije,
s lulon pod brkon did se na tronošcu smije,
a bura dere i ječi stina.
Vanka je škuro, tek zvizde s neba trepere,
ćakula čejad, dok sanjive peku me oči,
polako vatra se gasi, i meni je poći
na tavan di baba posteju stere.
BABA IVE
1992.
Vidin te basetnu, slabu, na putu od fratara,
kako polako odaš u papućan s crnin botunon,
na kostima ti torba slatkih jabuka puna,
začas si partila, evo, već si prid našin portunon!
Ublidila si od puta, bilo je ružno more,
a ti se valova plašiš, gadno je vajalo jugo.
Skidaš torbu i vadiš zrilo, crljeno voće:
«Evo van, idite, dico, ne mogu ostat dugo!»
Na pijacu ćeš otić uvatit koju jaspru,
manistre kupit i cukra da se u kući nađe,
a unda polako nazad, ne moreš ostat do sutra,
kući je čejad i dica, živina i puno rađe.
Vidin je basetnu, slabu, u dugon, sivon vuštanu,
a već su godine duge otkad na zemji ne živi!
Al' često u noći kasne jedne radoznale oči
mole: «Pričaj mi, mama, o svojoj babi Ivi!»
DIDE
1992.
Moj did Mate uvik je pušijo lulu,
ima je brkove duge, vesele oči i lice
i, kad bi se smija, na obrazin jamice.
Moj did je pametan bijo, a nije iša u skulu!
Moj did Mate uvik se s babon kara
kad bi iz bukare neoteć potega pri slaboj svići,
i kad bi mu prid dicon utekle ružne riči,
baba se u prsi tukla: «Umukni, nesrćo stara!»
Moj did Mate ima je zgrčenu nogu.
To mu je osta geler još iz Prvoga rata!
Ma isto je trudijo puno, i uvik vesejo bijo,
jer: "Život iđe daje!" Šta može, fala Bogu!
Makarske slike
@Lastavica me svojim fotografijama potakla da objavim kolaž riječo-slika iz mog rodnog mista.
Makarska
1994.
Planina te na dlanu nudi,
prstima bilin more te prosi,
a ti si uvik ka cvit u kosi
borove šume, šta se budi.
Osejava
1994.
Zelena stabla, pod njima tepih smeđi,
jutarnja magla, njen veo sve je bljeđi.
Pod suncem vrelim modro se more ljeska,
Prstima bijelim na rubu igra pijeska.
Svud spokoj struji tišina što ga stvara.
Trabakul bruji, modrinu mora para.
S Puntina
1994.
Modra dubina, strma, bila stina,
puteljak uski, šum zelenih bora!
U zagrljaju kamena i mora
pučinu motrin i svoj grad s Puntina.
Aloji
1993.
Aloji zeleno-plavi na straži stoje,
cvjetovi snježno bijeli i makadamski put.
Sjećanja vraćaju mene u djetinjstvo zvjezdanog svoda,
kad nas je u večeri ljetne pratio mjesec žut.
Aloji zeleno-plavi na rubu borove šume,
a mjesec, pratilac vjerni, tajanstveno zurio u me.
Aloji zeleno-plavi, na njima srca i slova,
netko je volio nekog, pod suncem ništa nova!
Aloji zeleno-plavi na straži više ne stoje.
Netko je ukrao djetinjstvo moje!
Kotišina
1994.
Podno Crvenih stina tišina caruje,
a vitar miris nosi žuke i kaduje,
i miris vrisa do mora, da liči ga od umora.
I vraća miris soli, to more kamen voli.
A unda muk i stina,
samoća, Ko - tišina!.
Na lamure
1994.
«Šije, šete, šije, šete»,
odjekuje s Marinete!
«Šije, šete, oto, tuti!»
Obrazi jin zategnuti.
Demejane i bolcuni,
viči, suji, žmule puni!
«Šije, šete, kurbin zete,
ukra si mi tri gazete!»
«Šije, šete!» s Marinete,
cungaju se sve kočete.
«Oto, tuti, duve, nuove!»
Od vike se tresu buove.
«Šije, šete,» a od žala
friška arija od meštrala.
Mrak se fata, pasi laju,
Imoćani lamuraju.
Proljeće treperi
Moje su boje jesenje, moji su zvuci čežnjivi,
lutanja moja sutonska , tišine kad se prostiru.
Moji su snovi zvjezdani, a mjesec vjerni pratitelj
na putovima snovitim.
A ipak ovo proljeće i svibanj sunčan, zeleni,
u meni nadom treperi da ruže nisu uvele,
jer još se ćute mirisi i slavuj tiho bigliše,
još bit će dana radosti, još bit će toplih susreta
i proljeća u jeseni, što dugo vlada u meni.
SVIBANJ
Sjećam se svibanja svoje mladosti, kad smo sudjelovali u pobožnostima Djevici.
Bilo je puno djece oko njezina oltara, a žene su se natjecale koja će donijeti ljepše cvijeće iz vlastitog vrta.
Nisu bile poznate ikebane kao danas ni načelo "manje je više", nego "što više to bolje" i "što šarenije to veselije!"
Vrijedne časne i djevojčice kojima je bila čast pomagati u kićenju oltara nizale su stepenasto uske vaze, a crkva je bila ispunjena mirisom cvijeća i voštanica, te zvukom molitve i pjesme.
Svojevrsna himna svibanjskih pobožnosti i danas se može čuti u našoj crkvi u Siveriću, nedjeljom prije župske mise:
Marijo, svibnja kraljice,
ti Majko rajskog slavlja!
Pred sliku tvoju ružice
na pozdrav svibanj stavlja.
O, daj ga, daj blagoslovi
i sve nas, Majko, s njime,
te srca naša prizovi,
da tvoje slave ime!
Mi Tebi sve izručamo,
svu zelen, cvijeće tude;
učini, što se ufamo,
da tebi ures bude!
Oj, Majko Božje milosti,
vijek pomoć nam budi,
da vijenac sviju kreposti
nam svima resi grudi!
Bljesak
Nadam se da nije kasno, pa čestitam 21. obljetnicu sudionicima akcije
BLJESAK,
koja je bila jedna u nizu prije oslobađajuće Oluje.
Onima koji su izgubili svoje drage ostaje nada da će Hrvatska dočekati bolje dane.
Osnova je stvorena, teritorijalna cjelovitost izborena a sad ostaje na nama i idućim generacijama da ostvarimo ono za što su životi izgubljeni! Ne smije se dopustit da to bude uzalud!
Život je kao slap, a mi smo kapi!
Što više čistih kapi i voda je pitkija!
Nada umire posljednja!
STREPNJA
(mom nećaku)
Spavaš li mirno, dječače dragi, u čempresa sjeni,
dok slomljeno tijelo nježno ti grle nabori Njeni?
Ili sa strepnjom promatraš ptice što nebom kruže
sa strahom da lice Ljubljene tvoje ne naruže?
U kapima kiše, ja vidim, dušo, suzu ti sjetnu,
u dahu vjetra uzdah, što Hrvatsku ne vidiš sretnu!.
Ovu pjesmu sam već bila objavila, ali mi je sad nekako "sila" na temu smisla žrtve!
