U kući jednoj , u gradu,
gdje su nade upravljene jedino Vječnosti,
susrećem te često i pitam kako si.
Ti se nasmiješiš smjerno,
dobro je veliš
i mislila sam, možda se upitu mom
čak i veseliš, momak si drag!
Al' danas, iznenada,
pitanje moje izazva oluju:
"Vi nosite torbu, a ja kolica vozim,
vi,vremešna žena, a ja tek trideset i nešto ljeta,
i djecu svoju, dva predivna cvijeta,
vidio nisam već godinu dugu!
Pitanjem neumjesnim izazivate tugu
u srcu mom, slomljenom!
Je li to iz obijesti pitanjem svojim
želite čuti kako se osjeća napušten stvor,
čemu pitanje suvišno kad zna se odgovor?!"
Borise dragi nikada više sa usana mojih
pitanje nesuvislo skliznuti neće.
Od bližnjih svojih ti nektar išteš sreće
u pustinji života,
osmijeh i ruku potpore,
pogled koji kaže:
"Volimo te!
Bori se!"
(Ne mislim da je pjesma naročita, ali doživlljaj je istinit i potresao me je, pa sam ga tila podilit s vama!)
Post je objavljen 27.06.2013. u 22:31 sati.