Samo Rijeka

nedjelja, 29.09.2013.

Kiša lijeva ko iz kabla, no ipak nedovoljno da se ugase vatre i tenzije (ponovo) pokrenute sinoć na utakmici. Jebiga, još uvijek smo svi u stanju opće negativne euforije nastale sinoć na Jadranskom derbiju. Zbog nekih xy razloga već nekoliko godine ne idem na tekme (na opće veselje moje mame, pošto joj je prvo pitanje danas bilo: „Nisi valjda i ti bila tamo?!“), ali pratim nogomet, volim navijati, a najviše od svega što se nogometa tiče volim fenomen znan pod nazivom 'navijači'.
Neki ljudi ih se ježe. Nazivaju ih huliganima i vandalima te bježe od njih glavom bez obzira. Za razliku od takvih ljudi, ja im se već godinama približavam kako bih čula neke od njihovih priča koje su nastale na temeljima njihove najveće ljubavi – ljubavi prema klubu. Nema te ljubavi koja će biti jača od njihove, a za klub bi dali sve na ovome svijetu. Tu negdje između ljubavi i granice koja je samo nebo, počinje priča o Armadi, skupini navijača koju iz tjedna u tjedan respektira sve više ljudi.
Nikada nisam bila Varteksovo dijete iako sam do svoje 19 godine živjela u Varaždinu (no dobro, okolici da me ne prcaju oni koji znaju moju točnu adresu). U tom klubu nisam vidjela ništa što bi me natjeralo da počnem navijati za Varteks i da se deklariram kao pripadnica Stonesa, iako su oni bili 'moji'. Možda sam do tada bila nedovoljno ufurana u tu cijelu priču ili me to nije zanimalo ili su pak tome presudili neki drugi razlozi (koje sad ovdje nećemo navoditi jer ovaj post nema namjere pljuvati po ljudima), ali jedno je bilo sigurno: u našoj se kući nogomet pratio zbog nogometa, lopte i igrača, a navijači su dotada bili u nekom drugom planu. Onda me život i put odveo u Rijeku…
Rijeka je najljepši grad u Hrvatskoj. Rijeka ima dušu. I Rijeka ima Armadu, navijače u čije sam se istinske namjere i ljubav prema klubu i sama zaljubila. Jednostavno ih ne možeš ne voljeti kada ih vidiš u zajedništvu na tribinama. Pričali su mnogi o njima kako su divljaci, kako se tuku i kako traže samo nerede. No ne možeš nekome suditi ako ga ne upoznaš, plus, ja sam osoba koja u ljudima traži samo ono najbolje. S najboljim željama i namjerama zaputila sam se u istraživanje ljudi koji su me iz dana u dan sve više fascinirali i inspirirali.
Za one koji ih nisu upoznali, ti 'divljaci' i 'huligani' divni su ljudi iskrenih namjera, koje niti kiša niti sunce niti vjerojatno bilo koja elementarna nepogoda ne bi mogla zaustaviti u njihovim naumima. Njihova jedina želja je da budu uz Rijeku i kada gubi i kada pobjeđuje. Obično svi seru po svojem klubu kada izgubi. Osim Riječana; u pobjedi i porazu oni i dalje podržavaju i brane boje svojeg kluba.
Grafiti koje možete naći na svakom ćošku u Rijeci (tematika naravno NK Rijeka), nešto su posebno i izuzetno. Od sivog grada ova su umjetniča djela napravila priču koju rijetko gdje možete vidjeti. Pogled i na samo jedan od njih jednostavno te tjera na opću euforiju i ljubav prema klubu koji se godinama sam protiv svih borio da bude elita nogometa u Hrvata. Rijeka je u posljednjih godinu dana ispisala najljepše stranice hrvatskog nogometa i od kluba koji je uvijek bio u sjeni Dinama i Hajduka postala je netko i nešto – klub kojeg danas svi poštuju i cijene; kao i njihove navijače, 'huligane' i 'vandale' čije su koreografije osim pravog spektakla za gledati, nešto što se pamti još dugo poslije utakmica.
Sjedim danas u stanu na svojem kauču i čekam da prokleta kiša prestane padati i stvarati opći kaos u prometu i u gradu. Naravno, ne možeš ništa drugo osim krenuti čitati masu tekstova o jučerašnjim izgredima navijača na Kantridi (nema portala koji nije nešto o tome napisao). Na jednoj stranici nalazim fotografije Zapada i 60. minute. Baklja za bakljom. Tisuće ruka u zraku. Transparenti. Plavo-bijela euforija. I kako da ih onda ne voliš, postavljam sama sebi pitanje?
Četiri godine života u Rijeci naučile su me jednu stvar: Rijeka se voli i Rijeku se voli, a Armada kao navijačka skupina zaslužuje samo pohvale za sve ono pozitivno što rade za svoj voljeni klub. Hvala im za svaki grafit, hvala im za svaku ispjevanu pjesmu na utakmici, hvala im za svako navijanje i za ljubav koju pokazuju i iskazuju prema klubu koji je pokazao naciji da još ima nade za hrvatski nogomet i da nije sve tako sivo; osim sivog, ima i onih prekrasnih plavo-bijelih trenutaka od kojih se čovjek naježi.
Što se jučerašnje tekme tiče, samo jedna stvar: hvala pripadnicima Armade koji su krenuli na ona stvorenja čije ima nije vrijedno spomena, pošto su bacanjem baklja na tribinu gdje sjede djeca, žene i obitelji pokazali vrh primitivizma. Možda bi trebali ponovo postaviti pitanje da li je čovjek nastao od majmuna (majmuni su inteligentni, a jučerašnji čin dotičnih stvorenja nema veze s inteligencijom)? Radi li se u njihovom slučaju o nekoj vrsti mutacije ili zračenja opasnog po zdravlja?! Zaista ne znam. Naravno da su sukladno njihovom činu (skoro) krenula divljaštva. Na kraju krajeva, svaka bi normalna osoba bacila kamen na osobu koja se ide 'obračunavati' s djecom. Osim mene, ja bih bacila grotu na takve.
Umotana u plavo-bijeli šal kojeg sam prije šest mjeseci dobila od jednog vatrenog pripadnika Armade, razmišljam o činjenici kako će nakon ovoga ponovo u očima javnosti navijači pasti. Opet će o njima pričati da su divljaci. Priča dalje ide ovako: kada ih jednom upoznaš i kada shvatiš njihovu ljubav, ništa te više ne može uvjeriti da su oni loši. Ono što vidiš na TV-u ili ono što pročitaš u novinama i na portalima često je daleko od istine. Kada upoznaš one prave i iskrene navijače, koji će svaki vikend ostaviti svoje cure, žene i obitelji doma i otići za Rijekom ako treba i na kraj svijeta, kada čuješ njihove priče s gostujućih utakmica i kada shvatiš da je njihova namjera čista i iskrena – podržati i voljeti svoj klub – tada shvatiš da je priča o navijačima potpuno drugačija nego što je prepričavaju neki. Upravo je to dokazala Armada; rekla bih u posljednjih godinu dana, ali ta ljubav traje malo duže.
Na kraju krajeva, Armada je ta koja mi je Rijeku prikazala u najboljem mogućem svjetlu i priznajem, zbog Armade sam jednim velikim dijelom zavoljela Rijeku. Danas je Rijeka moj dom, pripadnici Armade moji su sugrađani, a ja sam neslužbeno postala Riječanka. Što se pak razmišljanja i stanja uma tiče, tamo sam već službeno Riječanka. Samo Rijeka i volim grad koji teče. Mislim da je nepotrebno bilo što dalje napisati…
FF.



komentiraj (0) * ispiši * #

Samokontrola je majka napretka

srijeda, 25.09.2013.

Nakon nekoliko dinamičnih dana i još dinamičnijih večeri, odlučila sam malo stati s 'divljanjem' i večer provesti doma na svojem novom kauču. Nisam asocijalna, nikako, ali ponekad čovjek treba stati na loptu, zatvoriti vrata svojeg stana i biti sam sa sobom i svojim mislima. Pogotovo oni čiji je karakter takav da će se lako prilagoditi društvu i situaciji, pa umjesto u roku od 2 sata kući doći (pre)kasno.
Idemo na jednu cugu – može, da, ali negdje u grad gdje dolazimo kao fini i pristojni ljudi i odlazimo nakon maksimalno dva sata. Ne i nikako negdje na mjesta gdje se osjećamo kao kod kuće, jer takvi izlasci redovito završavaju prekasno (da ne kažem i prepijano).
Našla sam se u situaciji od prije nekoliko mjeseci. Malo pametnija nego tada, shvatila sam da je sada krajnje vrijeme za samokontrolu. Ne izlascima, ne klatarenju. Ukratko: nisam se nikako ponovo htjela naći u rutini u kakvoj sam bila prije, jer to nije više moj način života. Svašta se promijenilo i vraćati se na staro značilo bi vraćanje na dno.
Nije krivo društvo. Krivi smo mi sami, jer je u principu sve stvar našeg odabira. Da sam odabrala i večeras otići van, prvo ne bi bilo ovog teksta, i drugo, vjerojatno bi upala u staru rutinu. Nije da je loša ona rutina, ali to više nije moja rutina. Trenutno su mi na pameti stvari koje iziskuju žrtvu za neko bolje sutra i koje ne dozvoljavaju da se zakopamo u malu sredinu i tamo trunemo.
A i jednostavno, nije to više to i nekada ti se i ne da ponovo po stoti puta peglati iste teme s istim ljudima. Smučilo mi se prolaziti isti scenarij po n-ti put, jer ga već znam napamet.
Samokontrola je majka napretka i nešto što bi svaki čovjek trebao naučiti barem tamo do 25.godine života. Reći sam sebi da je to krivi put i da danas nema klošarenja/klatarenja i zajebancije divna je stvar, jer tek tada saznamo i shvatimo koliko smo sazreli kao osobe. Kada naučimo sami sebe kontrolirati, tada postajemo odrasle osobe.
Da, do prije nekoliko godina mama i tata bili su ti koji su kontrolirali. Reći ću samo jednu stvar: svaka im čast, mojim roditeljima, jer su očito dobar posao napravili. Sada mogu na zasluženi GO, jer se njihovo dijete može brinuti samo o sebi. I to ne samo ja; i ono manje dijete u stanju je brinuti o sebi, iako mu je tek 18.
Najteže je sam sebi reći ne. Lako je otpiliti druge, no sebe već malo teže; pogotovo oni koji sve rade po osjećaju i po srcu. Glava bi još možda i rekla ne, al srce ne može. Kada se nauči zabraniti osjećajima da tjeraju po svome, e onda je to već druga priča. Naučili smo kako smiriti buntovnika u sebi. Plus.
Stvari stoje nekako ovako, da ne naklapam dalje: ako nešto želiš postići, nešto trebaš i žrtvovati. Neke stvari moraš izbaciti iz svojeg života, a neke pak samo svesti na minimum. Naše se navike mijenjaju kako se i mi mijenjamo. Nekada ih ne možemo više ukomponirati u trenutni život, a nekada ih ne želimo više u svom životu. Nije nužno to bilo loše, no jednostavno to više ne želimo jer je sada situacija drugačija. Neke bi možda i htjeli i dalje imati u svome životu, no tada odnekud iz nas iznikne onaj kliker za samokontrolu, pa stanemo na crtu i sami sebi kažemo: NE. Ne i ne, jer to nije dobro.
Valjda to tako dođe s godinama. I s ozbiljnošću i sa životom koji je pred nama. Kako god, dobro da dođe. Bilo bi loše da stigne prekasno ili da uopće ne stigne. Pred nama su ipak veliki dani u kojima treba biti pametan…i drugačiji nego prije, svakako.

komentiraj (0) * ispiši * #

Očajne kućanice

četvrtak, 19.09.2013.

Ne znam, ne znam, ali vjerojatno to dođe s godinama da nas opuštaju metla i kuhača. Posljednjih nekoliko dana kada se vratim s posla uskačem u krevet i spavam. Kao malo dijete kojemu je potreban popodnevni san jer je u suprotnom cendravo do zla boga. Nakon toga se budim, večeram, blejim po fejsu, malo posložim stan i odem na spavanje. Jučer sam čak čitala knjigu popodne (al to je više bila potreba opuštanja nego potreba da se ubije dosada). Uglavnom, sve se nešto vučem kao da mi je sto godina. Život mi se sveo na pjesmu Zabranjenog pušenja 'Poso, kuća, birtija'. Samo što sam i za birtiju postala prelijena…
Povratak na staro nekako je značio i povratak u rutinu, a rutina mi je odnedavno postala trčkaranje metlom i krpom po stanu. Što je najgore od svega, s tim sam se skroz pomirila i u tome zaista uživam.
Često sam se pitala zašto i zbog čega ljudi kada nađu posao i počnu živjeti malo ozbiljnijim životom postanu dosadni. Sve to isto što sam mrzila kod dosadnih ljudi trenutno se događa i meni. Postala sam najdosadnije živo biće na planeti Zemlji. Nije da se žalim; dan mi je stvarno ispunjen svime onime što volim, ali večer je nekako postala dio dana kada ne želim vidjeti nikoga i ništa.
Konstantna komunikacija s ljudima umori i ponekad stvarno želimo da nas barem na pola sata nema i da ne postojimo, samo kako bismo se odmorili od svih i svega. Zbog toga se kada god je moguće zatvaramo u svoja četiri zida i ni' da bi kroz vrata provirili na hodnik, a kamoli nekud otišli. Nije da smo sami sebi dovoljni, nego jednostavno želimo mira i želimo biti sami sa svojim mislima. Kada se tome spoje umor i obaveze, tada se u roku 24 sata pretvaramo u živo dosadu koja ne zna šta bi sa sobom, koja bi samo spavala i koja bi se družila jedino i isključivo s predmetima koji se nalaze u njezina sigurna četiri zida. Odjednom nam i stol postaje najbolji prijatelj, samo zato jer ništa ne priča, ništa ne traži i ništa ne zahtjeva.
Još prije nekoliko mjeseci u glavi mi je bila totalna partiijana. Sve što je bilo bitno jest IDEMO. Kamo? Nema veze, bitno da se družimo, bitno da smo negdje i bitno da nismo kod kuće. Da, znam da je totalno isfurano, ali u pojedinim situacijama u društvu vidjela sam 'Seks i grad'; točnije, identičnu sliku i priliku provoda četiriju slobodnih i samostalnih cura. Nije ta serija izmišljena bajka za luđakinje, ima nešto u njoj. Danas te serije više nema jer smo je očito oggledale, a novi hit na koji se furamo su 'Očajne kućanice'. Bukvalno, fale nam samo djeca i da jedna od nas napiše kuharicu kojom će se proslaviti (a vjerujte mi, imamo i za to potencijala).
Vikendi prolaze, a izlazaka nigdje na vidiku. Jedino što me još (možda) može izvući iz stana je Johnnie Walker party (lopov, taj će svaku ženu namamiti) i koncert Mandrila. Što reći? Koju posluku porati? Velike su šanse da je to samo prolazna faza izazvana kroničnim umorom. A možda su u šumi.
U principu sve se svodi na to da nam je dan toliko ispunjen da ne možemo zamisliti da nam takva bude i noć. Jebiga, nekada je bilo obrnuto i nekada smo živjeli noću, a spavali danju. Sada smo se kao normalizirali pa po danu živimo, a noću spavamo. Starimo i postajemo ozbiljni; i tu je kraj priče.
Mogu li Očajne kućanice barem na dan postati Seks i grad, ostaviti se kuhinje, stana i mirnog života te barem jedan vikend provesti kao nekada kada nam je noć bila dan, a dan noć? Jesmo li u trenutnoj fazi 'Ja-sam-živa-dosada' ili je to nova faza u našim životima? Kako god bilo, čudna je i teška ponekad, a ponekad zaista godi. Dobro je dok ne pretjeramo i dok se rutina još koliko-toliko može izbjeći. Dobro je dok u nama još uvijek ima buntovničkog duha, kojem će (toplo se nadam) jednog dana biti pun kufer usidjelica, pa će puknuti i napravit belaj kao u stara dobra vremena…
Na koju ćemo se seriju furati nakon Očajnih kućanica (postoji li neka s penzionerima u glavnoj ulozi)? Kada ćemo ponovo zapeti u nekoj novoj rutini i postati još dosadnija bića? Činjenica je seljedeća: koliko god mi htjeli biti kao prije, život nam to ne dozvoljava. Odrasli smo, promijenili smo se, postali smo ljudi. A ljudi ne mogu samo partijati i brijati okolo. Ljudi moraju i raditi, moraju se brinuti za kuću, ljudi se s vremena na vrijeme moraju i odmarati.
Došli smo stepenicu više. Ispod nas su ruševine našeg prijašnjeg života, a ono što nas čeka raj je na zemlji. Miran raj. Svjetla divljeg grada i dalje blješte, ali su nam postala prejaka. Umorila su nas, pa sad duša traži odmor; želi se naspavati negdje daleko od njih, daleko od ritma koji nam je nekada bio život. Tako valjda mora biti. Vratit će se ona s vremena na vrijeme u divlje provode, ali samo kao gost. Umorna od života tamo, spakirala je kofere i krenula u potragu za novim domom.
Tako valjda bude svima. Sad tko više izdrži, blago njemu…Nama nekima je izgleda dosta. I previše…

komentiraj (0) * ispiši * #

I sitno je bitno, a bitno je nebitno

utorak, 17.09.2013.

Depresija jedne meni jako drage osobe potaknula me na brzinsko i dubinsko razmišljanje o nečemu o čemu zapravo već godinama imam svoj stav. No, razmišljanja i argumenata 'za' nikada dovoljno pa sam tako i ovog puta krenula razmatrati koje su to stvari u životu ljudima bitne. Ako iz ove priče izuzmemo obitelj i prijatelje, koji su neosporivo najbitniji u našim životima, preostaju nam sljedeće stvari…

Obrazovanje (fakultet, škole, tečajevi, diplome i diplomice)

Pod rednim brojem jedan tu je naravno obrazovanje. Životni standardi od nas zahtjevaju da budemo akademski obrazovani građani s pišljivim komadom papira, kojeg ćemo čim ga primimo u ruke odnijeti u zavod za zapošljavanje s odličnim preporukama, još boljim ocijenama te nadom da ćemo se jednog dana negdje zaposliti. Da, fakultet je bitan, no nije mjerilo znanja, nije mjerilo inteligencije i nije istina da netko s fakultetom vrijedi više od onih bez fakulteta. Luksuz zvan fakultet neki si nažalost još uvijek ne mogu priuštiti (iako smo u 21.stoljeću). Nekima je fakultet jednostavno tortura i tlaka i ne žele nastaviti s daljnjim školovanjem, iako za to imaju izuzetnog potencijala. No bez obzira na to, društvu je i dalje bitan naš status na fakultetu: redovni/izvanredni student, svi ispiti u roku ili ne i tome slične pizdarije. Iskreno, zaboli me ona stvar je li netko očistio godinu ili ne. Skidam kapu onima koji se trude i koji s peticama guraju kroz studentsko vrijeme, ali mi je s druge strane tako svejedno jesi li ti ili nisi najbolji student na godini. Drago mi je da si na temelju odličnog studija dobio posao, ali to ne znači da si pametniji od mojeg prijatelja koji nije na faksu nego već 4 godine radi i sam sebi zarađuje kruh. Na kraju, ispostavilo se da se 50% ljudi na tom faksu tupo, glupo, zatucano i štreberski nastrojeno. Pa kad gledam njih, muka mi je od života i od činjenice da su takvi ljudi u društvu prihvaćeniji od onih bez 'adekvatnog' obrazovanja (jer danas samo ako ispred tvojeg imena stoji titula dr.sc.mag.pm.žblj vrijediš i prihvaćen si u društvu). Ne zavaravajte se pukim razmišljanjima; i glupi ljudi završe faks, tako da to nije mjerilo znanja, pameti i stepenice više u društvu.

Što će selo reći

Druga najbitnija stvar u našim životima je ono što će selo reći. Nikako i nikako da izađemo iz malograđanštine i prestanemo razmišljati o tome što će naša prva susjeda reći o nama, našem poslu i našem načinu života. Ako selo kaže da taj posao nije dobar posao, mi ga nećemo raditi da ne bi sramotili svoju obitelj, svoje roditelje i svoje mjesto (unatoč tome što je posao izuzetno dobro plaćen, ali jebiga, ako nisi doktor, arhitekt, profesor ili pilot nisi ništa). Da bi bio dobar i na primjer selu, moraš imati diplomu, ići u Crkvu, ne smiješ piti, ne smiješ se zabavljati, moraš znati peći kolače i doma s mamicom redovito obavljati kućanske poslove, kako bi se ona na kavi sa susjedama mogla hvaliti da ti sve to radiš pa da susjede polude od ljubomore zašto one nemaju tako krasnu djecu. I naravno, moraš biti u dugoj i stabilnoj vezi od cca osamnaeste godine života. Kad smo već kod Crkve, neki dan me majka ispilala pitanjima kada sam zadnji put bila u Crkvi i kada namjeravam ići, pa sam joj lijepo kulturno odgovorila da sam ja još uvijek puno veći vjernik i puno bolji čovjek od onih koji danonoćno ližu oltare. Selo se s tim naravno ne bi složilo, no moja majka nažalost nije imala izbora. Vjerojatno će tu činjenicu prešutjeti, jer ne bi bilo lijepo da se pročuje da je njezino dijete prestalo odlaziti u crkvu nakon što je shvatilo o kakvo se instituciji radi. Zaključak: u crkvu idem radi svojih potreba, a ne radi potreba sela. A sad, što će oni reći, to je isključivo i samo njihov problem.

Novac kao mjerilo društvenog statusa

Od ljubavi se ne živi. Živi se od novca, istina. Pa i sama sam tu rečenicu u zadnja tri mjeseca ponovila tisuću puta. No s druge strane, novac nije mjerilo koliko čovjek vrijedi i jedna obična gamad od ljudi koja ima masu love nije najbitnija karika u društvu. Kada vidim da netko ima para i da žulja te pare u čarapi (a đubreee od čoveka da veće ne može biti), dođe mi da ga nokautiram po kratkom postupku. Novac kvari, da. Zato ga se najbolje čim prije riješiti (banalan primjer, zapit ga). Dobar auto i šest nekretnina dižu ljude u nebesa, a zapravo se jako rijetko pitamo kakvi su ti ljudi zapravo. Novac donosi hrpetinu prijatelja i kad imaš novca nikada nisi sam. Svi to znamo i to nije nikakva tajna, a ljudi se i dalje kao glupe ovce povode za činjenicom: imaš love, vrijediš više. Iskrenu, u životu mi vrijedi više onaj barba koji prodaje robu na Žabici kraj pruge te je svaki dan, bilo sunce ili zima, obučen u odijelo, nego neka budala koja će se uvaliti u moje društvo na šanku i reći konobarici: „Mala, daj cugu svima“ (i naravno baciti ključeve neke mrcine od auta na šank, da mi svi vidimo kakav stroj on vozi). Gospodine, vi ste jedno obično smeće, a za mene je veći gospodin onaj čovječuljak na Žabici koji u starom, trošnom i ofucanom odijelu prodaje suknje za 30 kuna i traperice za 40 kuna. Novac jednako sredstvo za preživljavanje, a tvoj BMW jednako sredstvo za preseravanje. Društveni status (skupa s BMW-om i silnim eurićima koje držiš u novčaniku) jednako čista nula.

Na kraju svega, ono najbitnije zanemarujemo…

Nakon svega o čemu razmišljamo i što nam je u životu bitno, a zapravo nije od nikakve koristi življenju, zaboravljamo ono najbitnije: kako biti čovjek, kako biti dobra osoba i kako uspjeti u nečemu što stvarno volimo. Prilagođavamo se društvenim normama koje nam više štete nego koriste. Svoje želje stavljamo u drugi plan, jer nam je netko xy rekao da nikada u tome nećemo uspjeti. Borimo se s vjetrenjačama, a pedeset metara dalje prohodan je put ka sreći.
Naučila sam jednu stvar: najteže je biti čovjek. Ali kada jednom to uspijemo, sve je drugačije. Drugačije gledamo na svijet, na život i na smisao života. Kada se vratimo ljudskosti, shvatimo da sve ono čime smo se prije opterećivali nikada nije imalo smisla. Druge su nas stvari u životu trebale brinuti…
Za početak, potrebno se maknuti od svih i samog sebe pitati: a što ja u životu želim? Tek kada otkrijemu tu enigmu možemo nesmetano nastaviti dalje, bez oni dušebrižnika sa strane koji nas u 90% slučajeva odvode na krivi put. Sreća i mrvica više humanosti – to je ono što nam u životu fali i čemu bi trebali težiti. To je ono bitno o čemu najmanje razmišljamo…a trebali bi. Oh, itekako bi trebali…

komentiraj (0) * ispiši * #

Zatvoreno zbog preuređenja

subota, 14.09.2013.

Promjene, promjene i samo promjene. Odkad sam se vratila u Grad na Rječini, svaki dan nešto novo (sve bolje od boljeg, jelte). Neki su fascinirani kad me vide, neki malo manje. Neki pitaju kako mi je bilo raditi i što sam to točno radila, a neki pak samo komentiraju: „Blago tebi, al' si se naputovala.“ (fala Bogu jesam i nek sam, eto vam sad). Uglavnom, kad se malo makneš od svijeta s kojim živiš, shvatiš kako je taj svijet zapravo pokvaren i iskvaren (da ne kažem lažljiv)…
No to je već stara priča o pokvarenim ljudima, lažljivom društvu i razočaranim jedinkama. Sve je o tome više-manje izrečeno i nema potrebe izmišljati nove filozofije na ofucanu temu. Po prirodi, postoje oni tolerantni i oni malo manje tolerantni ljudi. Oni tolerantniji u životu više najebu, jer ih ljudi mahom iskorištavaju.
Vjerojatno vam se barem jednom u životu dogodilo da šetajući gradom doživite totalno razočaranje kada se nađete pred vratima omiljene trgovine, a na vratima stoji natpis: „Zatvoreno zbog preuređenja!“. Jebemti preuređenje, i onog tko je naredio da se preuredi, i one koji preuređuju i one koji su im dali dozvolu da preuređuju. Što li će se sad dogoditi s našom trgovinom? Kako ćemo sada znati gdje stoje haljine, a gdje hlače, gdje je muški, a gdje ženski odjel robe (mislim, trgovina je bila savršena i točno se znalo gdje što stoji, a sad će oni od toga napraviti kaos)? Glupi vlasnici dućana, zašto ga baš sad preuređuju?!
Promjene nas koliko god mi to negirali plaše. Svaki odmak od rutine za nas je smak svijeta i civilizacije. Banalan primjer je preuređenje trgovine. Po završetku preuređenja, dvije su opcije: sviđa nam se ili nam se nikako ne sviđa; obično u nama prevlada ovo drugo.
I ljudi se mijenjaju. Neki na bolje, dok neki na gore. Kako god da se promijene, njihovoj okolini nikada ne valja promjena. Uvijek nešto 'fali' kada se promijenimo na bolje i naravno, uvijek nešto ne valja kada se promijenimo na gore (logično). Kako god da bilo, u tijeku preuređenja vlastite duše sami smo na ovome svijetu, jer nas većina odbaci od sebe ne znajući što i kako da rade s nama, odnosno kako da se ponašaju prema nama. Mi smo u suštini i dalje oni isti ljudi, samo neke stvari malo manje ili malo više toleriramo. No pošto je naša osobnost jedno vrijeme bila 'zatvorena zbog preuređenja', ljudi oko nas boje se uopće pogledati što se to promijenilo u nama.
U cijeloj toj priči najčešće nedostaje prostora pa zato i trčimo ka preuređenju. Ali naravno, oni nikako to da shvate. Teško je razumijeti tuđe potrebe, jer smo u većini slučajeva sami sebi najbitniji. Pričali bi samo o sebi i svojim problemima, a time ne shvaćamo da gušimo sve oko sebe i da se ljudi miču od nas jer smo ih ugušili svojim problemima i naklapanjima o životu, smrti, ljubavi i sličnim temama.
Previše se toga skupi u nama, previše upoznamo život i okolinu te nam je s vremena na vrijeme potrebno zatvaranje za okolinu i preuređenje vlastitih misli i stavova. Kaos u nama teško je posložiti u roku dva dana; za to je potrebno puno više vremena. Teško se nosimo s promjenama i nečim novim, pa zbog toga i gubimo ljude oko sebe nakon preuređenja.
Onaj tko se ne mijenja, nije upoznao život i smisao postojanja. Onaj tko se ne mijenja stoji i ne miče se nikuda. Čemu onda smisao života ako ne napredujemo, ako ne rastemo i ako povremeno ne zatvaramo svoju dušu zbog preuređenja? Kada nakon promjene pogledamo svijet oko sebe, shvatimo samo jednu stvar: oni gube. Gube na ljepoti koju pruža život i gube na napretku ka boljemu.
Nije svaka promjena ona promjena koja mijenja karakter i stavove, odnosno nas kao osobu. Nije niti jedna promjena takva ustvari. Promjena je dobrodošla za onaj površinski dio, onu masku koju svaki čovjek nosi na licu. U suštini smo mi isti kakvi smo bili, samo se malo preuređujemo, pa onda sukladno tome i zatvaramo na neko vrijeme. Tužno lice mijenja se u sretno lice. Pa je li to na kraju krajeva loše? Naravno da ne! Ako netko misli da je to loše što čovjek s promjenom postaje sretniji, da Bog da dat isto pao na pješačkom i na tri mjesta slomio nogu i bio zagipsan minimalno pola godine. Znam, ovo je sad zločesto od mene. Ali tuđoj se sreći trebamo veseliti baš kao da je naša…To je ona jedna osobina, a zove se ljudskost…

komentiraj (0) * ispiši * #

O lijepa, o draga, o slatka slobodo…

srijeda, 11.09.2013.

Uvijek me fascinirao filing muškog roda kada je neka cura slobodna. Baš kao vampiri kada namirišu krv, oni podemone i bacaju se na 'plijen' svim mogućim i nemogućim forama, tehnikama i taktikama.U čemu je kvaka i kako točno znaju period 'slobode' jedne djevojke?! Da li se to vidi, da li se to čuje ili im je intuicija jednostavno toliko dobro razvijena, barem što se te stvari tiče?!
Da se razumijemo, ja sam totalno glupa za te stvari i ne shvaćam kada me konta zauzet tip, jer budimo realni, muškarci jako dobro prikrivaju te stvari. Ako kažeš da nemaš, onda nemaš i kraj priče. Dogodilo se često da sam na totalno blesav način izvukla iz frajera je li slobodan ili zauzet. Tisuću potpitanja i jebiga, uhvatiš ga u mrežu nakon nekog vremena. No uvijek me zanimalo kako frajeri točno znaju kada je djevojka slobodna i kako uvijek počnu 'loviti' baš u trenutku kada joj ne treba i kada ne želi vezu, vezivanja i avanturice za trošenje viška slobodnog vremena.
Čudo zvano osjećaj za slobodu donekle mi je objasnio prijatelj riječima: „To se ne može opisati, to se osjeti kada je cura slobodna. Cura je privlačnija kada je slobodna.“ Kako se osjeti i dalje ne znam, no očito je da zračimo nekom drugačijom vibrom u vremenima lijepe, drage i slatke slobode.
Stvar je u komunikaciji. Zauzeta djevojka komunicirat će s nekim frajerom s velikim grčem u želucu, dok će slobodna djevojka prihvatiti razgovor kao nešto najbezbolnije i najnormalnije na ovome svijetu. Svaki neobavezan razgovor trebao bi tako izgledati, no nije to lako objasniti ženskoj glavi i njezinom ljubomornom dečku. Zbog toga smo kada smo u vezi nepristupačne i ukočene. Zbog toga smo neprivlačne i odbojne ne samo muškom rodu, već i čitavom društvu…
Lijepa, draga i slatka sloboda od nas napravi čudo prirode. Ne samo da postajemo simpatične i pristupačne, već zračimo nekom sasvim drugom vibrom. I sve to kada smo u granicama normale, tj. kada nismo očajne. Sjećam se određenih situacija u kojima sam vidjela očajne ženturače u potrazi za vezom, brakom, ne znam ni ja sama čime. Izgledale su jadno i bile su odbojne i meni; a mogu samo zamišljati kako je na njih gledao muški rod kojemu su se nabacivale.
Poanta je u tome: kada prestaneš tražiti, nađeš. To jedino vrijedi u ovoj pišljivoj ljubavi za kojom svi toliko žudimo. Kada prestaneš tražiti nekoga sličnog sebi, otvara se tisuću opcija i svijet se širi. U tim trenucima nije nužno odabrati nekoga za sebe; to je jednostavno vrijeme kada se trebamo opustiti i širiti tu neku vibru koja izlazi iz nas. Jedino smo tada svoji i jedino tada postupamo u skladu sa zdravim razumom. Jedino tada ne odbacujemo ljude od sebe, već ih upoznajemo te s njima provodimo itekako ugodne trenutke. U principu, jedino smo tada normalne; tek kada smo slobodne…
O lijepa, o draga, o najslađa moja slobodo koja me činiš normalnom osobom sposobnom za komunikaciju s ljudima svih vrsta, rasa i karaktera. Što bih ja bez tebe?! Bila glupa, tupa, zatucana i društvu neupotrebljiva, eto što…

komentiraj (2) * ispiši * #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>