Da barem nemam problem s lijenošću. Možda bih se udostojala završiti četiri romana koja sam započela pisati i nisam stigla dalje četvrte stranice i sad ću napisati popis izlika koje samoj sebi prodajem:
- ovo je tako glupa priča
- previše sjedim zbog posla pa ne mogu još i u slobodno vrijeme (zato ležim iskrivljena na kauču i gledam reprize Seinfelda po stoti put)
- ionako neću ništa izdati, čemu trud
- nemam talenta
- ovo je sranje
Kad me uhvati entuzijastično raspoloženje, onda sam ovog stava:
- bliže se školski praznici, sad ću pisati roman ujutro uz kavu, prije odlaska na kupanje
- toliko sam dobra u ovome, ovo će biti sigurno hit
- prevest ću ovo na engleski da mogu imati publiku u cijelom svijetu; postati bogata i slavna; režirati film po vlastitom romanu
Brzo se vratim na tvorničke postavke:
- uopće nema smisla da ja, nakon što cijeli dan sjedim i piljim u komp i knjige, sjedim i tipkam knjigu koju nitko nikad neće pročitati.
Domislila sam se doduše ideje da ono što pišem, dam vlastitim učenicima da čitaju. Tako jedna moja učenica dobije svakih tjedan dana poglavlje romančića za djecu što sam ga počela pisati. Malo sam se zalaufala, zaboravila da mi likovi imaju 13 godina, ubacila neku seksualnu tenziju između dvoje sedmaša, na vrijeme skužila da nemaju ni 17 ni 27, obrisala i spojila ih simpatično-prijateljski. Moraš im u priču ubaciti malo simpatija, sad su ta dob pa im zanimljivo, ali ljubavni romani su moj guilty pleasure otkako pamtim pa sam u jednom trenutku malo pretjerala sa strašću. Mala nema pojma da to pišem ja, rekla sam joj da mi prijateljica piše roman za djecu i da me pitala može li neki moj učenik pročitati i dati povratnu informaciju. Maloj se svidjelo, ali ja sam zapela na neproduktivnoj točki dva gore navedenih izlika. Nikako krenuti pisati treće poglavlje. Ideja mi je baš dobra, mala čeka, a ja gledam serije.
Ta moja slava konstantno je on hold.
Post je objavljen 27.05.2024. u 19:03 sati.