Rijeka života
Ko potok niz hridi moji dani teku
u rijeku se slijevajuć vječnosti.
Bol u duši bridi u noćima pustim
kad jasnoće trebam i svjetlosti.
Ja ne vidim rijeku gdje trenuci lete,
i često sam tužno, rasplakano dijete.
Kad oblutke moje skrije srebro vala
ja se ćutim sama, nemoćna i mala.
Ko potok niz hridi moji dani teku.
Svjetlosti mi podaj da sagledam rijeku!
1996.
Ekumenizam u Hrvatskoj u ovom trenutku
Od malih nogu, prije Drugog vatikanskog koncila, odgajana sam u ekumenskom duhu, ponosna što pripadam župi sv. Marka u Makarskoj u kojoj se pored latinskog ravnopravno odvijalo bogoslužje na staroslavenskom.
Naš vjeroučitelj don Srećko Bezić trudio se da nam naglasi poveznice sa pravoslavcima, a to su zajednička vjera (osim jednog detalja koji razumiju samo teolozi) i izrazita pobožnost preme Mariji, koja je skoro sasvim iščezla kod odvojenih nakon Reformacije. Naravno, tu je i pitanje papina primata, kojemu i oni priznaju čast, ali ne vlast.
Kad sam imala priliku sudjelovala sam u grkokatoličkoj liturgiji, jer ti katolici imaju obred i običaje istočne tradicije.
Veselim se kao dijete kad na stranoci Web župe Gospe Sinjske isusovca Luke Rađe naiđem na njegovo dopisivanje s pravoslavnim svećenikom, slike i članke ekumenskog sadržaja, jednadžbu: SPC=RKC=SPC.
Znala sam da je politika nešto drugo i da se ona služi vjerom kao paravanom, ali sam uvijek vjerovala u iskrene kršćane s jedne i druge strane, koji ne brkaju "babe i žabe" i
koji su svjesni da Bog ljubi one koji su iskrena srca. S radošću sam više puta slušala pozitivne izjave pravoslavnih svećenika.
Radi vjere u te ljude sam se začudila kad mi je jedna prijateljica ispričala da je patrijarh Irenej prigodom susreta s nadbiskupom Želimirom Puljićem izrekao ove riječi: "Zlo su činili nama susjedi i mi njima, ali mi u mnogo manjoj mjeri. Moramo oprostiti za zlo koje su nama činili, ali i moliti da nama oproste za ono, koje su poneki od nas činili."
Jučer sam pregledala najnoviji Glas koncila, na portalu na internetu, i gledala emisiju Mir i dobro. U oba medija sam naišla na izvješće o susretima Patrijarha sa zadarskim i splitskim nadbiskupom, vrlo pozitivno intonirano, bez riječi o navedenoj izjavi. Posumnjala sam da je moja prijateljica nešto krivo shvatila, ali danas u Večernjem listu nalazim (i prepisujem, jer se slaže s onim što mi je rečeno) Irenejevu izjavu.
Nije prvi put da velikosrpski raspoloženi političari i javne osobe prekrajaju povijest po svome, često baratajući i pretjeranim brojkama, ponavljajući uporno laži, koje u svijesti i na ustima njihovih prijatelja postaju istine. Naravno, ni sa hrvatske ili katoličke strane ne trpim pretjerivanja.
Kažu da je šutnja zlato, ali može značiti i slaganje, a ja se s Patrijarhovom "istinom" nikako ne mogu složiti.
U prigodi prijatreljskog susreta o pitanju veličine krivnje mogao je i šutjrti!
Očito njemu, kao i Vučiću, nedostaje osnovna pristojnost.
Žao mi je, ali morala sam!
PS: Naknadno sam saznala da je Patrijarh izrekao citiranu rečenicu na proslavi Jubileja u Manastiru Krka, a to je ipak malo manje drsko nego da je nebulozom "obagatio" ekumenski susret. Ispričavam se zbog nehotične pogreške jer iz Večernjakova teksta se nije moglo zaključiti gdje je izjava dana, a kako je bila riječ o ekumenizmu pogrešno sam zaključila..
Utjeha glazbe
Kada se nebom crni oblak vuče
i kad u duši nemiri se roje,
kad u mrak tonu svjetle nade moje,
kad crnim bičem sudbina me tuče,
kad neki drugi meni kapu kroje
i kad tek u san ja pobjeći želim,
kad ničemu se više ne veselim
ja utjehe se ipak sjetim svoje!
Tad dugme crno dodirne mi ruka
i lakim kretom pomaknem ga malo,
da dohvatim se blagotvornog zvuka.
I ćutim tada: nije sve propalo,
u glazbi nježnoj tone moja muka,
a dušu mi je sunce obasjalo!
Brela moga ditinjstva
Škripju sindžiri u ladu gustirne stare,
i zvono cvili s crkvice svetoga Jure;
dok bura puše i lomi zelene škure
u srcu iskre radosti žare.
Komeštre visu iznad starog komina,
u lopiži crnoj mliko mirisno vrije,
s lulon pod brkon did se na tronošcu smije,
a bura dere i ječi stina.
Vanka je škuro, tek zvizde s neba trepere,
ćakula čejad, dok sanjive peku me oči,
polako vatra se gasi, i meni je poći
na tavan di baba posteju stere.
1998.
Naša slika
Ovo je prva objavljena slika na mom blogu, to su majka, otac i četvoro mladih. Jučer smo se uslikali da se podsjetimo na osamdesete, kad smo svi zajedno živjeli u Siveriću.
16.08.2015. u 10:26 | 20 Komentara | Print | # | ^
Kap u česmi
Zašto tako puno ljudi piše pjesme?
Pa i ti si jedna u bezbrojnom nizu!
To su samo kapi jedne hitre česme
što se naglo ruše, onda tromo klizu!
I sve nešto šapće: "Šuti, čekaj, stani,
bezvoljna si, troma, rađe odustani!"
Al ne mogu, kad sam makar kap u česmi,
odustati neću, teći ću u pjesmi!
1995.
Mač
Ne, nisam val što kipti, pa u bijesu
na čistu stijenu žut nanosi mulj,
al planem, jer mi ćud je slična krijesu
kad netko na čas stane mi na žulj.
Iz usta tad poteku salve riječi
što znadu biti kao mač žestoke,
i samo Bog nek milošću me spriječi
da od njih rane ne budu duboke!
O, molim Te, ublaži moju ljutnju,
kao u zaklon sakrij me u šutnju!
1995.
Poslije Oluje
Proljeće na pomolu
1996.
Srebrna kupola nad Petrovim poljem,
ogoljele grane miruju, sparušena trava ne diše,
promrzla zemlja spava.
Tišina!
Odjednom, zvižduk vlaka!
Probuđeni pogledi kroz zamagljena stakla
motre krovove izrasle iz zgarišta!
Stjegovi lepršaju na povjetarcu.
Iz mahovine vire plave ljubičice.
Prolaze vlakovi i dani..
Dolazi proljeće!
Obnova
1996.
Sivo je nebo, vjetrovit dan,
pod lednom korom zimski san,
jedini cvijet sred pustog krša:
na krovu zastava leprša!
Veteranu
1996.
Ti, koji si koračao podruku sa smrću,
priđi, ne boj se gromova,
to kuca moje srce za tebe!
SVIMA ŽELIM SRETAN 5. KOLOVOZA!
Snovi
Na obzoru sjene turobne, sive,
tišina teška na dušu se slegla
i srce čežnja nedostižna stegla
da snovi davni ponovo ožive.
O, gdje ste snovi prepuni ljepote,
kad rasli ste ko kule od mramora,
u šumu bure, uz pljuskove mora,
mladosti, gdje si, tko li mi te ote!?
Al ipak i sad snove nosim svoje,
u ruci imam talenat pokoji,
i dan današnji što preda mnom stoji,
minute mnoge već sad mi predstoje.
I samo danas vremenom kad vladam
minutu svaku osmisliti mogu,
za takvu sreću ja se molim Bogu,
i takvoj sreći iskreno se nadam!
1997.
Odustajem
U oklopu tijela
duh se ćuti sputan,
izišla sam iz sebe i lutam.
Letim preko brda i ravnica,
lagana sam, slobodna ko ptica.
Tražim svoje izgubljene snove,
a to sve iz perspektive ove.
Posustajem osjećam da plutam,
odustajem, ne želim da lutam!
1996.
