Ko dijete neobična dara,
poteklo s škrtog kamenjara,
što u borova gustoj kosi
huk vjetra i sjaj sunca nosi,
opjevao si sure gore,
potoke bistre, sinje more,
životnu radost, sjetu tihu,
ljubav i žal u svome stihu!
I kad te nisu razumjeli,
kad s trona su te srušit htjeli,
ti stremio si u visine,
pjesniče nježni, vječni Tine!
U gradu vrh gore trajno živi
sjećanje na te i kamen sivi.
Stražare kule i Gradina
što ispratiše svoga sina,
da svijetom putujuć tuguje
i, više gladan nego sit,
u srcu pjesničkome snuje
o svijetu kom je ljubav bit!*
U tuzi svijeta, dragi Tine,
"za kocku hvala ti vedrine!"**
*bit, imenica s dugosilaznim naglaskom
**"Hvala ti , Tine, za kocku vedrine" posuđeno iz pjesme M. Galića
Ovih dana sam posjetila Vrgorac, provela dan u divnom društvu, prvi put putovala niza Stazu, diveći se prekrasnom krajoliku, pa sam osjetila potrebu da napišem post posvećen Tinu, koji je djetinjstvo proveo u gradu vrh gore, te sam napisala ovu pjesmu!
Post je objavljen 16.05.2016. u 11:41 sati.