Boris
U kući jednoj , u gradu,
gdje su nade upravljene jedino Vječnosti,
susrećem te često i pitam kako si.
Ti se nasmiješiš smjerno,
dobro je veliš
i mislila sam, možda se upitu mom
čak i veseliš, momak si drag!
Al' danas, iznenada,
pitanje moje izazva oluju:
"Vi nosite torbu, a ja kolica vozim,
vi,vremešna žena, a ja tek trideset i nešto ljeta,
i djecu svoju, dva predivna cvijeta,
vidio nisam već godinu dugu!
Pitanjem neumjesnim izazivate tugu
u srcu mom, slomljenom!
Je li to iz obijesti pitanjem svojim
želite čuti kako se osjeća napušten stvor,
čemu pitanje suvišno kad zna se odgovor?!"
Borise dragi nikada više sa usana mojih
pitanje nesuvislo skliznuti neće.
Od bližnjih svojih ti nektar išteš sreće
u pustinji života,
osmijeh i ruku potpore,
pogled koji kaže:
"Volimo te!
Bori se!"
(Ne mislim da je pjesma naročita, ali doživlljaj je istinit i potresao me je, pa sam ga tila podilit s vama!)
Hrvatsko proljeće
Umjesto vatrometa upalite svijeće,
i noć će zasjat svjetlom ugaslih života.
I zvijezde će sjedinit' svoje iskre na festivalu svijeta.
Umjesto vatrometa upalite svijeće
i procvjetat' će novo
Hrvatsko proljeće!
(Ova je pjesma nastala l994. na tragu one:"Upali svjetlo, ne proklinji mrak!")
Svima želim sretan Dan državnosti!
Dvije sličice uoči blagdana sv.Ivana Krstitelja
KRSTITELJ
Gle čovjeka što uokolo hoda
u kostrijeti! Ta kakva je to moda!?
Skakavci hrana, desert divlji med,
pustinjom kroči on u nedogled.
Heroda kori.Kako je direktan!
Zar ne zna bit' politički korektan?!
Taštine nema,ne teži za slavom.
Iskrenost svoju platio je glavom!
SVITNJAK U SOLARISU
(u spomen barba Ivanu iz Badnja, koji je palio svitnjak)
Vatrene zmije u začuđenim očima.
Sveti Ivan "Svitnjak".
Sve utiša noć.
Na asfaltu pepeo ko zgarišta domova,
odziv daljina i dalekih krovova!
Kad ćemo u Badanj doć'?
(1993.)
Razmišljanja o jeziku
Još od devetog stoljeća postoji u kamenu uklesano hrvatsko ime a od jedanaestog (Bašćanska ploča) postoje pisani spomenici triju hrvatskih narječja i pisama.
Tipično hrvatska (i samo hrvatska) čakavska ikavica i glagoljsko pismo s vremenom se povlače pred kompromisnom štokavskom ijekavicom, kojom također govori veliki dio Hrvata, i latiničkim pismom, preko kojega smo se ukorijenili u zapadni civilizacijski krug i bili dio europske kulture prije nekih većih naroda.
U šesnaestom stoljeću javlja se Gramatika Bartula Kašića, koji predlaže za književni jezik štokavsku ikavicu, iako je i sam bio čakavac. Znači ime smo imali odavno, standardizirani jezik od (uglavnom) tri stoljeća prije Vuka Karadžića, koji je kroz moje školovanje hvaljen i slavljen kao naš glavni prosvjetitelj, a negirao je hrvatsko ime i jezik, jer je smatrao da su svi štokavci Srbi. Zbog toga mi je žao što se čakavica i ikavica nisu etablirale kao standardni jezik (ili barem Kašićeva štokavska ikavica), ali što je tu je, kotač vremena se ne može vratiti, a i jezik (kao i drugi jezici..) se mijenja i to treba prihvatiti bez nasilnog ustrajanja na nemogućem.
Srećom uvijek je postojala kritična masa lingvista koji su uspjeli sačuvati posebnosti našeg standardnog jezika, a u književnosti treba nastojati da se promoviraju svi dijalekti jer to su sve govorni jezici i naše su blago kao i sve druge raznolikosti.
Koliko je bilo oduševljenje Hrvata politikom jedinstva Južnih Slavena vidi se iz činjenice da su neki naši književnici između dva rata (i Tin Ujević!) pisali ekavicom, jer glavnina Srba nikad nije prihvatila prijedlog prosvljetitelja Vuka da se piše ijekavicom!
Politika je bila temelj Novosadskog dogovora 1954., ali je u Hrvatskoj uvijek tinjalo nezadovoljstvo kompromisima koji su išli na štetu hrvatskog jezika, pa je 1967. uslijedila poznata Deklaracija, koja je mnoge koštala proganjanja, tako da je poznati pravopis 1971. morao biti tiskan u Londonu.
Opravdano je što se u posljednje vrijeme nastoje ispraviti neke nametnute jezične prakse, ali treba već jedanput onemogućiti da o jeziku odlučuju političari, jer postoje stručnjaci koji su život posvetili jeziku, pa je smiješno što je jedno od prvih pitanja koje je riješio ministar Jovanović : sport ili šport (iskreno, tu sam neodlučna!), a i promjena Ministarstva zdravstva u Ministarstvo zdravlja, unatoč suprotnim savjetima jezikoslovaca, je bezvezna!
Isto tako je van pameti osiromašivanje hrvatskog jezika radi tobožnjih razlika između njega i srpskog, napr.: Neki bježe od riječi "da" kao vrag od tamjana pa i nauštrb jasnoće izričaja. Taj veznik u srpskom između ostalog služi za izricanje futura što je u hrvatskom neispravno ali u mnogim slučajevima je sama riječ "da" u redu i ne može se uvijek zamijeniti sa "neka" kao što neki hoće. Roditelj će reći djetetu: "Iako ti nećeš da učiš, učit ćeš, kad ti ja kažem!" Ovdje "da" znači želju! Ili veznik "budući da" zamjenjuju riječju "budući" koja je pridjev! Čula sam:"Budući je predsjednik na putu...." Je li to na putu aktualni ili budući predsjednik?
Neki se boje i utjecaja slovenskog kad se u standardni jezik ubacuju riječi iz kajkavskog područja. Pa i Hrvati su kajkavci i trebalo bi u službeni jezik ubaciti korisne elemente iz svih govora, ali to neka predlažu stručnjaci.
Dobro je za nove pojmove stvarati nove riječi koje se uklapaju u duh jezika, napr. ležeći policajac (kako nezgrapno!) je uspornik, dok zrakomlat zvuči smiješno. I drugi jezici uvode nove riječi, napr. njemački Fernsehen sigurno nije iz devetnaestoig stoljeća.Tko bi danas rekao da je poznati Bogoslav Šulek izmislio "obzor" i druge lijepe riječi?!.........
Nekada su nužne i tuđice, uvijek ih je bilo, ali se trebaju prilagoditi jeziku, a ne ih sad pretvarati u anglicizme (a mi smo ih dobili preko latinskoga ili grčkoga.) Čemu "kap" i "klab" kad smo odavno imali kup i klub!? A naši kajkavci odavno spijali kupicu! Problem je u tome što mi uvijek smatramo da je bolje uvesti strano nego ponuditi domaće (kao i u trgovini).
Ovaj post nije uperen ni protiv koga, nego pokušavam razmisliti o našem udvorništvu, nekada prema Istoku, a sad prema Zapadu, a i o pretjeranoj revnosti nekih koji su spremni nekritički odbaciti dobre izraze
u strahu od "zagađenja " jezika. Smatram da treba slušati dobronamjerne jezikoslovce.
Sad se sprema novi pravopis. Mislim da je sam taj normativni priručnik manji problem nego opća niska razina pismenosti u našim medijima. Kad bi se griješilo samo u onome u čemu se pravopisci ne slažu mi bismo bili najpismenija nacija...Naravno da pravopisne probleme treba riješiti...Problem su i javni natpisi koje nitko ne lektorira, itd.
Još bih napomenula da moramo u neformalnoj komunikaciji što više njegovati lokalne govore (Norvežani ih prakticiraju u informativnim emisijama na TV uz titlove na standardnom jeziku!).
Budući da je ovo post o standardnom jeziku trudila sm se da pišem na njemu, ali sam ispala iz štosa, pa više ne znam koliko sam pismena!
Željela bih da naš jezik živi u što ljepšem standardnom, na kojem ćemo se svi razumjeti, ali i u svim govorima u kojima ćemo spontano govoriti kako se osjećamo!
To sve želim i svima drugima, ali mi smo odgovorni za svoje!
Dvije sličice iz Makarske
Osejava
Zelena stabla,
pod njima tepih smeđi,
jutarnja magla,
njen pokrov sve je bljeđi.
Pod suncem vrelim
modro se more ljeska,
prstima bijelim
na rubu igra pijeska.
Svud spokoj struji
tišina što ga stvara,
trabakul bruji,
modrinu mora para.
Kotišina
(malo selo iznad Makarske)
Podno crvenih stina tišina caruje
a vitar miris nosi žuke i kaduje,
i miris vrisa do mora da liči ga od umora,
i vraća miris soli, to more kamen voli!
A unda muk i stina,
samoća, KO-TIŠINA!
Baklje
Ne, neću dati suzi da iz oka kaplje
ni uzdahu da jekne iz mračnog kutka duše,
zapalit ću u noći od ljubavi baklje
da svaki trag gorčine sa moje staze suše!
Jer što sam ako Tvoja baklja neću biti,
jer što sam ako ponor očaja me guta?!
Od vlastitog me ropstva milošću zaštiti
da svima radost nudim kraj utrtog mi puta!
Zavjetni blagdan Srca Isusova u Makarskoj
Početkom 19. stoljeća kad je u Makarskoj oko 300 osoba umrlo od kuge Makarani su se zavjetovali da će posebno slaviti ovaj blagdan.
Početkom 20. stoljeća mladi isusovac, rodom iz Kotišine, rođak moga oca, spjevao je dvije najpopularnije hrvatske crkvene pjesme: "Zdravo Djevo" i "Do nebesa nek'se ori", riječi se odnose na posvetu mladeži presvetom Srcu, pa ću u to ime citirat jednu kiticu:
"Isukrste, srcu tvom
s nama naš se kune dom,
dušom, tijelom, vijek sam tvoj
za Krst časni bijuć' boj!"
Perica je bio pravi redovnik, a ujedno i ljubitelj svoga naroda, radi čega je ubijen na Daksi kod Dubrovnika 1944.
Do 90-ih mu se ime nije smjelo spominjati.
Ovo ne spominjem da bi budila "zlu krv" osvete nego da se istina ne zaboravi, jer su u komunizmu vodeća mista, prosvjeta, sudstvo, policija i vojska bili rezervirani samo za idejno podobne.
U prosvjeti se, doduše, nije tražilo otvoreno izjašnjavanje ali je trebalo strogo pazit da se ne oda svoja vjerska oprijedjeljenost, da se djeci ne daje "loš primjer". Iz tih razloga sam i osobno izbjegla pedagoško zanimanje koje mi je u djetinjstvu i mladosti bilo jedini san.
Prema tome poštujem one koji nisu osjetili ni primjećivali tadašnju ideološku diskriminaciju, a za poratne egzekucije nisu znali i nitko im nije bio u Lepoglavi radi političkog vica, ili sl. verbalnog delikta ( kao napr. moj ujac), te govore kako je prije bilo bolje.
Priznajem da su radna mjesta bila sigurnija, ali je i onda bilo bogataša samo se nije pitalo kako je bogatstvo stečeno. Da se je taj neekonomski sistem mogao održati ne bi se urušio ko kula od karata.
Meni draga blogerica @malo ti malo ja dobro kaže da je dobre stvari (u prvom redu zaštitu radnika) trebalo nekako održati, ali namjera ovog posta je govoriti o duhovn oj dimenziji života, jer ne živi čovjek SAMO od kruha!
Isto tako mislim da su ljudi bili skromniji i nekako međusobno bliskiji, ali ne znam koliko je to bila zasluga sistema a koliko drugačijeg načina života ne samo kod nas.
Ćaća
Nebo plavo, zvijezde sjaju,
nad krošnjama mjesec blijedi,
jednom davno u mom kraju
mislila sam da me slijedi.
Nebo plavo, zvijezde sjaju,
šetali smo putem bijelim.
Bilo mi je ko u raju,
ljubljah oca bićem cijelim.
Nebo plavo, zvijezde sjaju,
mjesec kroči zlatne staze,
kao nekad u mom kraju
njegove me oči paze.
Nebo plavo, zvijezde sjaju,
u prošlost mi misli lete,
kad sjećanja proplamsaju
ja se ćutim kao dijete.
Ovu pjesmu iz 1992. posvećujem uspomeni mog predobrog oca kojemu je danas rođendan.
Gospon Paddy Ashdown kak oberkonobarov smetlar
Francekovu salvetu obrče i žmrli,
zafrkava z Londona
onak s visoka
račun bez krčmara dela
kaj taj človek mira nema
kaj taj agent nije tat
kaj ne razme
Hercegovinu in my heart
čuj me boy
z londonskom si salvetom obriši rit
z daytonskom znaj
takaj
i bez Vrane mi smo kvit
by by
Paddy
by by
(Nenad Piskač iz zbirke pjesama, objavljujem je za sve u politici koji se prave Englezi.)
Putem svjetlosti
Titraji zvuka do u dno srca mi sežu,
u sebi krikove ćutim tegobnih dana,
odjeci svemirskih struna s braćom me vežu,
u meni vapije krv iz njihovih rana.
Raspeta ja sam između sreće i tuge,
sreće što slutim da nisam nikada sama,
kroz zvuk i boje ljepotom dosežem druge,
pred svjetlom vječnim mora posustati tama!
Pa ako me bližnji uvijek shvatit' ne mogu,
kad gestom krivom ljubavi zastrem vidike,
ja ipak se nadam, trajno molim se Bogu
da putem nas vodi svjetlosti svekolike!
Zraka topline
Osjećaji su moji poput čipkastog tkanja
što oko duše tvoje prozirnu plete mrežu,
nit ljubavi je moje od zrake sunca tanja,
nevidljive su spone topline što nas vežu.
Pa iako se čini, kad studen vjetar bije,
da veza naša nije toliko čvrsta, trajna,,
ja nadam se i molim da Božja ljubav bdije
nad žarom vatre vječne što u nama je tajna!
