Minijature o kruhu
Kruh ljubavi
1996.
Sjeli smo na travu
pod sivom kupolom neba
i lomili kruh ljubavi.
Štruca kruva.
1997.
Šaka brašna i žmul vode,
zrno soli i kap uja,
mrvu kvasa, topla ruka
od tog skuva* štrucu* kruva.
Nema priše, nema strke,
sve polako, u tišini,
u toplini, ko u krilu
majke dite, kruv se čini.
Zraka sunca, miris zemje,
dodir ruke, jubav duše
i sam život od iskona,
sve to čuva štruca kruva!
Kruh
1996.
Svod, peka teška, olovna,
Zapad - komin od opeka,
a sunce, topli, zlatni kruh!
Želja
1991.
Željela bih pozvati sve voljene za zajednički stol,
da u iskrenosti podijelimo svoje misli,
i da blagujemo kruh ljubavi.
Ponovno minijature
Sunce
1998.
Usnulo sunce
kroz noć do jutra
putuje da probudi cvijet.
Lovac
1993.
U meni srce nemirno ko ptica,
na nebu mjesec znatiželjna lica,
i, kao lovac, strelicom od zlata,
u svoju mrežu moje srce hvata!
Smiraj
1993.
Još jedan smiraj dana razgrče maglen veo,
posljednji sunca zraci nad tmastom pučinom snatre.
Još jedan ophod nebom mjesec je započeo,
pa, zvjezdanim žaračem mašuć', u nama razgara vatre.
Klasični evergrini
(emisija na radiju)
1995.
Slap zvuka se ruši u korito ranjivog srca,
lomeći stijenke u ocean nosi ga snova!
Sunce je svoju na prozor rastlo mrežu.
Pamtim
Ja osoba sam koja pamti
sve rečene mi riječi ružne
i doživljene scene tužne,
al osvetom mi diuh ne plamti.
Ja pamtim, al mi nije stalo
da grdnju oštrom riječju vratim,
godine dale su da shvatim
riječ oštru kao ogledalo.
Malodušnost da kada širim
osmijeh i radost žeti neću!
Premalo sijah vedrinu, sreću,
sa šturom žetvom sad se mirim!
(1995.)
Mirišu ruže
Na stolu, u vazi, dok mirišu ruže,
a kroz prozor trepti ozareno lišće,
ko kondori misli daljinama kruže,
kao peka kruh mi tuga srce stišće.
Nije tuga prava, to je više sjeta,
prematanje vječnih, nedostižnih sanja.
Gledam zraku sunca na izmaku ljeta,
što iz vala zlatnog u suton izranja.
Na stolu, u vazi, dok ruža miriše,
neću sanjat snove nemoguće, lude,
otvorit ću dušu, slušat kako diše
život, taj trenutak da mi sretan bude!
(jesen 1996.)
Ljepota samoće
Često sam sama, sjedim u sobi
i ne žalim se, svoj imam hobi.
Na krilima mašte, gonjena nemirom,
sjedim u sobi i lutam svemirom.
U meni žive radosti i sjete,
i žalim što dani brzo mi lete.
U osami, što imam od života?
Puno, jer prati me ljepota!
(1996.)
Majka
Majka mora biti kao kruh,
topla i svježa,
mekana i izdašna,
mora se lomiti i dijeliti
svaki dan,
bez ostatka.
Majka mora biti kao kruh!
Ovih dana se navršava 17 godina otkad nas je napustila jedna mlada majka, koja bi, također ovih dana, napunila 54 godine.
Možda ova pjesma, koju joj posvećujem, zvuči staromodno, ali unatoč svim novim gibanjima ona je istinita, a ne isključuje brigu i o vlastitom duhovnom i tjelesnom dobru, jer djeca vole vidjeti zadovoljnu majku. Naša Marina bila je puna poleta i bliskosti sa ljudima, dok je zloćudna bolest nije shrvala.
Sigurna sam da su njezina djeca (4 sina i jedna kći) sačuvala u duši njezinu blagu i toplu sliku.
Riječi
Svatko svojim morem mi smo se otisli
okovani ljuskom neprobojnih misli.
Šutnja, dokle srce u sumnji izgara,
a mašta u tami provalije stvara...
Ti si mi tajanstven ko zvijezda daleka,
uzalud mi srce na tvoj signal čeka.
Tišina me boli, a razgovor liječi,
ko na ranu melem dočekah ti riječi.
More, to je uho dok pažljivo sluša,
korito su riječi kojim teče duša.
(1996.)
