Depresija jedne meni jako drage osobe potaknula me na brzinsko i dubinsko razmišljanje o nečemu o čemu zapravo već godinama imam svoj stav. No, razmišljanja i argumenata 'za' nikada dovoljno pa sam tako i ovog puta krenula razmatrati koje su to stvari u životu ljudima bitne. Ako iz ove priče izuzmemo obitelj i prijatelje, koji su neosporivo najbitniji u našim životima, preostaju nam sljedeće stvari…
Obrazovanje (fakultet, škole, tečajevi, diplome i diplomice)
Pod rednim brojem jedan tu je naravno obrazovanje. Životni standardi od nas zahtjevaju da budemo akademski obrazovani građani s pišljivim komadom papira, kojeg ćemo čim ga primimo u ruke odnijeti u zavod za zapošljavanje s odličnim preporukama, još boljim ocijenama te nadom da ćemo se jednog dana negdje zaposliti. Da, fakultet je bitan, no nije mjerilo znanja, nije mjerilo inteligencije i nije istina da netko s fakultetom vrijedi više od onih bez fakulteta. Luksuz zvan fakultet neki si nažalost još uvijek ne mogu priuštiti (iako smo u 21.stoljeću). Nekima je fakultet jednostavno tortura i tlaka i ne žele nastaviti s daljnjim školovanjem, iako za to imaju izuzetnog potencijala. No bez obzira na to, društvu je i dalje bitan naš status na fakultetu: redovni/izvanredni student, svi ispiti u roku ili ne i tome slične pizdarije. Iskreno, zaboli me ona stvar je li netko očistio godinu ili ne. Skidam kapu onima koji se trude i koji s peticama guraju kroz studentsko vrijeme, ali mi je s druge strane tako svejedno jesi li ti ili nisi najbolji student na godini. Drago mi je da si na temelju odličnog studija dobio posao, ali to ne znači da si pametniji od mojeg prijatelja koji nije na faksu nego već 4 godine radi i sam sebi zarađuje kruh. Na kraju, ispostavilo se da se 50% ljudi na tom faksu tupo, glupo, zatucano i štreberski nastrojeno. Pa kad gledam njih, muka mi je od života i od činjenice da su takvi ljudi u društvu prihvaćeniji od onih bez 'adekvatnog' obrazovanja (jer danas samo ako ispred tvojeg imena stoji titula dr.sc.mag.pm.žblj vrijediš i prihvaćen si u društvu). Ne zavaravajte se pukim razmišljanjima; i glupi ljudi završe faks, tako da to nije mjerilo znanja, pameti i stepenice više u društvu.
Što će selo reći
Druga najbitnija stvar u našim životima je ono što će selo reći. Nikako i nikako da izađemo iz malograđanštine i prestanemo razmišljati o tome što će naša prva susjeda reći o nama, našem poslu i našem načinu života. Ako selo kaže da taj posao nije dobar posao, mi ga nećemo raditi da ne bi sramotili svoju obitelj, svoje roditelje i svoje mjesto (unatoč tome što je posao izuzetno dobro plaćen, ali jebiga, ako nisi doktor, arhitekt, profesor ili pilot nisi ništa). Da bi bio dobar i na primjer selu, moraš imati diplomu, ići u Crkvu, ne smiješ piti, ne smiješ se zabavljati, moraš znati peći kolače i doma s mamicom redovito obavljati kućanske poslove, kako bi se ona na kavi sa susjedama mogla hvaliti da ti sve to radiš pa da susjede polude od ljubomore zašto one nemaju tako krasnu djecu. I naravno, moraš biti u dugoj i stabilnoj vezi od cca osamnaeste godine života. Kad smo već kod Crkve, neki dan me majka ispilala pitanjima kada sam zadnji put bila u Crkvi i kada namjeravam ići, pa sam joj lijepo kulturno odgovorila da sam ja još uvijek puno veći vjernik i puno bolji čovjek od onih koji danonoćno ližu oltare. Selo se s tim naravno ne bi složilo, no moja majka nažalost nije imala izbora. Vjerojatno će tu činjenicu prešutjeti, jer ne bi bilo lijepo da se pročuje da je njezino dijete prestalo odlaziti u crkvu nakon što je shvatilo o kakvo se instituciji radi. Zaključak: u crkvu idem radi svojih potreba, a ne radi potreba sela. A sad, što će oni reći, to je isključivo i samo njihov problem.
Novac kao mjerilo društvenog statusa
Od ljubavi se ne živi. Živi se od novca, istina. Pa i sama sam tu rečenicu u zadnja tri mjeseca ponovila tisuću puta. No s druge strane, novac nije mjerilo koliko čovjek vrijedi i jedna obična gamad od ljudi koja ima masu love nije najbitnija karika u društvu. Kada vidim da netko ima para i da žulja te pare u čarapi (a đubreee od čoveka da veće ne može biti), dođe mi da ga nokautiram po kratkom postupku. Novac kvari, da. Zato ga se najbolje čim prije riješiti (banalan primjer, zapit ga). Dobar auto i šest nekretnina dižu ljude u nebesa, a zapravo se jako rijetko pitamo kakvi su ti ljudi zapravo. Novac donosi hrpetinu prijatelja i kad imaš novca nikada nisi sam. Svi to znamo i to nije nikakva tajna, a ljudi se i dalje kao glupe ovce povode za činjenicom: imaš love, vrijediš više. Iskrenu, u životu mi vrijedi više onaj barba koji prodaje robu na Žabici kraj pruge te je svaki dan, bilo sunce ili zima, obučen u odijelo, nego neka budala koja će se uvaliti u moje društvo na šanku i reći konobarici: „Mala, daj cugu svima“ (i naravno baciti ključeve neke mrcine od auta na šank, da mi svi vidimo kakav stroj on vozi). Gospodine, vi ste jedno obično smeće, a za mene je veći gospodin onaj čovječuljak na Žabici koji u starom, trošnom i ofucanom odijelu prodaje suknje za 30 kuna i traperice za 40 kuna. Novac jednako sredstvo za preživljavanje, a tvoj BMW jednako sredstvo za preseravanje. Društveni status (skupa s BMW-om i silnim eurićima koje držiš u novčaniku) jednako čista nula.
Na kraju svega, ono najbitnije zanemarujemo…
Nakon svega o čemu razmišljamo i što nam je u životu bitno, a zapravo nije od nikakve koristi življenju, zaboravljamo ono najbitnije: kako biti čovjek, kako biti dobra osoba i kako uspjeti u nečemu što stvarno volimo. Prilagođavamo se društvenim normama koje nam više štete nego koriste. Svoje želje stavljamo u drugi plan, jer nam je netko xy rekao da nikada u tome nećemo uspjeti. Borimo se s vjetrenjačama, a pedeset metara dalje prohodan je put ka sreći.
Naučila sam jednu stvar: najteže je biti čovjek. Ali kada jednom to uspijemo, sve je drugačije. Drugačije gledamo na svijet, na život i na smisao života. Kada se vratimo ljudskosti, shvatimo da sve ono čime smo se prije opterećivali nikada nije imalo smisla. Druge su nas stvari u životu trebale brinuti…
Za početak, potrebno se maknuti od svih i samog sebe pitati: a što ja u životu želim? Tek kada otkrijemu tu enigmu možemo nesmetano nastaviti dalje, bez oni dušebrižnika sa strane koji nas u 90% slučajeva odvode na krivi put. Sreća i mrvica više humanosti – to je ono što nam u životu fali i čemu bi trebali težiti. To je ono bitno o čemu najmanje razmišljamo…a trebali bi. Oh, itekako bi trebali…
Post je objavljen 17.09.2013. u 21:51 sati.