Još od devetog stoljeća postoji u kamenu uklesano hrvatsko ime a od jedanaestog (Bašćanska ploča) postoje pisani spomenici triju hrvatskih narječja i pisama.
Tipično hrvatska (i samo hrvatska) čakavska ikavica i glagoljsko pismo s vremenom se povlače pred kompromisnom štokavskom ijekavicom, kojom također govori veliki dio Hrvata, i latiničkim pismom, preko kojega smo se ukorijenili u zapadni civilizacijski krug i bili dio europske kulture prije nekih većih naroda.
U šesnaestom stoljeću javlja se Gramatika Bartula Kašića, koji predlaže za književni jezik štokavsku ikavicu, iako je i sam bio čakavac. Znači ime smo imali odavno, standardizirani jezik od (uglavnom) tri stoljeća prije Vuka Karadžića, koji je kroz moje školovanje hvaljen i slavljen kao naš glavni prosvjetitelj, a negirao je hrvatsko ime i jezik, jer je smatrao da su svi štokavci Srbi. Zbog toga mi je žao što se čakavica i ikavica nisu etablirale kao standardni jezik (ili barem Kašićeva štokavska ikavica), ali što je tu je, kotač vremena se ne može vratiti, a i jezik (kao i drugi jezici..) se mijenja i to treba prihvatiti bez nasilnog ustrajanja na nemogućem.
Srećom uvijek je postojala kritična masa lingvista koji su uspjeli sačuvati posebnosti našeg standardnog jezika, a u književnosti treba nastojati da se promoviraju svi dijalekti jer to su sve govorni jezici i naše su blago kao i sve druge raznolikosti.
Koliko je bilo oduševljenje Hrvata politikom jedinstva Južnih Slavena vidi se iz činjenice da su neki naši književnici između dva rata (i Tin Ujević!) pisali ekavicom, jer glavnina Srba nikad nije prihvatila prijedlog prosvljetitelja Vuka da se piše ijekavicom!
Politika je bila temelj Novosadskog dogovora 1954., ali je u Hrvatskoj uvijek tinjalo nezadovoljstvo kompromisima koji su išli na štetu hrvatskog jezika, pa je 1967. uslijedila poznata Deklaracija, koja je mnoge koštala proganjanja, tako da je poznati pravopis 1971. morao biti tiskan u Londonu.
Opravdano je što se u posljednje vrijeme nastoje ispraviti neke nametnute jezične prakse, ali treba već jedanput onemogućiti da o jeziku odlučuju političari, jer postoje stručnjaci koji su život posvetili jeziku, pa je smiješno što je jedno od prvih pitanja koje je riješio ministar Jovanović : sport ili šport (iskreno, tu sam neodlučna!), a i promjena Ministarstva zdravstva u Ministarstvo zdravlja, unatoč suprotnim savjetima jezikoslovaca, je bezvezna!
Isto tako je van pameti osiromašivanje hrvatskog jezika radi tobožnjih razlika između njega i srpskog, napr.: Neki bježe od riječi "da" kao vrag od tamjana pa i nauštrb jasnoće izričaja. Taj veznik u srpskom između ostalog služi za izricanje futura što je u hrvatskom neispravno ali u mnogim slučajevima je sama riječ "da" u redu i ne može se uvijek zamijeniti sa "neka" kao što neki hoće. Roditelj će reći djetetu: "Iako ti nećeš da učiš, učit ćeš, kad ti ja kažem!" Ovdje "da" znači želju! Ili veznik "budući da" zamjenjuju riječju "budući" koja je pridjev! Čula sam:"Budući je predsjednik na putu...." Je li to na putu aktualni ili budući predsjednik?
Neki se boje i utjecaja slovenskog kad se u standardni jezik ubacuju riječi iz kajkavskog područja. Pa i Hrvati su kajkavci i trebalo bi u službeni jezik ubaciti korisne elemente iz svih govora, ali to neka predlažu stručnjaci.
Dobro je za nove pojmove stvarati nove riječi koje se uklapaju u duh jezika, napr. ležeći policajac (kako nezgrapno!) je uspornik, dok zrakomlat zvuči smiješno. I drugi jezici uvode nove riječi, napr. njemački Fernsehen sigurno nije iz devetnaestoig stoljeća.Tko bi danas rekao da je poznati Bogoslav Šulek izmislio "obzor" i druge lijepe riječi?!.........
Nekada su nužne i tuđice, uvijek ih je bilo, ali se trebaju prilagoditi jeziku, a ne ih sad pretvarati u anglicizme (a mi smo ih dobili preko latinskoga ili grčkoga.) Čemu "kap" i "klab" kad smo odavno imali kup i klub!? A naši kajkavci odavno spijali kupicu! Problem je u tome što mi uvijek smatramo da je bolje uvesti strano nego ponuditi domaće (kao i u trgovini).
Ovaj post nije uperen ni protiv koga, nego pokušavam razmisliti o našem udvorništvu, nekada prema Istoku, a sad prema Zapadu, a i o pretjeranoj revnosti nekih koji su spremni nekritički odbaciti dobre izraze
u strahu od "zagađenja " jezika. Smatram da treba slušati dobronamjerne jezikoslovce.
Sad se sprema novi pravopis. Mislim da je sam taj normativni priručnik manji problem nego opća niska razina pismenosti u našim medijima. Kad bi se griješilo samo u onome u čemu se pravopisci ne slažu mi bismo bili najpismenija nacija...Naravno da pravopisne probleme treba riješiti...Problem su i javni natpisi koje nitko ne lektorira, itd.
Još bih napomenula da moramo u neformalnoj komunikaciji što više njegovati lokalne govore (Norvežani ih prakticiraju u informativnim emisijama na TV uz titlove na standardnom jeziku!).
Budući da je ovo post o standardnom jeziku trudila sm se da pišem na njemu, ali sam ispala iz štosa, pa više ne znam koliko sam pismena!
Željela bih da naš jezik živi u što ljepšem standardnom, na kojem ćemo se svi razumjeti, ali i u svim govorima u kojima ćemo spontano govoriti kako se osjećamo!
To sve želim i svima drugima, ali mi smo odgovorni za svoje!
Post je objavljen 21.06.2013. u 09:05 sati.