Marketing
Samo Rijeka
Kiša lijeva ko iz kabla, no ipak nedovoljno da se ugase vatre i tenzije (ponovo) pokrenute sinoć na utakmici. Jebiga, još uvijek smo svi u stanju opće negativne euforije nastale sinoć na Jadranskom derbiju. Zbog nekih xy razloga već nekoliko godine ne idem na tekme (na opće veselje moje mame, pošto joj je prvo pitanje danas bilo: „Nisi valjda i ti bila tamo?!“), ali pratim nogomet, volim navijati, a najviše od svega što se nogometa tiče volim fenomen znan pod nazivom 'navijači'.
Neki ljudi ih se ježe. Nazivaju ih huliganima i vandalima te bježe od njih glavom bez obzira. Za razliku od takvih ljudi, ja im se već godinama približavam kako bih čula neke od njihovih priča koje su nastale na temeljima njihove najveće ljubavi – ljubavi prema klubu. Nema te ljubavi koja će biti jača od njihove, a za klub bi dali sve na ovome svijetu. Tu negdje između ljubavi i granice koja je samo nebo, počinje priča o Armadi, skupini navijača koju iz tjedna u tjedan respektira sve više ljudi.
Nikada nisam bila Varteksovo dijete iako sam do svoje 19 godine živjela u Varaždinu (no dobro, okolici da me ne prcaju oni koji znaju moju točnu adresu). U tom klubu nisam vidjela ništa što bi me natjeralo da počnem navijati za Varteks i da se deklariram kao pripadnica Stonesa, iako su oni bili 'moji'. Možda sam do tada bila nedovoljno ufurana u tu cijelu priču ili me to nije zanimalo ili su pak tome presudili neki drugi razlozi (koje sad ovdje nećemo navoditi jer ovaj post nema namjere pljuvati po ljudima), ali jedno je bilo sigurno: u našoj se kući nogomet pratio zbog nogometa, lopte i igrača, a navijači su dotada bili u nekom drugom planu. Onda me život i put odveo u Rijeku…
Rijeka je najljepši grad u Hrvatskoj. Rijeka ima dušu. I Rijeka ima Armadu, navijače u čije sam se istinske namjere i ljubav prema klubu i sama zaljubila. Jednostavno ih ne možeš ne voljeti kada ih vidiš u zajedništvu na tribinama. Pričali su mnogi o njima kako su divljaci, kako se tuku i kako traže samo nerede. No ne možeš nekome suditi ako ga ne upoznaš, plus, ja sam osoba koja u ljudima traži samo ono najbolje. S najboljim željama i namjerama zaputila sam se u istraživanje ljudi koji su me iz dana u dan sve više fascinirali i inspirirali.
Za one koji ih nisu upoznali, ti 'divljaci' i 'huligani' divni su ljudi iskrenih namjera, koje niti kiša niti sunce niti vjerojatno bilo koja elementarna nepogoda ne bi mogla zaustaviti u njihovim naumima. Njihova jedina želja je da budu uz Rijeku i kada gubi i kada pobjeđuje. Obično svi seru po svojem klubu kada izgubi. Osim Riječana; u pobjedi i porazu oni i dalje podržavaju i brane boje svojeg kluba.
Grafiti koje možete naći na svakom ćošku u Rijeci (tematika naravno NK Rijeka), nešto su posebno i izuzetno. Od sivog grada ova su umjetniča djela napravila priču koju rijetko gdje možete vidjeti. Pogled i na samo jedan od njih jednostavno te tjera na opću euforiju i ljubav prema klubu koji se godinama sam protiv svih borio da bude elita nogometa u Hrvata. Rijeka je u posljednjih godinu dana ispisala najljepše stranice hrvatskog nogometa i od kluba koji je uvijek bio u sjeni Dinama i Hajduka postala je netko i nešto – klub kojeg danas svi poštuju i cijene; kao i njihove navijače, 'huligane' i 'vandale' čije su koreografije osim pravog spektakla za gledati, nešto što se pamti još dugo poslije utakmica.
Sjedim danas u stanu na svojem kauču i čekam da prokleta kiša prestane padati i stvarati opći kaos u prometu i u gradu. Naravno, ne možeš ništa drugo osim krenuti čitati masu tekstova o jučerašnjim izgredima navijača na Kantridi (nema portala koji nije nešto o tome napisao). Na jednoj stranici nalazim fotografije Zapada i 60. minute. Baklja za bakljom. Tisuće ruka u zraku. Transparenti. Plavo-bijela euforija. I kako da ih onda ne voliš, postavljam sama sebi pitanje?
Četiri godine života u Rijeci naučile su me jednu stvar: Rijeka se voli i Rijeku se voli, a Armada kao navijačka skupina zaslužuje samo pohvale za sve ono pozitivno što rade za svoj voljeni klub. Hvala im za svaki grafit, hvala im za svaku ispjevanu pjesmu na utakmici, hvala im za svako navijanje i za ljubav koju pokazuju i iskazuju prema klubu koji je pokazao naciji da još ima nade za hrvatski nogomet i da nije sve tako sivo; osim sivog, ima i onih prekrasnih plavo-bijelih trenutaka od kojih se čovjek naježi.
Što se jučerašnje tekme tiče, samo jedna stvar: hvala pripadnicima Armade koji su krenuli na ona stvorenja čije ima nije vrijedno spomena, pošto su bacanjem baklja na tribinu gdje sjede djeca, žene i obitelji pokazali vrh primitivizma. Možda bi trebali ponovo postaviti pitanje da li je čovjek nastao od majmuna (majmuni su inteligentni, a jučerašnji čin dotičnih stvorenja nema veze s inteligencijom)? Radi li se u njihovom slučaju o nekoj vrsti mutacije ili zračenja opasnog po zdravlja?! Zaista ne znam. Naravno da su sukladno njihovom činu (skoro) krenula divljaštva. Na kraju krajeva, svaka bi normalna osoba bacila kamen na osobu koja se ide 'obračunavati' s djecom. Osim mene, ja bih bacila grotu na takve.
Umotana u plavo-bijeli šal kojeg sam prije šest mjeseci dobila od jednog vatrenog pripadnika Armade, razmišljam o činjenici kako će nakon ovoga ponovo u očima javnosti navijači pasti. Opet će o njima pričati da su divljaci. Priča dalje ide ovako: kada ih jednom upoznaš i kada shvatiš njihovu ljubav, ništa te više ne može uvjeriti da su oni loši. Ono što vidiš na TV-u ili ono što pročitaš u novinama i na portalima često je daleko od istine. Kada upoznaš one prave i iskrene navijače, koji će svaki vikend ostaviti svoje cure, žene i obitelji doma i otići za Rijekom ako treba i na kraj svijeta, kada čuješ njihove priče s gostujućih utakmica i kada shvatiš da je njihova namjera čista i iskrena – podržati i voljeti svoj klub – tada shvatiš da je priča o navijačima potpuno drugačija nego što je prepričavaju neki. Upravo je to dokazala Armada; rekla bih u posljednjih godinu dana, ali ta ljubav traje malo duže.
Na kraju krajeva, Armada je ta koja mi je Rijeku prikazala u najboljem mogućem svjetlu i priznajem, zbog Armade sam jednim velikim dijelom zavoljela Rijeku. Danas je Rijeka moj dom, pripadnici Armade moji su sugrađani, a ja sam neslužbeno postala Riječanka. Što se pak razmišljanja i stanja uma tiče, tamo sam već službeno Riječanka. Samo Rijeka i volim grad koji teče. Mislim da je nepotrebno bilo što dalje napisati…
FF.
Post je objavljen 29.09.2013. u 16:28 sati.