Majka Božja Kamenitih vrata
Slika drevna Žene,
spašena od vatre,
oči zažarene
što o miru snatre,
upaljene svijeće
blješte poput zlata.
Smiluj nam se, Majko
Kamenitih vrata!
Podno tvojih nogu
žene usamljene
ispijenih lica,
duše izmučene
i koraka teških
od zemaljskog blata.
Smiluj nam se, Majko
Kamenitih vrata!
Čestitka Zagrebu za njegov dan!
Svijeća ljubavi
Kap po kap ulja maslinovog
dolijmo svaki dan u svijeću ljubavi!
I ne mislimo na slap, na velike vode,
i ne mislimo na svečane, zaglušujuće ode,
tek riječ po riječ nek ljubavi se reče,
iz sjete nek suza radosti poteče!
Kap po kap, u svakom trenu
držimo svijeću upaljenu,
svijeću ljubavi!
Danas, na nekadašnji Dan državnosti (koji sam upamtila jer mi je utisnut za vruće rane!), želim posvijestiti potrebu da u životu i djelovanju dademo prednost ljubavi.
Pa, sretan vam današnji dan, kako god se službeno zvao!
Minijature
ZAGRLJAJ
Vedro nebo,
tople ruke,
zagrljaj djeteta.
LAKŠE SE DIŠE
Zlaćana se svjetlost
rastrrla ko svila
po travnatu sagu,
kao da oluja
nikad nije bila
na njezinu tragu.
Kao ruka blaga
kada suzu briše,
pa se srce smiri,
pa se lakše diše!
SAN O IZGUBLJENOM PRIJATELJSTVU
Plovila je lađa na valova pjeni,
nosila te nježno u zagrljaj meni.
Ko nenadan pričin, u ozračju bijelom...
Glasan smijeh odjeknu uvalicom cijelom.
Trajalo je kratko, više ništa ne bi,
tek sjećanje slatko na taj san o tebi!
Tkanje
Ti budi tkalac mojih dana,
tkalac mekanih, šarenih niti,
oaza moja izabrana
od žege ljute gdje ću se skriti!
Ti budi tkalac mojih sati
da tren nijedan zalud ne bude,
jer samo s Tobom mogu znati
darove otkrit, što mi se nude!
Ti budi tvorac mojeg tkanja,
jer sama tek mrsim života niti,
u Tvojoj ruci što god sam manja
tkanje će moje čvršće biti!
(1998.)
Hrvatski Karitas, prešućivanje
Ovih dana, koji su bili bez FORMALNE predizborne kampanje, upalo mio je u oči da se na HTV sistematski prešućuju aktivnosti Karitasa i Crkve, pa me to podsjeća na vremena zabrane rada tih ustanova na humanitarnom planu.
Karitas ne čeka nikad da se dogodi katastrofa nego pomaže ugroženima preko cijele godine. Tko sve uplaćuje u ta sredstva od hijerarhije ili običnih vjernika i građana ne zna se, po onoj "Nek ne zna ljevica...", ali je činjenica da se ne radi po sistemu interventnih fondova, nego se sredstva kontinuirano daju tamo gdje treba.
Ovih dana bio je skup svećenika u Vepricu , gdje su se svi odrekli po 1000 kuna, a Splitska nadbiskupija je (iz drugih sredstava) uplaćivala za poplavljene u Hrvatskoj, Bosni i Srbiji.
Sigurno bi svatko mogao učinit više, ali, ako smatramo da jedino Crkvu treba "rešetati", nismo u pravu!: Koliko neisplativih investicija, loše sagrađenih objekata zbog potkradanja, nesposobnosti u stimuliranju proizvodnje hrane (bacanja sredstava na nepotrebni uvoz), pa i poplave su dijelom posljedica nemara u izgradnji nasipa, doduše, to su informacije sa televizije! ( na portalima se nađu i kritički komentari na negativne poteze države, ali s posebnom se gorčinom i žući komentira tzv. nedjelotvornost Crkve.)
Ja sam protiv luksuza u Crkvi, dvori od oniksa su nepotrebni, ali došli su ko"kec na desetku" dežurnim kritizerima! Nisu trebali bit tako sagrađeni (iako su sredstva iz inozemstva bila za to namijenjena), ali šta sad? Da se sruše? A i sve arene i sl. koje zjape prazne?! A što je sa silnim sredstvima koje smo propustili povući iz europskih fondova?
Ako je samo Crkva dužna pomagati odričući se komfora, onda joj priznajemo da je jedina moralna vertikala, a ja se s tim ne bih složila jer "vjertar puše gdje hoće"! Zato ne mislim da treba biti ni vreća za lupanje i ispušni ventil mnogima.
Problem siromaštva je u lošoj ekonomskoj politici države (bez obzira na to koja je garnitura na vlasti), jer se gleda ugrabit najviše od strane pojedinaca, ne računajući dugoročno. Kad "mali" dođu na vlast postaju neosjetljivi na one koje su ostavili u bazi. To je problem morala i savjesti, koju trebamo svi ispitivati, jer grijeh je bacanje hrane i "bacanje" resursa koje ima Hrvatska, prirodnih i onih ponuđenih iz Europe.
Ev o jedan članak kao primjer aktivnosti o kojima se ne govori:
Đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić, nadbiskup u miru Marin Srakić, predsjednik Hrvatskog Caritasa varaždinski biskup Josip Mrzljak, ravnatelj Hrvatskog Caritasa Fabijan Svalina te ravnatelj Caritasa Đakovačko-osječke nadbiskupije vlč. Ivica Rebić obišli su u srijedu poplavljene župe Đakovačko-osječke nadbiskupije. Posjetili su Županju, Drenovce, Gunju, čak i Rajevo Selo, te su se na kraju u Cerni susreli s izbjeglim osobama.
- Obišli smo gotovo čitavu Cvelferiju. Bili smo u Rajevu Selu gdje se cestom ipak može ući u selo. Vidjeli smo potopljene kuće, onaj strah koji se uvukao u stanovnike Soljana jer im prijeti nadiranje vode. Vidi se strašno puno solidarnosti i uzajamne pomoći. Bilo mi je strašno gledati, osim tih potopljenih kuća, spašavanje stoke u kojem pomažu specijalci i Hrvatska vojska – rekao je nadbiskup Hranić.
- Vidimo da pomoć trebamo usmjeriti na ono kad se ljudi budu vraćali kući. Trebat će im pomoć u saniranju kuća, novi namještaj, kućanski aparati, valjat će obnoviti stočni fond, ljetina im je uništena, dakle trebat će im pomoć da prežive. Mi se koncentriramo na tu pomoć kad se vrate kući. Nismo svemoćni, oko četiri milijuna kuna mogli bismo izdvojiti i dati – najavio je nadbiskup Hranić. (Glas Slavonije/Bitno.net)
Objavljeno: 23. svibnja 2014. u Hrvatska > Vijesti | Oznake: istaknuto, pomoć, Đakovačko-osječka nadbiskupija, Đuro Hranić
Share on facebook Share on twitter Share on email Share on print More Sharing Services 123
Poplave
Svi možemo pratiti što se događa na poplavljenim područjima Hrvatske, BH i Srbije. Teško je gledati ljude koji napuštaju sve svoje spašavajući glavu.
Nažalost neki su izgubili i život!
Nama, koji smo bili prognanici u vrijeme rata, jasno je kako dobro dođe pomoć onih koji nisu izravno ugroženi, pa mi i svi ostali trebamo pomoći nevoljnima, makar i samo kojim pozivom donacijskog telefona.
Znam da ne otkrivam "toplu vodu", a ljudi često znaju pokazati "veliko srce" kad je netko ugrožen, bilo elementarnom nepogodom, bilo socijalnom bijedom, bilo bolešću.
Samo sam osjetila potrebu da se malo odmaknem od drugih tema i da doprinesem posvješćivanju istine da se ljudskost najjasnije iskazuje u solidarnosti.
"I zato nikad ne pitaj: Kome zvono zvoni? Tebi zvoni!" (E. Hemingway)
Ivančice
Jučer, šećući vlažnim putem,
naiđoh na ivančice.
Ne mogoh odoljeti ljepoti
i ubrah buket.
Sad je u vazi na mom stolu.
Zarobljene zrake sunca
u bijelim laticama
sa pozlatom u sredini
stvaraju ugođaj proljeća.
A vani poneka kapljica kiše,
znoj umorna neba
pritisnuta olovnim oblacima.
Ta dosta mu je ove tmine!
Nestrpljivo čeka.
Doći će sunce,
svjetlost žuta
i zrake bijele,
poput ivančica na mom stolu.
Preobraženje
Tek malo odškrinuh vrata
da vidim sviće li to,
i svjetlo moi obuze lice.
U oblaku sjajnom s Tobom
dobro mi je biti ovdje,
ne tražim da načinimo sjenice.
Samo me spusti blago
kad prođe zanosa tren,
da krhka ne slomi se nada!
Uza me budi i tada!
(1999.)
Minijature
BUJICE
Bujice prošle proljetne,
rijeka je zlato isprala,
samo je kamen ostao.
O, gdje su oni biseri
što si mi dao nazrijeti?!
Odškrini vrata tajanstva!
LEPTIRI
Iz mraka mrkog čahure meke
razlile se šarenila rijeke.
Prosule se poljem sred travnatih vlati,
titrava ih svjetlost sunca zlati.
Kad će iza mraka slutnji i neznanja
zasjat svjetlo o kom duša sanja!?
(1996.)
Previše je bilo
Previše je bilo tuge,
previše je bilo plača,
ne puštaj me noćas samu,
sa tobom sam puno jača!
Ti me tješi u samoći,
zagrli me sada snažno,
od crnih me slutnji čuvaj,
puno mi je, puno, važno!
Odagnaj mi misli crne
o starici što samuje,
o djetetu zapuštenom
i o onom tko zlo snuje!
Odagnaj mi stvarnost krutu,
jer ja za nju nemam snage,
neka me u toplom kutu
štite tvoje ruke drage!
(1997.)
Klapa
Škuro nebo, sivi škoji,
jugo, stine, more štrapa!
Puste kale, vrime stoji,
u konabi piva klapa.
Niti riči ne razumin,
doklen vitar nosi jeku,
neviđenu sriću slutin
sakrivenu i daleku.
Jugo, nebo, škoji, stine,
mišaju se s vitron riči,
puste kale, stoji vrime,
a u duši san o srići!
Osmijeh
Osmijeh na licu tvojemu,
sunce sa strana istočnih
i topla nježnost ljubavi.
Osmijeh, što suze sakriva,
i briše smrti tragove
na stazi jedne mladosti.
Osmijehom jedra napinješ
ti na pučini sunčanoj
i brodiš morem Ljubavi!
Jedan prilog u uskrsnom vremenu
Sin Božji u novom Božjem tjednu
Marija je pošla na grob u tami i tišini nedjeljnoga jutra... Kad je ugledala prazan grob, brzo uzbunjuje učenike! Židovi su imali snažno razvijen smisao pijeteta prema pokojnima i njihovim počivalištima. Josip Arimatejac i Nikodem s najvećim su se poštovanjem dali u trošak te pomazali i sahranili Isusovo tijelo. Učenici gledaju prazan grob, povoje gdje leže i ubrus koji je bio smotan i stavljen u stranu. Iako prazan grob može svašta značiti, detalji ne govore u prilog krađi: da je netko krao Isusovo tijelo, žurio bi i ne bi imao vremena skidati povoje s Isusova tijela i lijepo smotati ubrus (sv. Ivan Zlatousti).
Učenici gledaju i ne razumiju. Dane i događaje u njima promatraju iz osobne perspektive. Ne slute da ti dani nisu bili samo njihovi. Da je upravo tih dana svoju Pashu slavio i Gospodin. Nakon Velikoga petka ušao je u velikosubotnji veliki počinak od svoga djela. Ne slute da nakon Velike subote Sin Božji ulazi u novi, Božji tjedan! Za razliku od svih drugih koji jednom položeni u grob tamo ostaju zauvijek, Gospodin nije više u grobu. Preklapanje Gospodinova vremena, koje je započelo njegovim utjelovljenjem, sada se završava: njegovo vrijeme odvaja se od našega ljudskoga!
(Dio razmatranja iz uskrsne liturgije, Glas koncila, 20. travnja 2014.)
Nakit
Kad Biokovo grmi i sijeva,
il kad mu stijene umorne šute,
more ti šumno pohvalu pjeva,
pjenasti vali miluju skute.
I kada mjesec srebrilo toči
na tvoju luku i sive stijene,
hridi su čvrste straže u noći,
tvoji se vali propinju, pjene.
Bilo da bride vrhovi snježni,
il bura bijesne valove nosi,
ti, grade mili, ko nakit nježni,
utkan blistaš u zelenoj kosi!
(1997.)
Na izmaku Praznika rada
I danas je aktualan zahtjev iz Čikaga "8 + 8 + 8"!
Na TV gledam kako ljudi slave uz porciju graha. Neki je primaju kao poželjan besplatni obrok, neki kao udio u druženju s radnicima oko zajedničkog stola, jer ljudi su se uvijek susretali uz jelo i piće, pa čak i prigodom ispraćaja pokojnika, i to na svim merdijanima. Neki taj grah vide kao nastavak tradicije, u čemu također nema ništa loše.
Negdje su prvomajski skupovi zabranjeni, što je kontraproduktivno, jer to uzrokuje krvave okršaje, umjesto mirnih prosvjeda.
Iako sam dan provela u kući sa svojim bližnjima i nisam imala vremena sjedit za kompjutorom, smatram da nije kasno za čestitku.
Neka sv. Josip, univerzalni radnik moli za one koji svojim radom osiguravaju kruh svagdanji, kao i za one koji nemaju tu sreću, a posebno za one prežalosne, koji rade a ne primaju plaću! Mi vjernici starog kova znamo da je uskraćivanje radničke plaće jedan od grijeha "koji u nebo vapiju!"
To posebno potiče na ispit savjesti svih koji se smatraju sljedbenicima kršćanskih vrijednosti, jer "vjera bez dobrih djela je mrtva".
Pa sretan svima Praznik rada!
