Na stolu, u vazi, dok mirišu ruže,
a kroz prozor trepti ozareno lišće,
ko kondori misli daljinama kruže,
kao peka kruh mi tuga srce stišće.
Nije tuga prava, to je više sjeta,
prematanje vječnih, nedostižnih sanja.
Gledam zraku sunca na izmaku ljeta,
što iz vala zlatnog u suton izranja.
Na stolu, u vazi, dok ruža miriše,
neću sanjat snove nemoguće, lude,
otvorit ću dušu, slušat kako diše
život, taj trenutak da mi sretan bude!
(jesen 1996.)
Post je objavljen 09.07.2014. u 23:01 sati.