Sjećanje na istiniti događaj
ZAR DA SE STIDIM?!
Zašto u tvojem oku suzu vidim,
zašto si tužna ti srećo moja mala,
zar da se kajem ili da se stidim
u jesen života što život sam ti dala?
Ti moja lutko, moje čedo malo,
dok ljubim tvoje zamišljeno čelo,
znam, u sve riječi srce ne bi stalo,
i nisu riječi, što bi reći htjelo!
Zašto nam ljudi zavišću sreću kvare,
ljudi bez srca, ljudi bez imalo mašte!?
Ti nemoj ih slušat, oni za život ne mare,
osjećaj njihov je plitak a riječi tašte!
Ako i nisam poput svibanjskog cvijeta
mirisom svojim što svijet očarava cio
volim te, cvijete mojih kasnih ljeta,
raduj se, živi, jer Bog je tako htio!
