Jedan prilog u uskrsnom vremenu
Sin Božji u novom Božjem tjednu
Marija je pošla na grob u tami i tišini nedjeljnoga jutra... Kad je ugledala prazan grob, brzo uzbunjuje učenike! Židovi su imali snažno razvijen smisao pijeteta prema pokojnima i njihovim počivalištima. Josip Arimatejac i Nikodem s najvećim su se poštovanjem dali u trošak te pomazali i sahranili Isusovo tijelo. Učenici gledaju prazan grob, povoje gdje leže i ubrus koji je bio smotan i stavljen u stranu. Iako prazan grob može svašta značiti, detalji ne govore u prilog krađi: da je netko krao Isusovo tijelo, žurio bi i ne bi imao vremena skidati povoje s Isusova tijela i lijepo smotati ubrus (sv. Ivan Zlatousti).
Učenici gledaju i ne razumiju. Dane i događaje u njima promatraju iz osobne perspektive. Ne slute da ti dani nisu bili samo njihovi. Da je upravo tih dana svoju Pashu slavio i Gospodin. Nakon Velikoga petka ušao je u velikosubotnji veliki počinak od svoga djela. Ne slute da nakon Velike subote Sin Božji ulazi u novi, Božji tjedan! Za razliku od svih drugih koji jednom položeni u grob tamo ostaju zauvijek, Gospodin nije više u grobu. Preklapanje Gospodinova vremena, koje je započelo njegovim utjelovljenjem, sada se završava: njegovo vrijeme odvaja se od našega ljudskoga!
(Dio razmatranja iz uskrsne liturgije, Glas koncila, 20. travnja 2014.)
