Radnici posljednjeg sata
Gospodar nekoga vinograda
radnike prima od zore rane.
Na izmaku dan je, al' i tada
lutalac neki na vrata bane.
I oni rani i ovi novi
marljivo rade do kasne ure.
"Upravitelju, sve ih pozovi
po svoju plaću neka požure!"
Gospodar svakom po denar plati,
časni se gazda pogodbe drži,
isto onima posljednjih sati
i svim' što sunce dugo ih prži.
I nasta buna:"Zar isto plaćaš
njima i nama, tu smo od jutra!?"
"O, zavidno srce, zar ne shvaćaš
traženje mučno, strepnju za sutra!?
Sve što sam ikom suviše dao
uzeo nisam od plaće tvoje,
pa zašto bi tebi bilo žao
darežljivo što je srce moje!?"
Gospodar blag' što obilno daje
dobrog je Oca nebeskog slika.
Ljubavi mjera drugačija je
kada se motri s vječnih vidika!
(Mt, 20, 1-16)
Sjećanje na istiniti događaj
ZAR DA SE STIDIM?!
Zašto u tvojem oku suzu vidim,
zašto si tužna ti srećo moja mala,
zar da se kajem ili da se stidim
u jesen života što život sam ti dala?
Ti moja lutko, moje čedo malo,
dok ljubim tvoje zamišljeno čelo,
znam, u sve riječi srce ne bi stalo,
i nisu riječi, što bi reći htjelo!
Zašto nam ljudi zavišću sreću kvare,
ljudi bez srca, ljudi bez imalo mašte!?
Ti nemoj ih slušat, oni za život ne mare,
osjećaj njihov je plitak a riječi tašte!
Ako i nisam poput svibanjskog cvijeta
mirisom svojim što svijet očarava cio
volim te, cvijete mojih kasnih ljeta,
raduj se, živi, jer Bog je tako htio!
Još sjećanja na Domovinski rat
Junačkoj majci
(mojoj sestri Terezi)
1992.
Pod oreolom tuge, pogleda zamišljenog
ti dižeš čelo.
Pitam se, koje vrelo snagom te krijepi
dok hrabriš druge?!
Iz srca ti se istrgnuo taj tvoj dio,
a ti se ne daš dok voliš
i Boga moliš:
Njemu je draži bio!
Smirenim glasom šapćeš
niz lice tvoje dok teku suze,
za Hrvatsku se boriš, kad smjerno zboriš:
«Bog mi ga uze!»
I, ako jednom od toga sjemena tvoga
ne bude žetve,
zar zamjerit netko moć će, nebeski Oče,
majčine kletve?!
Vepric
Protiče potok hrleći u more,
u bistrom slapu blistaju obluci,
a ti na stijeni, s krunicom u ruci,
haljina bijela, pogled uprt gore.
Visoko, iznad baršunaste šume,
što hladom svojim uzdahe je krila,
prošnjama žarkim svjedokom si bila,
i njihov odjek sad prodire u me.
Na ovom mjestu znam da ti si Mati,
ostati želim u tvom vidokrugu,
i osim tebe nemam nadu drugu!
U gluhoj noći strepnje ti me shvati!
Još slika poslije Oluje
Lutka
(domu moje sestre Alenke)
1995.
Lutka na polici,
vilica u ohlađenom krumpiru,
verige lanca na glasoviru, u dvorištu.
Napušten pas.
Sablasti su protutnjale našim gradom.
I tebe su doveli i odveli kradom.
Ne poznam vas.
A ipak mi te žao,
nepoznata djevojčice!
(U što su te uvalili tvoji sablasni roditelji!)
Proljeće na pomolu
1996.
Srebrna kupola nad Petrovim poljem,
ogoljele grane miruju,
sparušena trava ne diše.
Promrzla zemlja spava.
Tišina!
Odjednom zvižduk vlaka!
Probuđeni pogledi kroz zamagljena stakla
motre krovove izrasle iz zgarišta.
Stjegovi lepršaju na povjetarcu.
Iz mahovine vire plave ljubičice.
Prolaze vlakovi i dani,
dolazi proljeće!
U sjećanju zadržati, u srcu oprostiti!
SRETAN DAN DOMOVINSKE ZAHVALNOSTI!
Iza Oluje
Oluja
1995.
Jek oluje,
siva stina,
krv, suze, more,
tvrđa iznad Knina,
u sjaju sunca
zadrćala* srca!
Sakrile se guje!
RUŽA
(mom domu u Siveriću)
1995.
Gle, kuća naša s ispražnjenim očima,
vrata ko usta u nijemom kriku zjape,
godine duge za smilovanjem vape
u pustm i ko tuga crnim noćima.
Sve obgrlio ljuti korov, besplodni,
i suhe voćke poput kosti skeleta.
Gle, plamen-ruža*, nevin osmijeh djeteta,
ozario me njezin miris ugodni!
Tad obiđosmo druga pusta ognjišta
I crkvu što je zvijeri ljuto raniše.
Čuvari, ptice u njoj gnijezda saviše!
Sad ruža moja miriše sred grobišta!
("Plamen-ruža", nazvala sam je po bojama, a u meni je pobudila optimizam!)
