Slava na čekanju

ponedjeljak , 27.05.2024.

Da barem nemam problem s lijenošću. Možda bih se udostojala završiti četiri romana koja sam započela pisati i nisam stigla dalje četvrte stranice i sad ću napisati popis izlika koje samoj sebi prodajem:

- ovo je tako glupa priča
- previše sjedim zbog posla pa ne mogu još i u slobodno vrijeme (zato ležim iskrivljena na kauču i gledam reprize Seinfelda po stoti put)
- ionako neću ništa izdati, čemu trud
- nemam talenta
- ovo je sranje

Kad me uhvati entuzijastično raspoloženje, onda sam ovog stava:

- bliže se školski praznici, sad ću pisati roman ujutro uz kavu, prije odlaska na kupanje
- toliko sam dobra u ovome, ovo će biti sigurno hit
- prevest ću ovo na engleski da mogu imati publiku u cijelom svijetu; postati bogata i slavna; režirati film po vlastitom romanu

Brzo se vratim na tvorničke postavke:

- uopće nema smisla da ja, nakon što cijeli dan sjedim i piljim u komp i knjige, sjedim i tipkam knjigu koju nitko nikad neće pročitati.

Domislila sam se doduše ideje da ono što pišem, dam vlastitim učenicima da čitaju. Tako jedna moja učenica dobije svakih tjedan dana poglavlje romančića za djecu što sam ga počela pisati. Malo sam se zalaufala, zaboravila da mi likovi imaju 13 godina, ubacila neku seksualnu tenziju između dvoje sedmaša, na vrijeme skužila da nemaju ni 17 ni 27, obrisala i spojila ih simpatično-prijateljski. Moraš im u priču ubaciti malo simpatija, sad su ta dob pa im zanimljivo, ali ljubavni romani su moj guilty pleasure otkako pamtim pa sam u jednom trenutku malo pretjerala sa strašću. Mala nema pojma da to pišem ja, rekla sam joj da mi prijateljica piše roman za djecu i da me pitala može li neki moj učenik pročitati i dati povratnu informaciju. Maloj se svidjelo, ali ja sam zapela na neproduktivnoj točki dva gore navedenih izlika. Nikako krenuti pisati treće poglavlje. Ideja mi je baš dobra, mala čeka, a ja gledam serije.

Ta moja slava konstantno je on hold.

Pjesniče, probudi se!

srijeda , 22.05.2024.

Dugo me nije bilo, ali dobila sam neku snažnu želju za povratkom ovamo. Baš je intenzivno osjećam zadnjih dana. Ne znam ni kako sam se sitila passworda, ali eto me. Provela sam čitavo popodne čitajući svoje stare blogove, ali na stranu to. Patetika za ubit se. Ništa vrijedno čitanja. Ono u čemu sam uživala su komentari. Potpuno sam zaboravila da je ovdi bilo baš zabavnih ljudi. Čitam sad neki blog nekog lika kojeg sam tad pratila (vidim, ni on ništa nije objavio od 2018.) i baš me zanima di je i jel naša curu. Vjerojatno je, al svejedno me zanima što, kako... Danas nisam od volje za pisanje. Za patetiku još manje. Ali čisto da podijelim sa svijetom da se vraćam. Možda. Ne znam. Vidit ću.
Možda probudim i onog pjesnika u sebi, dugo već spava.