Niti je bilo, niti će biti
Mogu nam strti kuće i tijela,
mogu nam ukrast zemlju, imanje,
al oči im zlobne i zla djela
ne sežu niti od zrake tanje.
Ne vide tanke topline niti
što duše naše s vječnošću vežu,
niti je bilo niti će biti
zla što ljubavi strgnut će mrežu.
Ti, što si drage pozvao svoje
da ribarima postanu ljudi,*
lađarom budi korablje moje,
ne daj da hudo vrijeme joj sudi!
Korablje krov mi valovi sežu.
Ojačaj mojih nadanja niti!
Zla što ljubavi strgnut će mrežu
niti je bilo, niti će biti!
*Matej, 4, 19
(1993.)
Ovom pjesmom, napisanom u jeku rata, čestitam IMENDAN SVIM IMENJACIMA apostola Petra i Pavla, 29.lipnja!
Čestitka za Dan državnosti
“Prozor Stjepanovog Doma
Priča gotski san;
Modri tamjan i aroma
Puni sveti stan.
Stanac kamen, hrabri Toma
Erded, Bakač ban,
Heroj sisačkoga sloma
Sja ko onaj dan.
U katedralu, kad su teške noći,
Na Banov grob zna neka žena doći
S teškim križem cijele jedne nacije,
A kip joj veli: Majko, audiant reges:
Regnum regno non praescribit leges,
I dok je srca, bit će i Kroacije!” (1910.)
Ova divna pjesma, jedna od najljepših ikada napisanih o Hrvatskoj, u kojoj je naša Domovina personificirana kao majka a Hrvatski narod kao njezina djeca, manifest je života i rada po mnogima najvećeg hrvatskog modernog pjesnika, ako ne i pjesnika uopće, Antuna Gustava Matoša...
U nedostatku inspiracije za neku novu čestitku prenosim ovu prekrasnu pjesmu ( i djelić teksta ispod nje), želeći svima SRETAN DAN DRŽAVNOSTI 25. lipnja!
Udovici iz "onog" rata
Ko crna sjena promakla si jutrom,
udovice iz "onoga" rata,
i pitala smjerno da l konačno možeš
priznanje tražit za palog Hrvata?
Objasnili su da onu vojsku
ne priznaje zapadni svijet cijeli!
U oku ti se zaiskrila tuga:
ta, zar se ljubav za Hrvatsku dijeli?!
On, mali čovjek srca velikoga
za svjetske spletke ne mogaše znati,
šutnja mu teška dugo kosti krila,
suzom mu djecu othranila mati.
Ko crna sjena promakla si jutrom
jednoga dana hrvatske slobode.
Dok speru sve se nepravde i tuge
proteći još će puno mutne vode!
(listopad, 1992.)
Druga strana Mjeseca
Dok ponesena maštanjem
tišinom ja koracam,
suncoliko se smješkaš mi,
i ja ti osmijeh vraćam.
I, gle, ko melem, fluid tvoj
na moju teče ranu,
ja vjerujem ti, jer i sam
ti skrivaš drugu stranu.
Pod ovim svodom nikako
da utjeha mi svane,
tek, možda, mir svoj naći ću
Mjesecu s druge strane.
(1993.)
Podaci
Evo dijela razgovora kardinala Bozanića za Večernji list iz kojega se vidi kako se manipulira podacima koji se tiču financiranja Crkve u Hrvatskoj.:
Je li dovoljno transparentno trošenje novca što ga Crkva dobiva iz državnog proračuna? Crkva podnosi izvješće Ministarstvu financija. Hoćete li ta izvješća i javno objavljivati?
– Novac koji dobiva od države na ime odštete za oduzetu imovinu te kao pomoć u svom društveno korisnom radu Crkva troši transparentno i svake godine šalje izvješće državi. Ta su izvješća svima dostupna. Sredstva su strogo namjenska i troše se za gradnju novih crkava i pastoralnih centara (ne i za obnovu već izgrađenih crkava, osim ako je u pitanju hitan slučaj nepogode), za karitativne djelatnosti* i za uzdržavanje svećenika i drugih crkvenih službenika.
Želim naglasiti i ovo: budući da su sredstva iz proračuna strogo namjenska, za svaku utrošenu kunu postoji račun i država u bilo kojem trenutku, ako želi, može u nadbiskupijama i biskupijama obaviti nadzor nad trošenjem sredstava. Volio bih da takva transparentnost postoji i kod svih udruga civilnog društva pa da u bilo kojem trenutku državljani ove zemlje imaju uvid za što se troši državni novac, koliko te udruge imaju članova i kojim to programima doprinose općem dobru. Potpuno podržavam zahtjeve poreznih obveznika i drugih državljana ove zemlje da znaju tko i na što troši više od milijardu kuna koje se daju neprofitnim udrugama civilnog društva, od čega Crkva dobiva nešto više od dvije stotine i pedeset milijuna kuna.* *U taj iznos uključena je i naknada za oduzetu imovinu, tako da je dotacija za Crkvu iz proračuna zapravo i manja od spomenutog iznosa.
:: Spomenuli ste da se novac troši i na uzdržavanje svećenika. Znači li to da župnici dobivaju plaću iz proračuna?
– To nije istina! To je česta i široko raširena neistina. Možda iz neznanja, ali ima i svjesnih manipulacija. Većina župnika svoju nagradu ne prima iz novca dobivenog od proračuna, nego im se nagrada dodjeljuje prema crkvenim propisima iz sredstava prikupljenih darovima vjernika. Samo oni župnici u malim župama, koji od sredstava prikupljenih darovima župljana ne mogu pokrivati troškove života župe, dobivaju pomoć od nadbiskupijske ili biskupijske ustanove za uzdržavanje klera i drugih crkvenih službenika. Dakle, iz sredstava što ih Crkva dobiva od države, a takvih je na području Zagrebačke nadbiskupije oko 20 posto...
*Jedan komentator na nekom portalu je napisao kako se u poplavama aktivirao Karitas, dakle "opet preko leđa vjernika" a iz rečenog se vidi da preko Karitrasa idu i crkvena financijska sredstva, znači i doprinosi biskupa i svećenika, što ne mora uvijek biti naglašeno.
** svakako nije 400.000.000 kuna kao što nedavno netko napisa.
Što se financija tiče Crkva ima škole i bolnice po svijetu, a sve više i kod nas, sa priznatim i kvalitetnim programima. Neki bi ih očito zabranili, jer vole da "popi ništa ne radu" da im mogu prigovarat.
Sveti Ante
Evo, skoro sam zaboravila: SVIM ANTAMA, ANTICAMA,ANTONIJAMA i sl. želim SRETAN IMENDAN!
13.06.2014. u 18:29 | 9 Komentara | Print | # | ^Pozitivno
Kako bi bilo divno
misliti uvijek pozitivno,
objasniti razne mane
gledajuć s druge strane,
znati u najvećem mraku
pronaći svjetlosti zraku!
Kako bi bilo divno
misliti uvijek pozitivno!
(1998., razmišljanje aktualno i sada!)
Utihnite, valovi duše!
Utihnite,valovi duše,
na Njegovu riječ!
Smiri se, srce, i osluhni vjetrova šum,
u tebi neka plamen ljubavi protinja
i milosti izvor,
da nestane suše!
Utihnite, valovi duše!
Poslušaj tihi mu glas,
nek vodi te On!
Utihnite, valovi duše,
nemiru mjesta nema.
Smireno brodi, srce,
ka milosti luci,
bez straha Njegovoj
predaj se ruci!
(1999.)
Jeka tišine
Davno su utihnule riječi,
odavna ne odzvanjaju koraci,
ostala sam na razmeđu svjetova
osluškujuć tišinu.
(1998.)
Dani teku kao minute
dok zraku svjetla tražimo u tmini,
da nam osvijetli bogaze i pute,
da sretnemo Te u tišini!
(1998.)
U igri svjetla i buke vrevi
ja osjećam se izgubljena.
Misao svaka izmiče meni
i mira nemam nijednog trena!
Tad molim, Bože, za tišinu,
da svoju zagledam nutrinu!
(1998.)
Utihnite valovi duše,
nek srce preplavi tišina,
da čujem šum Vjetra,
što puše gdje hoće!
(1999.)
U jezeru moje duše
bujica riječi
razbija se o gluho stijenje,
u iskre uzdaha...
(1999.)
Titraji zvuka
u bezdanu srca.
Tišina!
(1999.)
Tamna noć,
daleka zvijezda,
čežnja!
(1999.)
Nakon oluje
zatišje,
kao rosa na dušu,
utjeha!
(2000.)
Malo ponosa na vlastitu kćer nije grijeh!
Ankica Tomić - U “Damen kapricu” radnju pokreću žene i njihove mušice
Objavljeno: ponedjeljak, 26.05.2014.
Razgovarala Tanja Tolić
Na Ankicu Tomić (1972) bila sam ozbiljno ljubomorna kad sam u siječnju 2012. godine pročitala njezin roman prvijenac, “Naročito ljeti”. Ne zbog romana, niti zato što je za njega dobila 100 tisuća kuna na VBZ-ovom natječaju za najbolji neobjavljeni roman. Bila sam joj zavidna na obitelji - mami Albini, tati Ivici i blesavom bratu Tonćiju s kojim je stalno upadala u neke nevolje. Ta ljubav među njima je baš curila sa stranica romana.
Druga stvar koja mi je brzo postala jasna jest da je Tolstoj bio običan lažljivac. Sve sretne obitelji uopće nisu nalik jedna na drugu; postoji toliko nijansi i raspona sreće, a čini se da je obitelj Tomić, barem u Ankičinom djetinjstvu, bila posebno obdarena srećom. Prepoznala je to i publika i kritika, pa je Ankičin roman prvijenac nagrađen Kiklopom i nagradom Slavić. I nije, naravno, sve do obitelji. Ankica Tomić već je u prvom romanu demonstrirala talent za pisanje.
Ankicu poznajem već par godina, dijelile smo redakciju Globusa, jednu od niza redakcija dnevnih i tjednih novina u kojima je proteklih godina radila kao lektorica i redaktorica, iako je književnost njezina prva i, nadam se, doživotna ljubav. Studirala je kroatistiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, nakon diplome kratko je radila kao profesorica književnosti po osnovnim i srednjim školama, a nakon romana “Naročito ljeti” (VBZ, 2011.) Naklada Ljevak upravo joj je ovih dana objavila drugi roman intrigantnog naziva - “Damen kapric”.
* Krenimo od imena romana. Jedan naš zajednički prijatelj ponizno je priznao na Facebooku da si mu morala objasniti što je - damen kapric. Molim te, objasni i za naše čitatelje.
- Damen kapric je naziv kolača, prilično jednostavnog (biskvitnog), ali ukusnog. Google kaže da smo ga preuzeli iz austro-ugarske kuharice, ali Google svašta govori. Kako mu je značenje “ženske mušice”, za naslov sam ga odabrala nakon što sam završila s pisanjem romana, jer ženski su likovi pokretači radnje u njemu. A dobro prenosi i “građansku” atmosferu života protagonista, filovanu velikim riječima, još većim očekivanjima, snobizmom, dvojbama i tajnama. Sve je to iskrsnulo “po putu”. Zato je naslov dobro dati na kraju.
* Odakle inspiracija za priču? Kad se i kako rodila prva ideja za novi roman?
- Prije početka pisanja pala mi je na pamet ideja za scenarij filma, ali sam se zatim prebacila na formu koju bolje poznajem. Zbog toga je roman zadržao “filmičnu” notu.
* U svom prvom roman, “Naročito ljeti”, pisala si o djetinjstvu. Bio je natopljen nostalgijom, smijehom, lijepim uspomenama na neki bolji život. U drugom romanu, “Damen kapric”, prilično si promijenila rakurs pripovijedanja: glavni likovi su odrasli ljudi, bračni par opterećen egzistencijalim problemima, a roman je društvena i obiteljska drama. Što se dogodilo? Jesi li naglo odrasla?
- Odrasla sam odavno. I postupno. “Naročito ljeti” priziva uspomene na djetinjstvo koje je bilo zbilja idilično do te mjere da djeluje frizirano. No, i u njemu itekako postoji “starmali” rakurs, odrasli komentari, i otvaraju se pitanja ljubavi, morala, egzistencije… Opći dojam je možda drukčiji, ali mnogo je podudarnosti.
* Glavne junake Igora i Vesnu muči majka/svekrva, Vesna je nezaposlena, opterećeni su stanom, ali možda najviše svojim iluzijama o ljubavi, braku, odnosu. Jesu li oni tipičan hrvatski par, je li naša stvarnost takva? Ili, da malo karikiram, što je pisac htio reći, na što je htio upozoriti?
- Ako u ovom romanu postoji neka (životna) poruka, ona je tu slučajno. Moja profesorica iz srednje škole (a bila je prilično opaka) govorila je da nije bitno što je pisac htio reći, nego što je rekao. To sam upamtila. Nadam se da moj roman otvara neka pitanja, a koja će se “zalijepiti” za čitatelja ovisno o tome koliko se prepoznaje u radnji i psihologiji likova. Igor i Vesna su tipičniji nego što bi htjeli biti.
* Junake “uvaljuješ” u prilično nezgodne ljubavne situacije. Vesna je prilično ambivalentna oko braka, ima tu puno nerazriješenih emocija iz prošlosti, njezin suprug Igor je sumnjičav, Vesnina najbolja prijateljica singl je cura koja muku muči s muškarcima, a čak i Igorovi roditelji imaju (ljubavne) kosture u ormaru. Nisi im baš namijenila sretne ljubavne sudbine. Zašto?
- Ljubavne situacije koje spominješ velikim su dijelom stvar njihova izbora. Ne događa se mojim likovima ništa što se ne događa svim ljudima. Da imamo uvida u tuđe dnevnike, mobitele, u krajnjoj liniji - glavu, vidjeli bismo da tu ima svega. Pa i kostura koji zaplešu kad se najmanje nadaš.
* Na poleđini knjige stoji kako su protagonisti romana opterećni muško-ženskim odnosima i vlastitim doživljajem ljubavi. Kakav je tvoj doživljaj ljubavi i muško-ženskih odnosa? Jesu li oni u stvarnosti doista tako složeni kao u tvojem romanu? Moraju li biti, ili ljubav može biti (i) lagana?
- Naravno da može. Svaka je ljubav isprva lagana. Ljubav nije mjerljiva (i o tome postoji poglavlje u “Naročito ljeti”), a neprestano je pokušavamo definirati. Veze se ne razvijaju u laboratorijskim uvjetima, mi im sami upisujemo sadržaj. Osobno ne vjerujem u Amorove strelice: da nam one lete oko glave, svijet bi bio opasno bojište. U ljubav i podršku vjerujem. Ali, ljudi nisu jednostavni, rado si kompliciraju život.
* Čitatelji često misle da pisci, stvarajući likove, zapravo u njih ugrađuju same sebe. Je li neki od likova iz “Damen kaprica” nalik tebi? I koji ti je najdraži, a koji najmrskiji, ako takav uopće postoji?
- U svim mojim likovima ima dosta mene. Ne možeš im dati psihološku dimenziju ako ih ne razumiješ. Pokušavala sam stvoriti realne ljude, s gomilom mana i vrlina. Sestra mi je rekla da u “Damen kapric” postoji samo jedan potpuno pozitivan lik, ali kako mi Ricky Martin nije nimalo zgodniji od Seana Penna, tako mi ni taj lik nije ništa miliji od ostalih “pokvarenjaka”.
* Znam da ti je jedan od omiljenih pisaca Jonathan Franzen. Sjetila sam se kako je jednom prilikom izjavio da mu je silno zabavno, dok piše, “mučiti” svoje junake, stavljati ih u nemoguće situacije i gledati kako će se ponašati. Što je tebi najdraže? Jesu li i tebi tvoji likovi živi na takav način?
- O svojim likovima znam puno više nego što u romanu piše. A budući da nisam htjela stvoriti egomanijake koji se bave samo jednim problemom i sami sobom, uz glavnu radnju, otvorili su se sporedni, ali ništa manje važni rukavci i - sve se otelo kontroli. Moglo bi se reći da sam pošteno “iscimala” vlastitu djecu.
* “Damen kapric” u jednom trenutku koketira s krimićem, kroz čitavu radnju se provlači moment bizarnosti, čak crnog humora. Istodobno, “Damen kapric” je i ljubavna priča i društvena drama. Zašto si miješala žanrove?
- I život je mješavina žanrova. Bez predumišljaja. Tako je i u godinu i pol Vesnina i Igorova života svašta isplivalo na površinu. Pa i bizarnost, krimić, crni humor… Da nije tako, bili bi roboti. Dakle, dosadni.
* Jednom si mi rekla kako si prvi roman, “Naročito ljeti”, napisala za dva mjeseca. Koliko si dugo pisala ovaj roman? Je li i on tekao tako glatko? Što su ti bili najveći izazovi?
- Autobiografske teme već su ispričane, kad stvarate izmišljeni mikrosvijet, morate paziti na štošta. “Damen kapric” zato je nastajao mnogo dulje, no mislim da pisanje “u znoju lica svog” ne bi imalo smisla. Stvarati priču, i još više likove, utemeljene na vlastitoj mašti, neviđeni je gušt.
* Kažeš kako je “Damen kapric” tvoj prvi ozbiljniji eksperiment s fikcijom. Je li fikciju bilo teže (za)pisati nego vlastita sjećanja na djetinjstvo?
- Puno je teže pisati fikciju u fabulativnom smislu. Možeš pogriješiti, biti neuvjerljiv, što s autobiografskim tekstom nije slučaj. Ali, s fikcijom ćeš se, s druge strane, mnogo teže nekome zamjeriti. Čak i kad je unutra nešto intimno, uvijek postoji joker - fikcija! U “Naročito ljeti” ljudi su stvarni, živi i imaju vlastitu istinu. Pa je pisati o njima klizak teren. Srećom, dosad me nitko nije tužio za klevetu.
* Za prvi roman si dobila dvije prestižne nagrade - Kiklop i Slavić. Jesi li osjećala pritisak prilikom pisanja drugog romana? Često se govori o “prokletstvu drugog romana”, osobito kod pisaca čiji je prvi roman prošao sjajno.
- Postoji pritisak. Najviše onaj u vlastitoj glavi. Ali, budući da je pisanje užitak, nekad moraš riskirati.
* Hrvatski pisci, u pravilu, ne mogu živjeti od svog pisanja. To ih stavlja u nezgodnu poziciju da najčešće danju rade poslove koji možda nisu toliko kreativni, a da noću ili vikendom pišu; da pisanje, na neki način, bude hobi. Kako se ti snalaziš?
- Snalazim se. U bogatijim društvima situacija je vjerojatno bolja, ali - sve su to nijanse. Koliko god je lijepo da nešto u čemu uživaš ostane u domeni hobija, rado bih da me netko mobilizira za neki lukrativniji spisateljski projekt.
* Pišeš li nešto novo? Hoćeš li ostati vjerna formi romana?
- Smislila sam dobar koncept, ali još nisam osmislila radnju. Neću forsirati. Past će mi na pamet, sigurno. Vjerojatno roman.
