Pisma s Puntina
Kada se čuje di klapa piva
u merni tanka zadrče žica,
oživi stina strma i siva
na kojon smo pivali mi, dica.
Sitin se bora, sunca, modrine,
i pisme naše uz pratnju vala,
vapora bilog posrid pučine,
galebova i Bračkog kanala.
Puvale oštre bure i juga,
isprali vali puno su stina,
sićanja moja sva lita duga
ponavjaju pismu sa Puntina.
Dobra ura
U tišini,ispred stare slike,
u odsjaju gorućeg lumina,
šaptale su patnje svekolike
majci Majke najvećega Sina,
da im ona "dobru uru" prosi
i radosno svjetlo prvog dana
onom, kog u krilu majka nosi;
da joj bude sreća darovana.
U tišini, ispred svete Ane,
i dandanas lumini se pale
za sve majke znane i neznane,
u ljubavi da bi procvjetale!
Nježna pjesma
Htjela bih ti poklonit pjesmu nježnu
od ljubavi, topline i sanja,
pjesmu čistu, pahuljastu, snježnu,
pjesmu punu odanog predanja!
Htjela bih ti poklonit' tople riječi,
riječi vjere, ljubavi, nadanja,
riječi kojima bih mogla reći:
pred tobom sam i od suze manja!
Htjela bih da povjerenje tražiš,
povjerenje intimnoga trena,
htjela bih da, dok me voliš, paziš,
dušu mi čitaš, jer ja sam samo žena!
(Srce ne pozna godine!)
Gospe od Karmela
Sutra je blagdan Gospe od Karmela nazvane po brdu Karmel u Palestini odakle potječe pobožnost Gospi i nošenje škapulara. To je dio gornje redovničke odjeće još iz 13. stoljeća, koji je kasnije proširen na civile, članove bratovštine Gospe od Karmela, u vidu malog komadića platna s Marijinom slikom, a u 20. stoljeću zamijenjen medaljicom. Nošenje tog znaka služilo je kao podsjetnik na preuzete obaveze iz duhovnog života, da bi se zadobile milosti po zagovoru Majke Božje. Moja mater je bila članica Bratovštine, a sad ne znam postoji li to društvo još u Makarskoj.
Kad sam bila dite bila bi devetnica u crkvi sv.Filipa Nerija na rivi u Makarskoj, a na sam blagdan, 16. srpnja održavala se procesija po rivi, kasnije ukinuta.
U sjećanju mi je ostala pisma:
Od Karmela Majko sveta
od nas digni što nam smeta
služit' tebi i Isusu!
Od Karmela cvite lipi
u jubavi sva ukripi
srca prama Isusu!
To je toliko da se ne zaboravi.
Sveta Marijo, moli da ne zamre u nama ljubav i nada unatoč modernom poganstvu, na koje nitko nije imun!
Šeprtlja
Opet jedna šeprtlja nije pazila,
opet nije znala bit' u sjeni,
opet je na minu nagazila,
opet se nebo hrvatsko rumeni!
Čuvaj se, sine, u zaklonu čekaj
dok drugi srede situaciju,
raduckaj, uči, domovini tepaj,
takav si potreban za naciju!
Na svijetu ima dovoljno budala
što ginut' će za svjetle ideale,
sačuvat' dupe baš i nije šala,
sveto je geslo: snađi se, brale!
Ovo sam napisala 4.2.1993. nakon pogibije jednog branitelja i neumjesnog komentara uglednog gospodina, a objavljujem potaknuta postom blogera@afrika. Svjesna sam da nije svatko za ratovanje ali me je uvik iritiralo da su najbučniji "domoljubi" oni koji su se držali po strani a istovremeno uvlačili u vlast države koju nisu ni želili.
Jedno sjećanje s Marinete
Gospojica Zoja
1992.
Bila je tako krhka i blaga,
voštanog lica, očiju tamnih,
a puna tajni starodavnih
njena soba iz prošlog doba.
U njoj se krila privlačna snaga.
Bila je tako krhka i blaga
osmijeha čista i tiha glasa,
koraka meka i niska stasa,
a njene knjige sve njene brige.
Svima je nama bila draga.
Bila je tako krhka i blaga,
oko nje svježi miris bjeline
i neke stvarce skromne i fine,
dječje se sanje lijepile za nje
ko kopač kad za zlatom traga!
I danas, kad me uhvati sjeta,
sjetim se njenog bijelog lica,
bila je prava gospojica,
izdanak rijetki ovoga svijeta.
Bila je to učiteljica moja,
mnogima znana gospojica Zoja
Još malo ranih dana!
Ledenice
1994.
Sive, gole stine i bilo žalo, zvizdan!
Grad trepti ko izdan, vode malo.
Samo se bilobrdski ledar smantat ne da,
s Bijokova goni ploče leda, na magaretu.
Dica očima led idu, jer u njemu vidu sladoled.
Sive, gole stine i duboke ledenice,
na veseje furešta i dice!
(To je bila era bez frižidera!)
Magare gre
1994.
Šugarale, pismo, zmija,
igrat ću se s vama i ja!
Ali mater to ne voli,
jer se prošupju postoli.
«Am-salam» po cili dan,
«čaralo-baralo, na crtu se stvaralo!»
Na moj spas i na pic-klic,
oko jame kavalaric.
Za kavalet daska duža
ili cungalo od uža.
«Cungala se barka
na svetoga Marka»...
Ajmo skakat na konop:
«Crvena, bila, modra!» Hop!
«Galo-galino, pirus-pipino!»
«An-tan-ti-nu, sava-raka-bi-nu!»
Sakrijmo se u zidinu!
«Magare gre! Neka gre!»
«Zaveži ga tude!»
Pa, šta mu bude!
(Kavalaric ili vrtuljak nam je bio trčanje po kosini ljevkaste rupe od bombe iz Drugog svj.rata. A zidina, ruševina od bombardiranja bilo je napretek!)
Dvi litnje sličice iz davnih dana
Na Potoku
1993.
Brimenice, sići, teće, svako jutro, svaku večer,
na Potoku, na Kantunu, sve u trci i balunu!.
Inadu se, suju, viču, jedna drugon kune sriću.
Ko je prvi jutros bijo i svoj bronzin obisijo?!
Nije lako brigu vodit i u priši fatat zgode,
oprat, skuvat, vrtle zalit, napunit sve sude vode!
Ma je draga ova trka od Kantuna do Lištuna,
Ispod kule, Marinete, niz kongule, uz kalete.
Proklet standard, televižjuni, vode ima po komodu!
Di su lipi konfužjuni kad smo išli fatat vodu?!
Na lamure
1994.
«Šije, šete, šije, šete»,
odjekuje s Marinete!
«Šije, šete, oto, tuti!»
Obrazi jin zategnuti
Demejane i bolcuni,
viči, suji, žmule puni!
«Šije, šete, kurbin zete,
ukra si mi tri galete!»
«Šije, šete!» s Marinete,
cungaju se sve kočete.
«Oto, tuti, duve, nuove!»
Od vike se tresu buove.
«Šije, šete,» a od žala
friška arija od meštrala.
Mrak se fata, pasi laju,
Imoćani lamuraju.
(Ovo dok je na Marineti bilo žalo a uvala prirodna, bez nasutog parkirališta!)
