Ne znam, ne znam, ali vjerojatno to dođe s godinama da nas opuštaju metla i kuhača. Posljednjih nekoliko dana kada se vratim s posla uskačem u krevet i spavam. Kao malo dijete kojemu je potreban popodnevni san jer je u suprotnom cendravo do zla boga. Nakon toga se budim, večeram, blejim po fejsu, malo posložim stan i odem na spavanje. Jučer sam čak čitala knjigu popodne (al to je više bila potreba opuštanja nego potreba da se ubije dosada). Uglavnom, sve se nešto vučem kao da mi je sto godina. Život mi se sveo na pjesmu Zabranjenog pušenja 'Poso, kuća, birtija'. Samo što sam i za birtiju postala prelijena…
Povratak na staro nekako je značio i povratak u rutinu, a rutina mi je odnedavno postala trčkaranje metlom i krpom po stanu. Što je najgore od svega, s tim sam se skroz pomirila i u tome zaista uživam.
Često sam se pitala zašto i zbog čega ljudi kada nađu posao i počnu živjeti malo ozbiljnijim životom postanu dosadni. Sve to isto što sam mrzila kod dosadnih ljudi trenutno se događa i meni. Postala sam najdosadnije živo biće na planeti Zemlji. Nije da se žalim; dan mi je stvarno ispunjen svime onime što volim, ali večer je nekako postala dio dana kada ne želim vidjeti nikoga i ništa.
Konstantna komunikacija s ljudima umori i ponekad stvarno želimo da nas barem na pola sata nema i da ne postojimo, samo kako bismo se odmorili od svih i svega. Zbog toga se kada god je moguće zatvaramo u svoja četiri zida i ni' da bi kroz vrata provirili na hodnik, a kamoli nekud otišli. Nije da smo sami sebi dovoljni, nego jednostavno želimo mira i želimo biti sami sa svojim mislima. Kada se tome spoje umor i obaveze, tada se u roku 24 sata pretvaramo u živo dosadu koja ne zna šta bi sa sobom, koja bi samo spavala i koja bi se družila jedino i isključivo s predmetima koji se nalaze u njezina sigurna četiri zida. Odjednom nam i stol postaje najbolji prijatelj, samo zato jer ništa ne priča, ništa ne traži i ništa ne zahtjeva.
Još prije nekoliko mjeseci u glavi mi je bila totalna partiijana. Sve što je bilo bitno jest IDEMO. Kamo? Nema veze, bitno da se družimo, bitno da smo negdje i bitno da nismo kod kuće. Da, znam da je totalno isfurano, ali u pojedinim situacijama u društvu vidjela sam 'Seks i grad'; točnije, identičnu sliku i priliku provoda četiriju slobodnih i samostalnih cura. Nije ta serija izmišljena bajka za luđakinje, ima nešto u njoj. Danas te serije više nema jer smo je očito oggledale, a novi hit na koji se furamo su 'Očajne kućanice'. Bukvalno, fale nam samo djeca i da jedna od nas napiše kuharicu kojom će se proslaviti (a vjerujte mi, imamo i za to potencijala).
Vikendi prolaze, a izlazaka nigdje na vidiku. Jedino što me još (možda) može izvući iz stana je Johnnie Walker party (lopov, taj će svaku ženu namamiti) i koncert Mandrila. Što reći? Koju posluku porati? Velike su šanse da je to samo prolazna faza izazvana kroničnim umorom. A možda su u šumi.
U principu sve se svodi na to da nam je dan toliko ispunjen da ne možemo zamisliti da nam takva bude i noć. Jebiga, nekada je bilo obrnuto i nekada smo živjeli noću, a spavali danju. Sada smo se kao normalizirali pa po danu živimo, a noću spavamo. Starimo i postajemo ozbiljni; i tu je kraj priče.
Mogu li Očajne kućanice barem na dan postati Seks i grad, ostaviti se kuhinje, stana i mirnog života te barem jedan vikend provesti kao nekada kada nam je noć bila dan, a dan noć? Jesmo li u trenutnoj fazi 'Ja-sam-živa-dosada' ili je to nova faza u našim životima? Kako god bilo, čudna je i teška ponekad, a ponekad zaista godi. Dobro je dok ne pretjeramo i dok se rutina još koliko-toliko može izbjeći. Dobro je dok u nama još uvijek ima buntovničkog duha, kojem će (toplo se nadam) jednog dana biti pun kufer usidjelica, pa će puknuti i napravit belaj kao u stara dobra vremena…
Na koju ćemo se seriju furati nakon Očajnih kućanica (postoji li neka s penzionerima u glavnoj ulozi)? Kada ćemo ponovo zapeti u nekoj novoj rutini i postati još dosadnija bića? Činjenica je seljedeća: koliko god mi htjeli biti kao prije, život nam to ne dozvoljava. Odrasli smo, promijenili smo se, postali smo ljudi. A ljudi ne mogu samo partijati i brijati okolo. Ljudi moraju i raditi, moraju se brinuti za kuću, ljudi se s vremena na vrijeme moraju i odmarati.
Došli smo stepenicu više. Ispod nas su ruševine našeg prijašnjeg života, a ono što nas čeka raj je na zemlji. Miran raj. Svjetla divljeg grada i dalje blješte, ali su nam postala prejaka. Umorila su nas, pa sad duša traži odmor; želi se naspavati negdje daleko od njih, daleko od ritma koji nam je nekada bio život. Tako valjda mora biti. Vratit će se ona s vremena na vrijeme u divlje provode, ali samo kao gost. Umorna od života tamo, spakirala je kofere i krenula u potragu za novim domom.
Tako valjda bude svima. Sad tko više izdrži, blago njemu…Nama nekima je izgleda dosta. I previše…
Post je objavljen 19.09.2013. u 21:52 sati.